KRISTEN ROUPENIAN – Znaš da to želiš

Izdavač: Profil 

Broj stranica: 252

Cijena 99,00 kn

Kratke priče koje su osvojile svijet

Prva knjiga koja mi je stigla u mojoj suradnji s Profilom je “Znaš da to želiš” autorice Kristen Roupenian. Zbirka je to od 12 kratkih priča autorice koja je postala planetarno popularna nakon što je svoju priču “Cat person” objavila u New Yorkeru.

Taman se dobro uklopila u moj redoslijed čitanja, nakon kratkih priča Zlatka Krilića, a i još jedne zbirke koju vam uskoro recenziram. Kada pomislimo na sintagmu “kratke priče” vrlo često smo skeptični prema kvaliteti te književne forme. I sama sam bila donedavno takva jer oduvijek sam pod terminom čitanja podrazumijevala upravo to da uzmem najdeblju knjigu koja mi dođe pod ruku, misleći da je broj stranica presudan kako bi se neka radnja realizirala u potpunosti. Na jednom kolegiju na svom studiju dobila sam zadatak pisati kritike kratkih priča, čemu je prethodilo kratko predavanja o posebnosti ovakve forme. Tada sam se uvjerila da je puno teže napisati kratku priču nego roman. U 10-tak ili 20-tak stranica prostora koliko pisac ima za kratku priču mora nas kupiti, mora pažljivi birati rečenice kako bi radnja bila skladna, a mora i u potpunosti okarakterizirati likove priče i zaokupiti pažnju čitatelja. Vjerujte mi, ne uspije to svima.

Definitivno je to uspjelo Kristen Roupenian koja je proglašena jednim od “najuzbudljivijih novih proznih glasova”, kako joj “tepa” The Economist.

Cat Person je upravo priča koja joj je donijela te epitete i zbog koje je postala popularna u samo nekoliko dana. U toj priči pratimo neobičnu ljubavnu priču studentice Margot i desetak godina starijeg Roberta. Otkrivamo kako se oni upoznaju, kako se dopisuju, u konačnici kako i dogovore sastanak. Priča je to koja nam pokazuje koliko nečija slika može biti samo privid, konstrukcija naše mašte koju sami  kreiramo kroz izmjenjivanje poruka s nekime. Priče je to i o studentskim ljubavima, prvim seksualnim iskustvima, izlascima i svemu onome što je normalan dio života mladih.

Kroz ostatak priča provlači se još puno društveno aktualnih, možda i kontroverznih tema kao što su ljubav u svim mogućim oblicima, moderni izazovi roditeljstva, nelagode, traume i strahovi koji utječu na nas i naše ponašanje pa čak i teme nastranosti i nasilja. Neke problematike autorica u pričama kombinira uz elemente fantazije (pr. priče Noćni trkač, Ogledalo, kanta, stara bedrena kost i Ožiljci), a druge smješta u realne životne situacije i ponekada im pristupa kroz stvaranja čitateljskog osjećaja straha, ponekada kroz izazivanje nelagode, užasa, a nekada priče čitate nasmijani i prisjećate se da ste u nekom trenutku svojeg života i sami to proživjeli.

Zanimljivo je kako je ova zbirka okarakterizirana u kritikama kao feministična bajka (opet The Economist) i s time bih se složila. Bajka je to koja nekada žene prikazuje kao žrtve dok već u sljedećoj priči žene budu te koje su agresivne i nanose bol i zlo drugima. Ono što je svim ženama u svih 12 priča zajednička crta je upravo to da su one toliko životopisno i realno opisane da se u njima možete i pronaći, ali i poistovjeriti. U njime možete pronaći i svoje prijateljice, članove obitelji, susjede, poznaznike. U ovim pričama ništa nije opisano onako prikriveno i kako se kaže “u rukavicama”, već je sve baš onako kako jest, bez privida i skrivanja. Autorica piše vrlo hrabro, svjesna činjenice da će se nekima možda i ogaditi njezino pisanje.

Ukoliko još niste, preporučila bih vam da svakako posegnete za ovom zbirkom priča i date joj priliku. Ja se zbilja nadam da autorica neće ostati samo na ovom prvijencu i da će se probati okušati možda i u nekom drugačije žanru i naravno, navijam za neki roman od barem 300, 400, a može i 500-tinjak stranica.

Ukoliko želite ovo sve čuti u video verziji!

 

 

Zlatko Krilić – Portret Che Guevare

Izdavač: Mozaik knjiga Broj stranica: 139Cijena: 99,00 kn

Zlatko Krilić je autor čije pisanje vežem uz početke svog čitateljskog ludila. Upoznala sam njegovo pisanje  kao klinka. Njegove knjige sam naslijedila od svoje mame iz njezinih mladenačkih dana. Posebno se sjećam romana “Zabranjena vrata” kojega sam čitala prije možda i 17 godina. U ovom slučaju 17 je višeznačni broj. Za mene znači spoznaju da ipak imam malo više godina i da je kroz moje ruke prošlo tisuće i tisuće stranica. Za Zlatka Krilića 17 je također važan broj jer upravo je 17 godina  prošlo od izdavanja njegove posljednje knjige.

Portret Che Gueavare je njegova povratnička knjiga za sve nas koji volimo njegovo pisanje. Ujedno je to i prva knjiga gdje ga upoznajem kao pisca za “odrasle”.

Kada na naslovnici doslovno vidite portret  Che Guevare odmah smještate mjesto radnje na daleku i egzotičnu Kubu. Krilić ne želi pričati o Kubi na način da bi upotpunio idilični prikaz zemlje tropske klime i prirodnih ljepota. U ovoj zbirci priča donosi nam vlastito viđenje Kube kroz priče sasvim običnih ljudi, od prodavača na ulicama Havane, noćnih dama, vozača taksija itd. Priče i pričopisi koji čine ovu knjigu nastali su za vrijeme njegova boravka na Kubi 2015. godine. Možemo reći da su autobiografske jer je u nekima i on sam pripovjedač. U ostatku priča pripovjedači su obični ljudi s margina društva. Svima njima je zajedničko da naoko sudjeluju u stvaranju privida idilične turističke destinacije. U pričama ih Krilić prikazuje u potpuno drugačije svjetlu. Upravo njihove priče grebu ispod površine toga privida i otkrivaju nam sve društvene, političke, ekonomske i socijalne probleme Kube.

Kubanski igrokaz

Antropolog u meni nije mogao ne povući poveznicu između ovih priča i znanstvenih teza Ervinga Goffmana koji nam govori da svi ljudi kod interakcije s drugim ljudima izvode predstavu/igrokaz (upravo te predstave karakteristične su za turističke djelatnice). Svi se predstavljaju kako bi došli do nekog cilja i prikazali se na način da se uklope u očekivanu priču. Pri tome kreiramo neki “prednji plan” koji je vidljiv svima koji su u nekoj površnoj interakciji s nama, a uvijek postoji i “stražnji plan” koji otkrivamo kada ostanemo sami sa sobom.

