Zdravko Zima – Dnevnik jednog mitomana

Volite li čitati dnevnike kao književnu formu? Ja moram priznati da se do sada nisam susretala sa ovakvim oblikom pisanja i znatiželja mi nije dala mira pa sam morala uzeti u ruke hvaljeni Dnevnik jednog mitomana koji je napisao Zdravko Zima. Neću vam lagati i priznajem da me privukao opis na zadnjoj korici knjige.

Zdravko Zima je svima nama koji pratimo medije dobro poznato ime i znamo ga kao kolumnista Novog lista i autora mnoštva tekstova i knjiga, predavača na puno raznih radionica i tribina. Neću duljiti sa njegovom biografijom, već ću vam ostaviti ulomak u kojem je opisao samog sebe.

” Da imam kuću s podrumom krcatim probranim vinima, bio bih dipsoman. Da živim u bordelu, bio bih erotman. Da spavam među slikama, starim lukijernama i sekreterima, bio bih možda bonvivan. (…) ali nisam ni dipsoman, ni erotman. Nisam ni bonvivan. Još uvijek sam samo skriboman, a to ću valjda ostati i do kraja.” Zima 2017:91

Moram priznati da nisam čitala njegovu prethodnu knjigu Dnevnik jednog skribomana koja je pregled 2014. Dnevnik jednog mitomana je Zimin pregled 2016. godine. Ulazi u sve sfere društvenog, kulturnog, političkog, javnog života.

Zima je svoj dnevnik pisao tijekom 2016. gotovo svakog dana imajući na umu da će ga čitatelji čitati godinu kasnije. Zbog toga piše jasno, bez previše nebitnih detalja i mislim da je izabrao dobre događaje kojih sam se čak i ja u ovoj 2018. sjećala. Zanimljivo je da iako piše u formi dnevničkih zapisa koji su izuzetno subjektivan autobiografski žanr, on nikako ne unosi previše osobnih događanja i događaja iz njegove intime, osim ako oni nisu nužno potrebni kako bi bolje prikazao radnju.

Čisto da vas podsjetim što se dogodilo u 2016. – Trumpova izborna kampanja i pobjeda na izborima u Americi, izlazak Velike Britanije koji su nazvali Brexit iz Europske unije, u Hrvatskoj počinje politički jačati čvrsta desnica pa tako Zima često spominje Zlatka Hasanbegovića kao primjer. Evo kako povezuje nogometnu euforiju i politiku.

” Nakon što smo se posvađali sa svijetom, s elementarnom pameću i sa sobom samima, nakon što smo uvjerljivo zasjeli na dno ljestvice europskih država, nakon što smo u saborske klupe pripustili sve moguće kleptomane i buzdovane i nakon što je u večernjem dnevniku državne televizije arbitrirala baba vračara, slamku spasa otkrili smo u nogometašima. Pa najbolje da mediteranski dio Hrvatske pretvorimo u pansione, a kontinentalni u stadione i problemi će nestati. Kao metlom pometeni. A u kombinaciji s premijerom Čačićem, Mamić bi mogao biti idealan predsjedniku, tim više što se na Pantovčaku osjeća kao doma. Naprijed naši!”

Od ostalih tema ima tu mnogo događaja koji su ga potresli – primjerice umrli su  David Bowie, Umberto Eco i Leonard Cohen.

Sviđa mi se što sam nakon čitanja cijelog djela stekla dojam da je Zdravko Zima baš primjer jednog intelektualca i književnika kakvim ga ja zamišljam. Odlazi na promocije mnoštva knjiga koje izlaze, odlazi na otvorenja raznih izložba, posjećuje koncerte klasične glazbe, matineje i kazališne predstave, druži se sa uglednim članovima društva, te ljetuje sa njima i slično. Potpuno različit profil književnika od današnjih “modernih” koji većinu vremena provode na društvenim mrežama. Evo što kaže o internetu.