Tako i Krilićevi Kubanci imaju jedan prednji plan za predstavljanje turistima. U tom planu su uvijek nasmijani, uljudni, spremni za fotografiranje čak i kada prose novac. Ujedno su s druge strane kada se povuku iza zatvorenih vrata svojih skomnih domova, doslovnog gladni, bez ijednog novčića i ne prežu ni pred čime kako bi se istih novaca dočepali i preživjeli još jedan dan.

Kuba kao “instagram-destinacija”

Danas je postalo izuzetno popularno putovati na neke egzotične destinacije. Često primijetim da je i Kuba među njima. U kratkim opisima ponuda za putovanje opisuju ju kao zemlju gdje je stalo vrijeme, zemlju sretnih ljudi , burnih povijesnih događaja i revolucija čiji trag živi i danas. Upravo takav prikaz je tema Krilićevih priča. Priče nam pomalo razotkrivaju što su sve Kubanci u stanju napraviti kako bi zaradili nešto od nas “blentavih turista” koji će dati sve samo kako bi ulovili savršenu fotografiju i upoznali onu “autentičnu” Kubu iz turističkih vodiča.

“Nisam je više vidio ni čuo, zato ove priče nisu o Kubi, ne nastoje ispričati istinu o Kubi. One su samo moj doživljaj Kube kroz ljude i situacije koje sam imao sreće susretati.”

Možemo reći da je Krilićev doživljaj Kube znatno drugačiji od one instagram predodžbe o Kubi kao top turističkoj destinaciji za sve ljubitelje ezgotičnih putovanja. Tamo je sve prepuno šarenila, egzotičnih koktela,  veselih osmijeha, ali i urbanih prizora toliko lijepo posloženih da gotovo posumnjate da li zaista postoje. Nekako je na tim instagram fotografijama i priroda toliko lijepa, gotovo pa nestvarna.

Ja također nisam mogla odoljeti pa sam malo pretraživala fotografije te Kube i onda čitam Krilićeve stranice i mislim si – ili je njegovo viđenje pogrešno, ili nešto ne odgovara s fotografijama.

Upravo  priča “Portret Che Guevare ” iz ove zbirke pokazuje sve razmjene isceniranosti svega onoga što vidimo na fotografijama nekih travel-blogera.

“Njih ne zanimamo ni mi ni naš stvarni život. Oni dolaze s unaprijed određenom slikom o nama pa za slikanje traže samo ono što se uklapa u tu sliku i potvrđuje ju. Ako želi potvrditi da smo lijeni, onda slika starce koji sjede na pragovima kuća i puše cigare ili pijane propalice pred trgovinama. Ako smo za njih veseo i raspjevani narod, onda su im objekti za snimanje glazbenici po restoranima, za lake žene naći će bilo koju ljepoticu, pa i srednjoškolke u školskim uniformama, a ako misle da smo glupi, onda sam im ja idealan.”

Upravo ovo izriče jedan pripovjedač koji je jako dobro upoznao sve odrednice “instagram biznisa” i traženja lijepe fotke. Sam kaže da je turistički radnik, koji glumi da je siromašni prodavač voća i slaže voće na svoj štand po bojama, a igrom slučaja štand poslaže tako da se kroz prozor kuće ispred koje se nalazi vidi portret koga drugog nego Che Guevare, simbola revolucije. I zarađuje odličan novac da ima nekoliko tako umjetno kreiranih pozornica za “fotkanje” po gradu. Naravno na napopularnijim gradskim lokacijama.

U svakoj priči Krilić donosi nekog takvog lika koji nam zapravo demistificira Kubu. Prikazuje nam koliko je ona više od namještenih boja i osmijeha na fotografijama koje kreiraju mišljenje turista. Pokazuje nam koliko je toga u onom stražnjem planu kojega na prvu ne uočavamo kada se nalazimo negdje. Možemo reći da nam Krilićevi likovi koji govore posve jednostavnim i nenamjetljivim jezikom, razotkrivaju neku novu Kubu.

 

 

 

Caroline Kepnes – Ti

Izdavač: Stilus, 2019.
Broj stranica: 403
Cijena: 119, 00kn

Zasigurno ste barem jednom imali osjećaj da vas netko prati ili ste sanjali upravo to, pa vam taj san nije izlazio iz glave. Meni je neko vrijeme dok sam bila klinka to bio najgori strah.

Uhođenje je tema brojnih knjiga, serija i filmova. Caroline Kepnes o uhođenju priča skroz drugačije nego što ste navikli.  U svojem prvom objavljenomromanu koji nam donosi Stilus, autorica pomalo, možemo reći “modernizira” uhođenje. Evo i zašto:

Protagonist nam je Joe Goldberg. Knjiški moljac, oduvijek zaljubljen u književnost, čak i radi u knjižari koja ima mračne tajne.

Jednog dana za oko mu zapadne Beck, dok ona bezbrižno bira štivo koje će kupiti u knjižari.

Tada sve kreće. Joe je našao svoj objekt žudnje. Vrlo brzo počinje pratiti Beck na društvenim mrežama. Društvene mreže kao i inače u današnjem modernom svijetu, kod Joevog uhođenja imaju vrlo bitnu ulogu. U samo nekoliko klikova dolazi do osnovnih podataka o Beck. Vrlo brzo saznaje njezinu adresu i sve uskladi kako bi se slučajno sreli. I tada joj on, osim što joj spasi život od naleta vlaka (jesam vam rekla da je ovo netipičan progonitelj), otme i mobitel. Mobitel bez kojega danas više nitko ne može živjeti.

Upravo mu je Beckin mobitel ključ za ulazak u njezin svijet i život. Počinje pratiti njezine objave, pozive, poruke, mailove i sve što svi danas imamo na svojim pametnim telefonima.

Vrlo brzo vidimo da njegovo uhođenje nije bezazleno. Joe postane ubojica kada se pobrine da Beckin dečko “nestane”.

Ne bih vam htjela prepričavati dalje radnju. Za to ćete morati sami uzeti knjigu u ruke.

Kepnes nas maestralno uvodi u tijek misli jednog psihopata. Na trenutak vas toliko uvuče u priču da pomalo i suosjećate s njime, smijete se njegovim opaskama, čak se pitate i zašto ga Beck ne želi. Vrlo brzo taj osjećaj nestane kada vas on sam podsjeti na svoju kriminalnu prošlost pa vam sve postane jezivo i morbidno.

Najviše mi se sviđa što nam Ti donosi jedno zanimljivo viđenje uhođenja koje se ovog trena može događati bilo kome od nas. Možda se događa i baš meni kada pišem ove retke. Kepnes pred nas stavlja pitanje koliko se zapravo sigurno možemo osjećati na društvenim mrežama na kojima dijelimo sve više i više privatnih informacija. Na trenutke sam znala stati sa čitanjem i zamisliti se bi li možda trebala promijeniti lozinke ili pobrisati neki sadržaj na mobitelu.

Prema ovom romanu kreirana je i istoimena serija, a naišla sam i na podatke da je autorica napisala i nastavak priče pa se nadam da ćemo uskoro moći i to čitati.