“Ali čemu se čuditi? Ono što je nekoć bila Aleksandrijska biblioteka, onda Encyclopedia Britannica, Klaićev Rječnik stranih riječi i tako redom, danas je Internet. Anoniman, nerijetko netočan i smandrljan, ali svemoćan.” Zima 2017:32

U tom svijetu interneta i kaosa društvenih mreža po meni Zima jako dobro uspije izdvojiti najbitnije događaja i prikazati nam da još uvijek sve nije otišlo nizbrdo, da se u Hrvatskoj još uvijek nešto dobro događa na kulturnom i društvenom polju. Posebno mi se sviđa kako upečatljivo komentira događaje koji mu se naizgled ne sviđaju te kako iz svega napisano izvire njegova duhovitost.

Ja sam osoba koja svakodnevno  radi svojeg posla prati medije i jako dobro se sjećam svih događaja iz 2016. o kojima je pisao, posebno onih političkih. Dobro mi je došlo čitanje ove knjige da se prisjetim svega i zaključim kako i u ove dvije godine koliko je prošlo nismo kao društvo niti malo napredovali. Još uvijek nas kaotično politički vode isti ljudi, Europa i svijet se sukobljavaju sa jednakim problemima, a da ne govorim da se mi mentalno nismo pomaknuli sa mrtve točke. I dalje se o onom  najbitnije u medijima ne piše te ukoliko se i piše te teme su marginalizirane. Iskreno se nadam da Zdravko Zima piše dnevnik i za ovu 2018.!

 

 

 

#11 SARA POOLE – TROVAČICA

Prva knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih u trećoj turi izvlačenja je ovaj zanimljivi povijesni triler Sare Poole – Trovačica.

On nas vraća u mračna vremena srednjeg vijeka, borbe za vlast i status i razne spletke i intrige. Osobno volim djela sa povijesnom tematikom, a ovo mi je bilo posebno zanimljivo radi samog glavnog lika.

Knjiga kao i svaki triler počinje nečijom smrti. Ovdje se radi o smrti španjolskog dvorskog liječnika obitelji Borgia. Postaje skandalozno da je njega otrovala Francesca Giordano. Francesca je kćer tragično preminulog trovača obitelji Borgia. Da bi dobila priliku naslijediti svojeg oca na tom položaja i osvetiti njegovu smrt ona se mora dokazati i svima dati do znanja da je sposobna ubiti nekoga. Trovači su bili dvorske osobe koje su bile zadužene i za liječenje, ali i za spremanje raznih napitaka i smišljanje načina kako usmrtiti neprijatelje svojih vladara.

Rodrigo Borgia je značajno ime za srednjovjekovnu Italiju. Jedan je od bogatih bankara, crkveni uglednik, mecena raznih umjetnika, ali i vrlo opasan čovjek kojemu se nikada ne smije stati na put. Francesca to sve zna pa se zato i odlučuje na takav odlučan čin trovanja liječnika.

Meni se ona kao protagonistica zaista dopala, upravo iz razloga što prema povijesnim izvorima nije poznato da bi neka žena imala toliki ugled u srednjevjekovnom dvoru. Žene su tada bile predodređene ili da budu majke i kućanice, ili sluškinje ili pak “prijateljice noći”. Francesca nasuprot tome živi na dvoru, vrlo je ugledna dvorkinja, prijateljuje sa Borgijinom obitelji, odlazi sa njime svugdje, a uz sve to biva plaćena za posao – pravi prototip moderne žene.

“Naravno, znala sam da ću biti plaćena, samo što nisam stigla razmišljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom zaradom, bila sam rijetkost svoga vremena – neovisna žena. ” Polle 2012:14

Biti neovisna za Francescu znači i puno zadaća koje nosi njezin posao. Ona prati sve što se događa u kućanstvu, provjerava hranu da ne bi bila otrovana, a i osobno mora boraviti uvijek gdje i njezin gospodar u slučaju da mu zatreba. Tako dobiva i opasnu zadaću smisliti otrov kojim bi ubila papu, ali taj otrov ne smije biti zamjećen. Smrt pape treba izgledati potpuno prirodno. To joj naredi sam gospodin Borgia radi svojih pretenzija na papinsko mjesto.