Jeste li čitali ovaj roman? Što mislite koliko smo zapravo sigurni na društvenim mrežama?

 

Pavao Pavličić: Pohvala tijelu

Izdavač: Mozaik knjiga, 2018.
Broj stranica: 233
Cijena: 99,00kn

Mislim da u našem čitateljskom krugu knjiških moljaca ne postoji osoba koja nije čula za Pavla Pavličića ili čitala neki naslov koji on potpisuje. To ni ne čudi obzirom da je on jedan od najproduktivnijih hrvatskih pisaca. Do sada je objavio više od 100 naslova – romana, priča, autobiografskih zapisa, feljtona, naslova za djecu. Najpoznatiji je upravo po kriminalističkim naslovima.

U posljednje vrijeme volim eksperimentirati i čitati nešto izvan mojih preferencija. Tako sam otkila kratke priče kao formu koja mi se sve više sviđa. Upravo zato sam odmah znala da želim ovaj naslov od Mozaik knjige ,jer mi se činio zanimljivim. Prvo jer je to Pavličić, a ja pokušavam čitati i bolje se upoznati s opusom više domaćih pisaca. Drugo, radi se o zbirci priča, a neki se slažu da su i mini eseji, ali bazirani na autobiografskim dogodovštinama, a ako nešto volim onda su to upravo eseji.

Prije nekoliko godina Pavličić je objavio zbirku priča “Pohvala starosti”, a upravo ta zbirka priča potaknula ga je da napiše i ovu zbirku “Pohvalu tijelu.”

“Pohvala tijelu – zapravo je pohvala kući u kojoj živimo”

Koliko često razmišljamo o vlastitom tijelu? Dobro, ukoliko ste ženskog spola vjerojatno uvijek kada se nađete ispred našeg glavnog neprijatelja – ogledala. To se  u ovom slučaju ne broji kod mojeg pitanja.

Zanima me koliko često razmišljamo o dijelovima tijela i njihovim funkcijama? Zašto su neki dijelovi tijela potrebni? Zašto se neki dijelovi zovu tim imenima kojim se zovu? Zašto prsti na nogama nemaju svoja imena kao oni na rukama? Evo upravo takva pitanja postavlja nam Pavličić.

Pohvala tijelu je zbirka od četrdeset i četiri eseja o dijelovima ljudskog tijela od glave pa to pete. Započinje od kose i tjemena, preko dijelova glave i lica, vrata, ruku, nogu i tako sve do pete. Priče zaokružuju razmatranja o kralježnici koja sve to drži na okupi i koži koja pokriva cijelo tijelo.

Dva odnosa prema dijelovima tijela

Ove priče nemaju neku tendenciju da nas poduče zašto je pojedini dio tijela važan u sveukupnom funkcioniranju nas ljudi, već se donose zapažanja o odnosu prema pojedinim dijelovima tijela. Taj odnos analizira se dvojako. On je ujedno i prikaz odnosa prema pojedinom dijelu tijela kroz povijesne promjene u svjetonazorima, politikama i društvu. Također je on i vlastiti odnos prema nekom dijelu tijela. Upravo taj vlastiti odnos prema nekom dijelu tijela gradimo mi sami, a Pavličić to kreiranje potkrijepljuje vlastitim iskustvom i dogodovštinama.

Što se tiče odnosa kroz povijesne promjene u svjetonazorima našeg društva Pavličić me oduševio. Piše o tome tako ležerno, vedro i zaista dobijemo dojam da je suvremenik pojedinim povijesnim promjena. Znamo da je naše društvo u zadnjih stotinjak godina prošlo svega i svačega, pa se tako i naša promišljanja o vlastitom tijelu mijenjaju. Sjetimo se samo što je sve danas prihvatljivo u smislu otkrivanja tijela i nošenja oskudnih komada odjeće, a recimo što je bilo prihvatljivo prije 50 godina. Upravo tu poveznicu Pavličić donosi u pričama “Sise” , “Pazuho” ili primjerice “Bedra”.

Svidjelo mi se i na koji način uklapa čak i podrijetlo nekih riječu u priču o dijelovima dijela. Saznajemo da njega odmalena zanima što pojedine riječi znače i zašto se za nešto kaže upravo tako. Možda je to i odredilo njegovu životnu profesiju književnika koji se cijeli život “igra” upravo riječima.

Zašto se kaže krajobraz? Što to znači? Zašto se za ohola čovjeka kaže da je uobražen? Ili da netko ima obraz kao đon? Zašto je zagonetka odakle dolazi naziv dikobraz i kakve veze ima sa obrazom? – sve to možete saznati u priči “Obraz”.

Pavličić se dotiče čak i narodnih izreka i uzrečica u kojima se pojavljuju pojedini dijelovi tijela. Zašto se kaže kamena s ramena? Zašto se nešto prenosi s koljena na koljeno? Možete saznati i što znači da ti netko kaže da si glup kao kur**.

Ne bi vam htjela otkriti previše sadržaja, ali mogu vam obećati da ćete nakon čitanja svake pričice naučiti nešto novo. Pavličić zaista piše lagano, vedrim tonom i knjigu ne možete ispustiti iz ruke sve dok ne dođete do zadnje korice. Ukoliko niste čitatelj koji voli maratonska čitanja, ovo je također knjiga i za vas. Nisam do sada spomenula, ali svaka priča ima nekoliko stranica pa ukoliko ste toliko disciplinirani, možete čitati i jednu po jednu svakog dana. Ja nisam, ja sam kao i Pavličić, dok me nešto intrigira u čitateljskom smislu ne ispuštam knjigu iz ruke.

 

 

 

 

 

Elizabeth Macneal: Tvornica lutaka

Izvadač : Stilus 2019.
Broj stranica: 370
Cijena: 129 kn
Knjižnica srca Ingrid Divković

London 1850. godine. Ulice su veliko gradilište i sve je u pripremi Kraljevske izložbe. Grade se današnje poznate vizure grada. Mjesto je prepuno radnika, stranaca. Vide se ogromne razlike između pripadnika visokog građanskog društva i elite te onih malo manje sretnih, na marginama društva.

U ovakve društveno povijesne okolnosti Elizabeth Macneal smješta nekoliko priča.

• Jedna priča svakako su prilike života u gradu, po tadašnjim pojmovima velegradu i svim mogućim načinima snalaženja kako biste preživjeli. Priča je to malog dječaka Albija koji sa svojom sestrom preživljava radeći svakakve posle. Rekli bismo na tamna strana svakog društva.
• Druga priča donosi nam prikaz napretka londonskog društva i svih novih tehnologija koje će se prikazati na velikoj kraljevskoj izložbi. Svrha takvih izložbi, koje su predstavljale sve od igle do lokomotive, bila je upravo izazivati divljenje posjetitelja prema tehnološkom napretku i inovacijama.
• Još jedna svrha velikih izložbi bila je prezentirati napredak u kulturi i umjetnosti. Ovdje nam Macneal uvodi priču afirmacije novih i nepoznatih umjetničkih imena kao što je Luis Frost koji slikaju samo kako bi im sliku pogledao velik broj posjetitelja izložbe.
• U sve to Macneal uklapa i priču jedne hrabre žene Iris koja također traži svoju afirmaciju i bori se da postane umjetnica.