“Nemojte reći da ste zapanjeni. Živimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zaštitila, ili kada je to nužno, kako bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je život. Ni prijestolje sv. Petra nije na to otporno, jer ono je samo najveća nagrada za koju se obitelji bore poput pasa poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, više ne spava mirno. I ne jede prije nego što su mu kušali hranu, ali to je samo moje stručno mišljenje.” Polle 2012:10

Domišljata Francesca baca se na posao kako bi obavila zadatak koji joj je dao I’l Cardinale Borgia tu počinje priča. Ona vas vodi u skrivene tajne Vatikana, Rima i njegovih uličica i palača, dotiče se priče o židovskom pitanju, donosi vam prikaz jedne konklave na kojoj se izabire papa. Meni su se posebno sviđali opisi dvorskog života u palači obitelji Borgia.

Neću vam otkriti jel Francesca obavila zadatak, već ću vas prepustiti čitanju kako biste saznali. Mogu samo spomenuti da je nakon Trovačice autorica napisala još dvije knjige kao svojevrsne nastavke – Borgijina izdaja i Borgijina ljubavnica. Mislim da ću ih morati uskoro nabaviti da saznam što se događa dalje sa našom trovačicom.

Sve u svemu knjiga mi se sviđala i baš je onako lagano štivo za opuštanje. Nema neke prevelike napetosti koja bi otežala praćenje radnje i samo čitanje, a kao zaljubljenica u povijest uživala sam u opisima srednjovjekovnog života Italije.

Jeste li je čitali?

 

 

Gail Honeyman – S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu

Ovu knjigu sam jako dugo htjela pročitati i nisam joj mogla odoljeti kada sam je uočila na policama knjižnice. Knjiga koja je osvojila srca čitatelja diljem svijeta, svako malo iskače na nečijem profilu na Instagramu. Ne bih ja bila ja da to nisam morala provjeriti, čemu toliko oduševljenje.

Na prvu je čudna naslovnica, nije mi bilo jasno sve do polovice knjige čemu šibice i kuća. Osim naslovnice, i naslov je onako zvučan. I samo čekate da otkrijete tko je Eleanor i koje probleme ima. Knjiga se doslovno guta u jednoj večeri.

Ovo je prije svega priča o usamljenosti, nošenju sa društvenom izoliranošću. Kako to već biva izoliranost je oduvijek popraćena nekim traumatičnim događajima iz djetinjstva ili prošlosti.

Takve probleme ima Eleanor. Evo kako samu sebe opisuje.

” Bila sam tridesetogodišnjakinja koja se poput šiparice zaljubila u muškarca kojeg ne poznaje i kojeg nikada neće upoznati. Uvjerila sam samu sebe da je on onaj pravi, da će mi on pomoći da postanem normalna, popraviti ono što ne valja s kojim životom. Da je on netko tko će mi pomoći nositi se s mamicom, utrnuti njezin glas kad mi šapuće u uho da sam zla, da nešto nije u redu sa mnom,  da nisam dovoljno dobra. Zašto sam to mislila? “ Honeyman 2018:236-237

Eleanor je osoba koja misli da ima sve pod kontrolom. Ima uredan posao, ima krov nad glavom, ima rutinu oblačenja, spremanja hrane, provođenja vikenda… Moglo bi se reći da je jedna sasvim obična žena.

Ono što Eleanor nema je društvo, nema prijatelje s kojima bi mogla provoditi slobodno vrijeme. Ona ne poznaje kakav je to osjećaj biti sa nekime pristan i u prijateljskim odnosima i kako je provoditi vrijeme sa nekim.

Kao djevojčicu odvajaju je od problematične majke koja je nju i sestru zlostavljala, Eleanor provodi svoje djetinjstvo kod udomiteljskih obitelji, zatim upisuje fakultet i pronalazi posao na kojem je i danas. Sa svojom majkom održava kontakt, ona je zove iz zatvora jednom tjedno, iako se nisu vidjelo 20-tak godina. Eleanor želi pronaći muškarca kako bi ispunila neku želju njezine Mamice. Počne maštati kako da osvoji pjevača u usponu iz jednog benda. To kod nje izaziva neke promjene – kupuje računalo, odlazi u shopping, čak i promjeni frizuru i šminku. Usporedno sa time upoznaje Raymonda, kolegu sa posla sa kojim pomaže jednom starijem čovjeku koji doživi nezgodu na cesti u gradu.

Izgleda da se stvari počinju polako mijenjati, ali Eleanor shvaća da pjevač nju neće nikada zamjetiti i pada u još težu depresiju. Pokušava se otrovati alkoholom i tabletama te bi uspjela u tome da je u tom stanju nije pronašao Raymond.

” Poslije. Ponovo budna. Sklopljenih očiju. Zanima me nešto. Koja je moja svrha? Ničim, ali apsolutno ničim nisam doprinijela svijetu, baš kao što ništa od njega nisam niti uzela. Kad prestanem postojati, nikome to neće značiti previše.

Odsutnost većine ljudi s ovoga svijeta osjeća na osobnoj razini barem šačica drugih osoba. Ja međutim, nemam nikoga.

Ja ne osvijetlim prostoriju kad uđem u nju. Nitko ne čezne da me vidi il ili da mi čuje glas. (…)

Cijeli život čekam smrt. Time ne mislim reći da je aktivno priželjkujem, već samo da zapravo ne želim živjeti.  (…).” Honeyman 2018:241

Kroz prijateljstvo sa njime Eleanor uspjeva polako pobijediti depresiju, vraća se na posao, čak dobiva i maleno promaknuće i ljubimca.

Eleanor uviđa da može vjerovati nekim ljudima, da povremeno druženje i odlazak na ručak i nisu toliko neugodna stvar. Može se reći da će s njom biti sve u redu.

“Osjetila sam ovo: toplu težinu njegovih ruku na mojima; iskrenost u njegovu osmijehu, nježnu toplinu koja  se u meni otvarala onako kako se cvijeće otvara ujutro prema suncu. Znala sam što se događa. To je bio neoštećeni dio moga srca. Bio je upravo toliko velik da u sebe pusti tračak nečije ljubavi. Još uvijek je tu bilo malo mjesta.” Honeyman 2018:326

Ja imam nekakav dojam da ovaj roman uskoro dobiva nastavak, jer vjerujem da bi mi svi htjeli znati što će biti dalje sa Eleanor.

Priča je jako dirljiva, opisi su nekada šokantni i povremeno se i možete poistovjeriti sa Eleanorinim razmišljanjima pošto vjerujem da smo svi mi nekada imali loše dane u kojima se pitamo da li uopće nekome nešto značimo. Također uviđamo kako možda i neke osobe koje rade s nama na poslu, studiraju s nama, ili koje srećemo na ulicu su možda isto “Eleanor Oliphant” samo to vješto skrivaju. U današnje doba u kojem svi imamo sve manje vremena, svi negdje žurimo i imamo pretrpane rasporede morali bi se ponekada zapitati kako se osjećaju ljudi oko nas i na koji im način možemo pomoći.

Ne znam koliko je ova moja sljedeća teza osnovana, ali čitajući o Eleanor cijelo vrijeme sam u glavi imala Lisbet Salander iz Millenium trilogije Stiega Larsona. Nemoguće je ne uočiti poveznice – teška obiteljska prošlost, vatra, sestra koja nestaje, društvena izoliranost, problem sa depresijom i anksioznosti, teško sklapanje prijateljstva – iako je Lisbet meni milijun puta bolje razrađeni karakter. Upravo radi toga mi ova knjiga nema čistu peticu.  Jel još koga od vas ona podsjetila na nju?

#10 LEWIS CAROLL – Alisa u zemlji čudesa

Deseta knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih je jedna dječja knjiga. Dvoumila sam se da li da je čitam i pišem o njoj, ali zašto ne. Ponekad svima dobro dođe da se vratimo u te bezbrižne dane i možda čak i naučimo nešto iz svijeta bajki, čarobnih likova i fantazije.

Radi se o jednoj od najpoznatijih knjiga za djecu koju također volimo i mi odrasli – Alisa u zemlji čudesa. Mislim da ne postoji osoba koja nije za nju čula, ili se varam?

Ja imam ovo staro izdanje iz davne 2001. godine i pokazat ću vam na instagramu kako divne ilustracije se nalaze u njoj. Knjigu sam dobila na poklon u prvom razredu osnovne kada sam naučila čitati i otkrivati sve čari književnosti pa upravo radi toga ona ima posebno mjesto na mojim policama.

Vjerujem da ste svi upoznati sa kratkim sadržajem djela. Djevojčica Alisa pada kroz zečju rupu i otkriva jedan potpuno novi fantastičan svijet prepun raznih i osebujnih likova, magičnih napitaka, kolačića, gljiva. Na svakom kutku je čeka novo iznenađenje i novi izazov. Završava tako da se ona budi i shvaća da je to sve bilo samo san.