Iris zajedno sa svojom sestrom blizankom Rose živi i radi u Carstvu lutaka gospođe Salter. Gospođa Salter ima svoj dućan u kojem izrađuju lutke po narudžbi, a sestre oslikavaju njihova lica i kroje odjeću. Iris je talentirana umjetnica koja svoj talent skriva od svih.

Jednog dana odluči promijeniti svoj nepovoljni položaj i osloboditi se svih okova – onih roditeljskih, gospođe Salter, Rose, ali i svih onih društveno nametnutih normi toga vremena. Postaje model slikaru Louisu Frostu.

Louis joj daje slikarske poduke i vrlo brzo se između njih pojave neki osjećaji.

Iris ni ne sluti kakva opasnost je pred njom u liku Silasa, “čudaka” onog vremena koji se bavi prepariranjem životinja i prodavanje njihovih kostura. Silas je prati i opsjednuto je želi za sebe. Ovdje ćemo sati s prepričavanjem radnje, kako ne bi otkrila previše.

Tvornicu lutaka sam sasvim slučajno čitala paralaleno uz Kradljivce labudova Elizabeth Kostove. Oba naslova imaju zajedničko to da u sebi sadrže priču o afirmaciji žena u slikarstvu. Iris to želi u Londonu sredinom 19. stoljeća, a Beatrice de Clerval u Francuskoj krajem 18. stoljeća zajednom s impresionistima. Zgodno je da obje žele svoju sliku izloženu na velikim kraljevskim izložbama, obje imaju muškog učitelja te obje slikaju iz nekog bunta. Iako su stilovi pisanja Kostove i Macneal zaista potpuno različiti, priče koje donose su upečatljive i potiču na promišljanje.

Danas nam je potpuno normalno i postoje stotine i tisuće ženskih slikarica, ali kada gledamo preglede povijesti umjetnosti vidimo koliko je malo stranica posvećeno ženama. To nam je najbolji dokaz da  je slikarstvo bilo grana umjetnosti rezervirana za muškarce.

Ovdje Elizabeth Macneal vrlo dobro bira temu i postavljam problem svojeg djela. Meni, zaljubljeniku u povijest, sviđalo se što je priču obogatila i što nas je uvukla u London sredinom 19. stoljeća. Imamo dojam da smo upoznali sve njegove slojeve društva, sve ulice i mračne kutke. Također nam  taj London približila kroz osebujne likove i pokazala nam je koliko se i danas nosimo sa istim problemima.

 

 

Karen Manie Moning – Highlander: Povratak divljeg ratnika

Izdavač: Stilus

Godina izdanja 2019.

Milijun puta sam već u postovima i objavama spomenula da ne volim fantasy priče, a niti one ljubavne sa sretnim završetkom.

Moram priznati da sam se iznenadila dok sam otpakirala Highlandera. Čula sam svašta o prvoj knjizi serijala, od ovacija i pohvala pa do kritika da to ne valja. Kako to obično bude, moja znatiželja mi nije dala mira i krenula sam čitati. I dogodilo se čudo…

Knjiga me toliko očarala i uvukla u svoju priču ispričanu na njezinim stranicama da sam je pročitala u nekoliko sati. Sjećam se da mi je ostalo još nekoliko poglavlja, ali sam morala odspavati barem nekoliko sati kako bi mogla na poslu normalno funkcionirati sljedeći dan, ali svejedno sam navila budulicu sat vremena ranije kako bi saznala što se do kraja dogodilo.

Nisam čitala prvi dio, ali uz konzultacije s kolegicama blogericama saznala sam da niti ne moram jer svaka knjiga serijala može se čitati zasebno.

U ovoj priči protagonist je Grimm Roderick koji krije veliku tajnu. Tajna se kroz priču polako raspetljava i otkriva. Saznajemo da je on berserker – elitni škotski ratnik potomak boga Odina. I to vam je sve od fantasy elemenata (meni sasvim podnošljivo.) Naime, berserkeri imaju moćne ratničke vještine i prati ih glas nepobjedivih na boljnom polju.

Naravno kakav bi Grimm ratnik bio kada ne bi bio nesretno zaljubljen. Njega veže ljubav za Jillian St. Clair još od djetinjstva koje je proveo u dvorcu njezine obitelji. On se toj ljubavi boji prepustiti jer misli da kao berserker može nauditi čak i ljudima koje voli. Jednog dana dobije poziv da se treba pobrinuti za svoju Jillian. I naravno odmah pohita do nje.

Dalje vam neću pričati radnju, morat ćete ipak zaviriti između korica knjige. 🙂

Samo da napomenem priča ima sretan kraj.

Moji dojmovi:

Iznenađena sam na kakav način sam pročitala ovu knjigu, mogu čak reći da me zahvatilo pravo ludilo. Ludilo poznato svim strastvenim čitateljima koji naprosto kao u nekom transu okreću stranicu za stranicom.

Iznenađenje je tim još i veće jer ovo i nije nešto što je moj odabir i preferencija.

Priča je ovo koja će vas naučiti samo onu izlizanu frazu da pra ljubav uvijek pobjeđuje sve, ostalih pouka baš i nema.

Ako želite neku poučnu povijesnu priču, nemojte posezati za ovim.

Ukoliko želite nešto lagano i opuštajuće, uz malo povijesne faktografije i prilično detaljno opisani seksualnih scena između Grimma i Jillian, onda je ovo pravo štivo za vas.

Sada mogu samo reći da čekam da nam Stilus predstavi i ostale nastavke Hihlandera.

Gabriel Tallent – Najdraže moje

Izdavač: Stilus
Godina izdanja: 2018.

Do sada nisam surađivala s nakladnicima i prije dva mjeseca odvažila sam se poslati nekoliko mailova. Stilus je prvi reagirao i morala sam samo odabrati koju knjigu želim dobiti na recenziranje. Izbor nije bio lagan, ali vođena nekim šturim opisima na koricama izabrala sam “Najdraže moje” Gabriela Tallenta.

Moram priznati da su me privukli komentari kako je knjiga teška, jako složena i na nekim mjestima toliko jeziva da čitatelji prestaju čitati. Naravno da me zainteresirao taj opis. I tako se knjiga našla kod mene. Trebalo mi je dva dana da je pročitam, još nekoliko dana da se dojmovi slegnu i ugrubo dva mjeseca da napišem nešto smisleno. Zašto? Više u nastavku posta.

Kroz priču pratimo četrnaestogodišnjakinju Turtle i njezina oca Martina koji žive osamljeni u šumama sjeverne Kalifornije. Njih dvoje čine jednu disfunkcionalnu obitelj u kojoj ništa nije onako kako bi trebalo biti. Turtle odrasta bez majke. Veliki je introvert  i umjesto sa svojim vršnjacima Turtle svoje vrijeme provodi uz oca koji je želi naučiti svemu o samoobrani i oružju. U školi Turtle se ne trudi previše, ima velikih problema sa učenjem i savladavanje gradiva, što njezinog oca ne brine.

Za Martina Turtle je cijeli njegov svijet. Uspio je svoju kćer uvjeriti da su sve prijetnje, svako zlostavljanje (pa čak i ono seksualno) za njezino dobro, da su ona odraz njegove ljubavi prema njoj. Turtle odrasta u tom zatvorenom krugu unutar četiri zida njihove kuće svjesna da nije u redu to što joj radi vlastiti otac, ali ipak pronalazi načina da njegovo ponašanje opravda.

“Martin dugo šuti.

Nikada nismo bili dobro, misli Turtle, nikad i nećemo biti.

Misli, ne znam ja ni kako to izgleda dobro. Nemam pojma kako bi to uopće izgledalo. Kad je u najboljem izdanju, bolje nam je nego samo dobro. Kad je u najboljem izdanju, više je od svih drugih. Ali ima u njemu nečega. Neka pogreška koja truje sve ostalo. Što će biti s nama? ”              (Tallent 2018:364-365)

Jednog dana, za vrijeme pokušaja bijega Turtle upoznaje  Bretta i Jacoba. Provodeći vrijeme sa njima Turtle se otvara posve novi svijet, onaj normalan i uviđa da želi pobjeći iz svijeta kojim je okružena. Ali kako to izvesti uz stalan Martinov nadzor?

Moji dojmovi

Nisam pogriješila u odabiru. Knjiga mi se sviđala iz više razloga. Tema nasilja, incesta i zlostavljanja po meni nije toliko detaljno i potresno opisana, kao što sam očekivala nakon čitanja opisa na koricama. Taman je prisutna  toliko da  se zgrozite, ali ne onako da bi mene odbila od daljnjeg čitanja. Ovakvo štivo neće se svima sviđati i vrlo vjerojatno da ćete u nekom periodu odlučiti da želite prestati čitati, ukoliko ste malo osjetljiviji.

U jednom dijelu knjige bila sam ljuta na Turtle zašto nešto ne učini, zašto oca ne prijavi. Bila sam ljuta i na njezina djeda koji nije poduzeo ništa, bila sam ljuta i na njezinu profesoricu koja također nije poduzela ništa. Autor nam je Turtle toliko dobro približio i okarakterizirao je na toliko složenih razina da uvijek možemo pronaći  opravdanje za njezine postupke i suosjećati sa njome. Često tugujemo kada je i ona tužna, često smo bjesni kada je ona ljuta, često smo uplašeni kada trpi zlostavljanja, ali u većini slučajeva osjećamo upravo tu nemoć zbog situacije u kojoj se ona nalazi. Ne moram vam reći koliko sam bila sretna kada je sve završilo i kada je Turtle izdržala.

Iako vam otkrivam da je kraj sretan, u meni je on ostavio neki dojam nedorečenosti i to zamjeram autoru. Zamjerke mu idu i na često odugovlačenje s radnjom. Imala sam dojam da namjerno ubacuje nekoliko stranica opisa prirode, obale i šume kako bi porastao broj stranica. Ne znam, možda su takvi opisi prirode i potrebni nama čitateljima da bi predahnuli od gadosti koje opisuje između njih.

Osim ovih sitnih zamjerki, knjiga mi se stvarno svidjela jer autor progovara o vrlo kompleksnom pitanju nasilja u obitelji. Uvlači nas u svijet onih koji to nasilje doživljavaju od strane bliskih članova obitelji i barem u nekoj mjeri možemo shvatiti što prolazi kroz njihove misli. Ne kažem da možemo opravdati takvo nasilje, ali možemo ga sagledati iz nekog drugog gledišta.

Koje je vaše mišljenje? Jeste li čitali Najdraže moje?

 

 

 

Tko o čemu? Knjigoljubac o lektiri, naravno!

Ovih su dana naše portale preplavila govorenja i pisanja o lektiri i mijenjanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog kurikuluma za hrvatski jezik. Dio tih izmjena donio je sa sobom smanjen broj obaveznih lektira koje se čitaju i koje su propisane na razini MZOS-a. Popis ostalih dijela koja su preporučena za čitanje u cijelosti ili kao određeni odlomci nije mijenjan. Samo je stvar prepuštena u ruke profesora hrvatskog jezika koji sam bira što će učenici čitati tokom školske godine, uz ono što je obavezno propisano.

Obzirom da već godinama radim u toj „medijskoj branši“ ne sjećam se kada je neka tema iz onog nepopularnog područja kulture dospjela na naslovnice svih medija i zadržala se tamo čak nekoliko dana. Imam dojam da se u zadnjih nekoliko dana više piše po društvenim mrežama ili priča o lektiri nego li se ona zapravo i čita. Komentara, mišljenja i argumenata ima svakakvih. Pobunili su se svi – profesori, književnici, ini stručnjaci, pa čak i mi blogeri. Bune se čak i osobe koje pratim na društvenim mrežama, a pouzdano znam da knjigu za lektiru nikad nisu ni otvorili. Postaje nemoguće sve pratiti, čak ako vas kao mene i zanima ta tema.

Sve vrvi od senzacionalističkih naslova kao što su „Ježevu kučiću, Pipi Dugu Čarapu i Dnevnik Ane Frank izbacili iz lektire“, „Ministrica Divjak zakinula djecu za popularne lektire“ itd. I onda se ja zamislim.

Jesam li ja bila toliko nemaran učenik pa nisam čitala nijednu od tih knjiga koje su spomenute u naslovima?! Pa naravno da nisam, ja sam od malih nogu knjiški moljac i nemoguće da ja nisam pročitala nešto što je bilo obavezna lektira. I tu kreće moje istraživanje. Otvaram službenu stranicu Narodnih novina i tražim te nove kurikulume, propise i popise. Čitam ih dva sata, ispisujem neke termine i određene pasuse. Posebno mi se svidio ovaj koji vam prenosim u cijelosti.

Učenici upoznaju književnost kao stvaralačku jezičnu djelatnost koja omogućuje osobitu vrstu spoznaje i zadovoljstva. Čitanje i upoznavanje književnosti hrvatskoga naroda, kulturnoga i civilizacijskoga kruga, učenicima omogućuje stjecanje književnoga znanja, književne kulture i kulturnoga identiteta, a čitanje književnih tekstova svjetske književnosti razvijanje kulturne kompetencije i međukulturnoga razumijevanja. Učenike se također potiče na literarno i estetsko čitanje književnih testova da bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi. Osobita je vrijednost učenja i poučavanja književnosti i stvaralaštva razvijanje mašte i estetskih mjerila vrednovanja te doživljavanje književnosti kao izvora znanja, iskustva i vrijednosti čovječanstva.

(preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_214.html?fbclid=IwAR227-apKDT7gD7_4CLdl1mWoxodsyZDD4PgyhIyC_UhXKY25v2KmUNkWws pristup 16.2. 2019.)

Priča jednog knjigoljupca.

Evo mojeg iskustva s lektirama.