Umjesto radnje i sadržaja ovdje bih vam htjela predstaviti neke zanimljivosti.

Djelo je prvi puta izdano u Velikoj Britaniji 1865.godine. Zanimljivo je da se 2015. održavala 150. obljetnica od postanka pa se u cijelom svijetu prikazivale razne kazališne predstave, filmovi i radila nova izdanja ove priče.  Alisa i nakon svih tih godina nije prestala biti inspirativna za razne adaptacije, pa čak i one modernije.

Lewis Caroll je pseudonim autora koji je priču prvotno izmislio iz glave kako bi zabavio djevojčicu Alisu na jednom izletu, a nakon toga je odlučio i zapisati. Ona je izazvala mnogi pozornosti u njegovom krugu prijatelja pa dolazi i do pravog izdavanja. I tada je čarolija počela. Od prvog izdanja postala je izdavačka fantazija, možemo reći onodobni Harry Potter (ja osobno ne znam sa čije bih je usporedila u današnjici). Pokušala sam pronaći podatke i naišla na to da je do sada izdana u 7600 raznih izdanja kod raznih nakladnika u čak 176 svjetskih jezika! Taj broj nije konačan ako dodamo niz crtanih filmova, igranih filmova, kazališnih predstava i skraćenih izdanja.

Kritičari i povjesničari se slažu da do takvog uspjeha ne bi došlo da na prvom izdanju nije radio viktorijanski katikaturist John Tenniel čije su se ilustracija životinja jako sviđale autoru, a i malim čitateljima. Možete vidjeti ispod jednu ilustraciju tog prvog izdanja.

Drugi razlog popularnosti je upravo i taj što je takav način pričanja bio novina u dječjoj književnosti. Lewis Caroll s pravom je začetnik jednog književnog žanra priča koje donose fantastičan i osebujan svijet, i to na vrlo zanimljiv način.

Neki napominju da se u Alicinim zgodama i likovima može vidjeti metaforično autorovo tumačenje aktualne tadašnje kulture i društva.

U Hrvatskoj je ona prvi puta prevedena i objavljena 1944. i od tada svako malo izađe neko novo izdanje. Donosim vam ovdje samo neka koja sam pronašla.

Jeste li čitali ovu fantastičnu priču? Kako vam se sviđala?

 

 

Miljenko Jergović – Buick Rivera

Miljenko Jergović – što reći o njemu i kako ga na prikladan način predstaviti?! Mogu samo reći da je prema mnogim nakladnicima dobio titulu najprevođenijeg autora sa ovih naših prostora, da objavljuje jako puno, a piše još i više (kolumne i osvrti gotovo pa svakodnevno). Također još nečega čega ne manjka u njegovoj karijeri su mnoge književne nagrade, i domaće, ali i one one inozemne. Mnogi kritičari (kojima vjerujem na riječ) smatraju da je potencijalni kandidat čak i za Nobela. Naravno mi knjigoljupci smo oduševljeni radi toga.

Ovo je moj prvi susret sa njime i moram priznati da sam sasvim nasumično odabrala koje njegovo djelo želim pročitati prvo. Sviđala mi se u online knjižari naslovnica i vidjela sam njegovo ime pa se nekako spontano našla u košarici.

 

Za sve one koji ne znaju, Buick Rivera je naziv automobila. Pravog američkog oldtimera iz 1963. Ali ne, knjiga nije o automobilu. U njoj je automobil samo krinka iza koje se skriva mnoštvo problema i pitanja.

Protagonisti Hasan Hujdur i Vuko Šalipur iseljenici su iz Bosne i Hercegovine koji se igrom slučaja pronađu u gradu Toledu, državi Oregon u SAD-u, upravo radi Rivere. Kakve li slučajnosti, za ne?

Obojica su američki državljani, oželjeni i pokušavaju se asimilirati u američko društvo, iako im to ne ide tako lako od ruke. Hasan utjehu pronalazi u brizi za Riveru, održava je dan i noć, i po najvećim minusima i snijegu i često je upravo auto predmet svađe između njega i njegove supruge.