Ja sam osnovnu školu završila prije puno godina, ali još uvijek se sjećam većine lektirnih naslova. Deklarirala sam se knjiškim moljcem koji je s nepunih 6 godina čitao Opću enciklopediju u nedostatku slikovnica. Srećom, moja mama je prepoznala tu strast za čitanjem i početkom školske godine kada su se nabavljali udžbenici za školu, nabavljala u knjižari i obaveznu lektira za cijelu školsku godinu. Ukoliko nečega nije bilo u prodaji zvali su se rođaci u „velegradu“ Za(b)regu, kako sam ga tada zvala, i stigle su knjige iz antikvarijata. Ako ni tamo nije bilo nekog naslova, knjige su se posudile u velikoj čakovečkoj gradskoj knjižnici i kopirale što nije bila mala stvar obzirom da početkom 2000-tih kopiraona nije bilo na svakom uglu i nisu bile tako jeftine (sjećam se da je tako bilo sa knjigama Poštarska bajka Karela Čapeka, Eko, Eko Hrvoje Hitreca, Šestinskog kišobrana Sunčane Škrinjarić).  Razlog tome je bio taj da, eto, živim u malom mjestu i knjižnica nije imala dovoljno knjiga, a meni je najveći strah bio da neću stići nabaviti i pročitati lektiru. Sve knjige su i dan danas dio moje osobne biblioteke na koju sam jako ponosna. Ja sam bila najstarije dijete u obitelji i nakon mene te iste lektire čitala je moja sestra, sestrična, susjedi, rođaci, pa čak neke posuđujem i današnjim školarcima. Neke kao što su Čudnovate zgode Šegrta Hlapića ili Plesna haljina žutog maslačka sebično čuvam za sebe, obzirom da su u stanju raspadanja.

Vratimo se mi sada na izmijenjeni kurikulum i moje pretraživanje pravilnika. Prošla sam po mojim policama i potražila lektire koje sam ja čitala. Uočila sam da dosta njih ni nije na tim preporučenim popisima u kurikulumu. Pretpostavimo da su one za vrijeme mojeg osnovnoškolskog obrazovanja bile, pa su se u nekom trenutku „maknule“. Možda je ironično, ali dosta tih knjiga koje sada ne nalazim u kurikulumu su stranih autora kao što su A.S.Puškin, Erich Kastner, Ferenc Molnar, Jules Verne itd. Možda je moja profesorica manje voljela domaću prozu pa je zato birala strane autore? Možda današnja povjerenstva koja odlučuju unutar Ministarstva žele da djeca čitaju pretežno domaće autore?! Uočila sam da mi nismo čitali ni toliko poezije. Današnji osnovnoškolci čitat će i  Antuna Gustava Matoša i Dragutina Tadijanovića i Zvonimira Baloga i Grigora Viteza. Možda opet moja profesorica hrvatskog jezika nije voljela poeziju, osim Tadijanovićeve koju smo čitali. Poezija je čak i meni knjiškom moljcu bila najdosadniji dio lektire. Nisam je mogla razumjeti, nisam znala ništa o lirskim i stilskim sredstvima, nisam se mogla uživjeti u nju, a ne mogu to ni dan danas. Većina mojih školskih prijatelja ju je doživljavala na isti način pa opet postavljam retoričko pitanje zašto se toliko inzistira na njoj?! Još nešto što nisam našla na novim popisima su igrokazi. Sjećam se da smo mi u prvom i drugom razredu, kada smo još bili čitatelji početnici, čitali jako puno igrokaza. Možda su moje učiteljice voljele igrokaze, a ljudi iz Ministarstva ih ne vole?!

Kada ostavimo po strani senzacionalističke naslove kojima nas bombardiraju mediji i počnemo u glavi „vrtiti“ film o lektirama koje smo čitali možemo vidjeti da svaki popis lektire nekog razreda osnovne škole ovisi o jako puno čimbenika. Imamo neki „kostur“ koji je zadan i onda se on nadograđuje zavisno o afinitetima učitelja, opremljenosti školske knjižnice, samoj zainteresiranosti učenika i sigurno tu ima još mnogo drugih faktora. Je li moja generacija bila loša jer recimo nismo čitali ni Ježevu kućicu, ni Pipi Dugu Čarapu, ni Dnevnik Ane Frank? Naravno da nismo. Hoće li nove generacije kojima su ti naslovi izbačeni biti lošije? Naravno da neće. Jesam li ja zakinuta jer u moje  vrijeme na popisu nije bilo recimo Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića ili djela Mire Gavrana, Pavla Pavličića, Sanje Pilić? Možda jesam, a možda i nisam obzirom da sada mogu posegnuti za njima i čitati ih. Jednako kao što neki mali knjigoljubac u osnovnoj školi može sam izabrati djela koja su prema medijskim napisima izbačena.

Kurikulum jasno navodi da je lektira bitna u procesu obrazovanje svakog djeteta da „bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi.“ E pa očito smo s godinama i godinama čitanja lektirnih naslova negdje zakazali, uzmemo li u obzir činjenicu da gotovo polovica stanovnika Republike Hrvatske godišnje ne pročita nijednu knjigu. Mi nismo narod koji je ljubitelj umjetnosti riječi i opet ne vidim razlog zašto bi se takav narod toliko osjetio „izdanim“ zbog Ježeve kućice ili Dnevnika Ane Frank. Tim više ne razumijemo zašto su mediji te naslove predstavilo kao da su vjekovima dio obavezne lektire, a oni su oduvijek bili slobodan izbor učitelja koji su prepoznali njihov značaj i zato su ih djeca čitala. Lektira kao takva mora postojati, pogotovo u vrijeme kada današnji prvašići više koriste tablete, mobitele i računala nego li listaju slikovnice. Danas u rijetko kojoj osnovnoj školi postoji obaveza pisanja lektire u posebnu bilježnicu i vođenje dnevnika čitanja. Sve je to palo u zaborav, postalo je dio nekog zastarjelog modela učenja u eri kada se škole opremaju pametnom pločama, tabletima i interaktivnim pomagalima. Nekada smo kod pisanja lektire koristili one popularne Vodiče za lektiru, a danas je dovoljno da učenik otvori Google i upiše u tražilicu naslov djela. Lako pročita kratki sadržaj prije sata lektire i smatra da je tako ispunio svoju obavezu čitanja. I onda će nekoliko godina kasnije potpisivati peticiju za vraćanje Dnevnika Ane Frank u popis lektire iz kojeg on nije niti izašao. Pomalo žalosno, zar ne?!

Ja sam najbolji dokaz da se knjigoljubac postaje od malih nogu, a naravno sve je započelo upravo lektirama. Imam sreću pa sam vrlo brzo dobila neku svoju “biblioteku” lektirnih naslove. Nakon osnovne škole u nju su dodane knjige srednjoškolske lektire, pa zatim literature za faks. E upravo tada moji čitateljski afiniteti neizmjerno rasto, stalno otkrivan nešto novo i uvijek otkrivam upravo neke nove autore koje eto nisam čitala u lektiri.

Za kraj, uzela sam sa polica sve osnovnoškolske lektire koje imam. Izgledaju baš lijepo ovako na polici, zar ne?!

MIRO GAVRAN – Zaboravljeni sin (Anđeo iz Omorine)

Izdavač: Mozaik knjiga
Godina izdanja: 2017. (deveto izdanje)

Miro Gavran je jedan od naših najpoznatijih živućih pisaca i dramaturga. Tome u prilog govori i činjenica da su njegova djela prevedena na čak 38 jezika i doživjela su više od 200 izdanja, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Po njemu je čak nazvan i jedan dramski festival u Slovačkoj. Moram priznati da baš nisam  upoznata s njegovim djelima. Odlučila sam pročitati njegov roman Zaboravljeni sin ili podnaslova Anđeo iz Omorine. Priča je to koja je doživjela devet hrvatskih ponovljenih izdanja što je veliki uspjeh.

Zamislite si situaciju da čak 16 godina skrivate svog vlastitog sina i da taj sin ima poremećaj u razvoju i da je on“malo sporiji“ (termin “malo sporiji” odabran je jer se on koristi i u samoj knjizi). Bračnom paru iz Omorine dogodilo se upravo to. Oni imaju zaboravljenog sina. Uspjeli su u naumu da vlastito dijete, koje nazivaju “malo sporijim” maknu od sebe, smjeste ga u specijalnu školu. Čak ni dvoje njihove mlađe  djece ne zna da ima još jednog brata.

Zaboravljeni sin je zapravo dvadesetogodišnji Mislav. Mislav ima blagi poremećaj u razvoju i njegovi roditelji ga u djetinjstvu smještaju u specijalnu školu u Zagrebu. Ta škola postaje njegov dom i njegov cijeli svijet.  Tamo stječe prijatelje, uči se suživotu s drugim ljudima, pohađa srednju školu i odlazi na praksu. Sve to mijenja se kada roditelji dolaze po njega i vraća se s njima u rodnu Omorinu.

„Baš mi je bilo lijepo kod majstora Sertića u Zagrebu, a ne u ovoj ludoj Omorini, u ovoj selendri nema nikog kao majstor Sertić, svi me gledaju kao da sam nenormalan i bježe od mene kad idem ulicom, a kad sam u trgovini ili pošti, onda se odmiču od mene i ja ne znam kakvi su to ljudi u ovom selu, i što ja njih tako odbijam od sebe kad se nitko ne voli dugo u mojoj blizini nalaziti.“  (Gavran 2017: 36)

Njegov cijeli svijet koji je do sada znao mijenja se iz temelja. U selu postaje prava senzacija. Susjedi i mještani nisu znali da njegovi roditelji imaju i treće dijete jer ga nikada nisu upoznali. Priča mi je postala jako tužna kada sam shvatila da ga ni mlađi brat i sestra ne poznaju.

„ Kad smo ušli u dvorište, a na vratima kuće on i ona, a kaže mama Mislave ovo su tvoj brat Nikola, a ovo je tvoja sestra Dubravka. Oni su mene onako gledali, a i ja sam njih, i osjećao sam da je to njima ružno što me gledaju, pa mi je bilo neugodno, mislio sam da ću zaplakati, ali nisam.“  (Gavran 2017: 9)

Roman je pisan u obliku Mislavova dnevnika. Po odlasku iz škole, profesorica mu je dala bilježnicu u koju će upisivati sve što će mu se događati. Pisanje tako postaje njegov način nošenja s novonastalom  situacijom. U tom dnevniku on iznosi svoja zapažanja koja su ponekad topla i duhovita, ali i mjestimično vrlo emotivna i tužna. Mislav ne shvaća zašto ga mještani, susjedi, ali i bratovo i sestrino društvo, odbijaju od sebe i ne žele ga uključiti u svoje svakodnevne aktivnosti.

Mislavovi roditelji često se svađaju. Otac ga zagovara i dopušta mu da bude samostalan u nekim kućanskim poslovima – recimo da ode do dućana sam. Majka misli da Mislav nije sposoban obavljati te zadatke. Na sebe preuzima brigu oko njegova obrazovanja i potpuno smetne sa uma da je on završio srednju školu i praktični dio nastave te ima položen stolarski zanat. Svakog dana imaju satove „učenja“ koji često uznemiravaju Mislava kada ne može shvatiti neki matematički zadatak.

„ I onda me je počela tjerati da učim te zadatke, a ja sam bio jako nesretan i nervozan, jer meni to ne ide, nisam ja glupo dijete, ali ja te brojeve ne mogu nikako, i bio sam jako nervozan, a mama je bila još nervoznija što mi ne ide, i baš smo oboje bili kao kad se ljudi ljute jedno na drugo, i kad ja više nisam mogao izdržati počeo sam plakati (…) a mama je govorila pokazat ću ja svima da su oni krivi što te nisu dobro naučili, nisi ti toliko retardiran koliko su oni utvrdili (…) „  (Gavran 2017:23)

Jednog dana u njegov svijet ulazi susjeda Jasenka. Ona jedina ne odbija njegovo društvo, priča sa njime, razmjenjuju međusobno knjige te se zaljube jedan u drugog. Ima li ova ljubavna priča sretan kraj neću  vam otkriti. Morate ćete zaviriti u ovaj roman kako biste saznali.

Čitanje ovog romana za mene je bilo vrlo potresno iskustvo. Na prvu sam ostala iznenađena načinom pisanja, u onom pozitivnom smislu. Miro Gavran nas uvodi u najskrivenije kutke Mislavovih misli. Mislav nam se, vodeći svoj dnevnik i povjerava i odaje nam svoje tajne. Ono što je najpotresnije, odaje nam kako se okolina nosila sa njegovim dolaskom. Upravo je ta okolina ona koja osuđuje, ne prihvaća onog „drugačijeg“ od njih. Okolina nema razumijevanja za osobe s poremećajima. Razumijevanja za njegovo stanje nisu imali ni roditelji, pa čak ni njegova vlastita majka. Potresno mi je bilo to da ni sam Mislav nije znao kako se nositi sa svojim stanjem. Što napraviti kada ti vlastita majka govori da si “usporen” ili “retardiran”?!

E sada mene zanima zašto ja za ovu knjigu nisam znala ranije? Devet ponovljenih izdanja nije malo, a ipak je nekako prošla ispod moga radara i nisama je zamjetila. Da je objavljena u  današnje  doba i da joj je napravljen jako dobar PR na društvenim mrežana postala bi bestseller. Još jedna misao koja mi neda mira je upravo činjenica da bi ovo bio savršen izbor za uvrštavanje u školsku lektiru. Knjiga nije opsežna, čita se vrlo brzo, a ima značajniju pouku od nekih koje su dio obavezne lektire.

Ova priča je 2002. godine uvrštena na švicarsku Ibby Honour listu gdje se nalaze književna djela koja nose snažnu humanu poruku. Priča je ovo koja nas uči da prihvaćamo one drugačije od nas. I oni su baš kao i mi, imaju vlastite stavove i muče ih jednaki problemi. Nikako ih ne bismo smjeli osuđivati i ponašati se tako da se oni osjećaju izolirano i odbačeno.

 

Jeste li čitali nešto od Mire Gavrana? Koji su vaši dojmovi o ovom romanu?

 

Marina Vujčić – Susjed

Izdavač: V.B.Z.

Godina izdanja: 2015.

Nagrade: Nagrada V.B.Z. (najbolji neobjavljeni roman) i TISAKMedie za najbolji roman 2015.godine

Marina Vujćić danas slovi kao jedna od najproduktivnijih književnica i urednica u Hrvatskoj. Sve što uredi, napiše i objavi postane hrvatskim „bestsellerom“, koliko je to moguće u ovom našem podneblju. U njezinom književnom opusu su romani Tuđi život, Umri ženski, A onda je Božo krenuo iz početka, Mogla sam to biti ja, Pitanje anatomije. Već dugo želim provjeriti zašto je toliko hvaljena pa sam na Interliberu bez razmišljanja kupila roman Susjed.

Ono što često radim prije samog čitanja je to da malo istražim pozadinu nastanka djela i samoga autora. Tako sam čitala niz književnih kritika ovoga romana na književnom portalu Moderna vremena pa kritika iz novina Jutarnji, Večernji i Novi list, ali i recenzija naših knjiških blogerica . Ti tekstovi su tek potakli moju znatiželji pa sam ovaj roman progurala „preko reda“ na popisu čitanja. I nisam požalila.

Ovaj roman upravo dokazuje onaj uvriježeni stereotip da je u „ženskoj glavi“ sve moguće . Kada mogućnost ženske imaginacije spojimo s voajerizmom i nekim od psiholoških poremećaja dobijemo  vrhunski socijalni, ljubavni, ali i egzistencijalni roman. Vrlo je teško odrediti kojoj bi od pobrojenih vrsta romana pripadao u cjelosti, možda je upravo zato i roman enigme.

Cijeli roman zapravo se i događa u mislima protagoniste Katarine Bauković. Katarina je prosječna žena, prosječne starosti (rekli bismo u srednjim tridesetima). Živi u prosječnom stanu u prosječnom zagrebačkom kvartu u prosječnoj zgradi. Njezin posao je tipičan administratorski u jednoj od bezbroj državnih agencija – onoj za zapošljavanje. Primanja su joj isto tako prosječna, pacje čak, kako sama napominje, i izgledom prosječna. Katarina je baš osoba koja se ničim ne ističe i koju bi svatko od nas mogao sresti na ulicu u gradu i ne obratiti pažnju, kao što ne primjećujemo slučajne prolaznike. Ali što se dogodi kada se takva žena pobuni protiv svoje prosječnosti?

Ovaj roman nije o onoj Katarini kakvom se ona predstavlja okolini u kojoj živi. Ovaj roman je o onoj „unutarnjoj“ Katarini i svim problemima njezine psihe. Vujčić maestralno oslikava vidljivu Katarinu prosječnost, ali ju suprotstavlja jednoj novoj Katarini. Ta druga, nova Katarina je upravo ona kakvu sama sebe vidi. Možemo reći da su ona stvara svoj vlastiti alter ego, boreći se protiv prosječnosti.  Pri tome autorica piše u prvom licu, smještajući nas u Katarinine misli pa se taj alter ego doživljava u potpunosti. Već nakon prvih nekoliko stranica mogla sam se poistovjetiti s njome. Koliko puta se svima nama događa da o nekoj osobi koju usput sretnemo donosimo ishitrene zaključke i kreiramo nečije priče i živote. Najlakše se zatvoriti u intimu svojih misli i konstruirati vlastiti svijet. To je nešto sasvim normalno što primjenjuju i djeca igrajući se, ali i svi mi knjigoljupci čitajući neko djelo. Katarina to dovodi do krajnosti.

„Meni se čini da ja stalno nešto promašujem. Uvijek dođem u krivo vrijeme ili na krivo mjesto. Tako je od djetinjstva. Od rođenja, zapravo, jer ja sam čak i s rođendanom promašila. (…)  

Ne promašujem ja samo vrijeme, nego i ljude. (…) Zamisli kakve sam ja sreće, prvo naletim na kockara a onda na drugog koji se bavi aparatima za kocku. (…)

Uglavnom, ja imam svoj način na koji skrenem misli s loših stvari, kao što vidiš. Ljepše mi je misliti o tebi nego o stanarini računima i problemima. (…) Zahvalna sam ti što uopće postojiš. Znam da to može zvučati pretjerano,ali zbilja je tako. „ (Vujčić 2015:67-68)

Roman je to o otuđenju i samoći, ali i njezinom privatnom ludilu.  Katarina kreira neku vrstu platonske ljubavi prema susjedu koji živi u stanu dva kata niže od nje. Ona ne zna tko je on ni čime se bavi. Dodjeljuje mu ime Ozren, kreira priču i na vlastiti način interpretira njegove navike. Jedini kontakt nje i Ozrena je svakog jutra iza 7 sati kada se oboje spuštaju stepeništem i izgovore jedno drugom „dobro jutro“. Ni riječ manje ni više. Samo to. Upravo zbog toga Marina Vujčić u jednom intervjuu ovaj roman naziva „stubišnim trilerom“.

Bježeći od svoje prosječnosti Katarina odluči pod svaku cijenu zavesti svojeg susjeda. Mijenja frizuru, garderobu, ostavlja mu skuhana jela ispred vratiju i samu sebe uvjerava da će on primjetiti njezine “igrice”. Ozren ne reagira ni na jedan njezin potez i sve se tako vuče u beskonačnost. Kako prolaze dan i mjeseci bez pomaka, Katarinina priča u glavi buja i dobiva razne peripetije. U predblagdansko vrijeme na kraju godine dolazi do vrhunca i Katarina čak i vlastitu majku i sestru uvjerava da je njihova nepostojeća veza toliko ozbiljna da je ozakonjena i da putuju na medeni mjesec. Na vrhuncu svoje opsesije ona odustaje od Ozrena i planira svoju osvetu. Ovdje ću stati s otkrivanjem sadržaja jer vas želim navesti da posegnete za ovim djelom.  Kao neku naznaku moram spomenuti da između Katarinina i Ozrenova stana živi gospodin Kovač.

„Vidiš koja simbolika! Ovaj Kovač ne samo da živi na katu između nas nego se i doslovno umiješao između nas.“  (Vujčić 2015:168)

Dotaknuvši se teme prosječnosti, možda čak i besmislice današnjeg života Marina Vujčić nam je prikazala priču koja bi se mogla dogoditi upravo nama, ali na dva način. Jedan je da i mi kao Katarina Bauković počnemo živjeti u nekom svijetu vlastitog alter ega i tako malo uljepšamo vlastiti život i tu monotonu i dosadnu svakodnevicu. Drugi način je upravo da mi budemo predmet nečijih misli i opsjedanja. Jer nikada ne znamo tko je naša “susjeda Katarina Bauković”. Ne znam koji način je opasniji, ali vjerujem da nijedan nije bezopasan. Ali svakako nas tematika ovog romana navodi na razmišljanja i povezivanje paralela s našim vlastitim iskustvima.