“Samo stranac je tako ravnodušan prema zimi, i to stranac koji je došao iz neke daleke okrutne zemlje u kojoj se tijela ne mrznu lako, a ljudi ne znaju za  bolest.” Jergović 2001:7

Vuko je prošao puno bolje, oženio se bogatom Amerikankom, i u trenu kada na cesti susreće Hasana bježi od nje u želji da se rastane.

U njihovom susretu uviđamo da knjiga zapravo nije o automobilu, već je to kako kritičari kažu “knjiga o Bosni, Bosni koja se nalazi čak i u Toledu”. Već kod prvog susreta uviđaju da se mogu sporazumijeti po “naški” i Vuko ponudi Hasanu prijevoz. Naime Hasan je bosanski musliman koji je odselio prije početka rata, a Vuko je bošnjački Srbin i ratni zločinac koji je bježeći od svojih počinjenih zlodjela nad muslimanima stigao do Amerike.

” Čovjek shvati da su ga iste niti vezivale za ljude i za stvari i da je između život i neživog razlika što živo govori i osjeća, a neživo šuti. Ali kada jednom počnu nestajati, gubiti se, umirati i gorjeti u podmetnutim požarima, razlike više nema.” Jergović 2001:27

Jergović kroz cijeli roman ispisuje tragične sudbine protagonista, njihova bolna iskustva i sjećanja na svoju zemlju iz koje su emigrirali. Uviđa se koliko je stanje u Bosni 90-tih godina prošlog stoljeća bilo konfuzno i kakve je u stvari posljedice imalo na njezine stanovnike sve do smirivanje ratnih sukoba. I Hasan i Vuko prisjećaju se svoje zemlje i svatko na drugačiji način izražava nostalgiju prema njoj.

Ujedno je ovo i knjiga o srazu raznih kultura i mentaliteta u Americi – multikulturalnoj zemlji u kojoj se zaista nalaze pripadnici svih mogućih nacionalnosti. Vidimo kako se naši protagonisti teško uklapaju u svoje životne sredine, kako ih puno toga smeta kod Amerikanaca i mada tamo žive godinama, teško da će se ikada asimilirati.

” Znate, čudno je to. Ovdje nitko nije stranac, Amerikanac ste nakon mjesec dana u Sjedinjenim Američkim Državama, al teško je prijeći barijere koje su u ljudima.” Jergović 2001:183

Te barijere među ljudima, kako ih Jergović naziva, još je teže prijeći kada su one bile razlog izbijanja velikog ratnog sukoba. Iako Hasan i Vuko ne znaju sve detalje svojih života i razloge zašto su obojica emigrirali i kakvu su ulogu imali u ratu, oni su tih barijera itekako svjesni i nakon desetak godina i one dolaze do izražaja i na neutralnom američkom terenu.

Zašto obojica ostaju u braku koji im nema smisla i sa partnericama koje ih ne razumiju? Odgovor možda leži u sljedećim Jergovićevim riječima.

“Ali ako s nekim poželiš dijeliti život, taj će prihvatiti sve tvoje, i ono što ne razumije i što je očigledno glupo i neće misliti da lažeš o sebi ili da si mentalno retardiran. U tome, vjerojatno, i leži smisao spajanja dvoje ljudi. Ne događa se to ni zbog seksa, ni zbog  djece, ni zato što je teško biti sam, nego zato što čovjek naprosto treba nekoga da s njime podijeli teret, ne pitajući se previše je li u teretu samo olovo, kamenje, nešto bezvrijedno što bi naprosto trebalo istresti.” Jergović 2001:127

Možda zato i Hasanova supruga njega ne pita što ga muči i zašto po temperaturi koja je dobrano ispod nule on čisti svoju Riveru i zašto je izbjegava i samo šuti. Jednako tako Vukova supruga počinje brinuti za nezbrinute pse, što njega dovodi to takvog ludila da jednog usmrti i odluči otići od nje.

 

Moram priznati da knjigu nisam baš lako čitala. Nema podjele na poglavlja i neke strukture, ali zato Jergović to nadoknađuje svojom lakoćom pisanja i lijepog nizanja rečenica. Nadam se da sam vam uspjela to nekako dočarati u izdvojenim citatima.

Knjiga me se dojmila upravo zato jer iza naslova i percepcije da je knjiga o automobilu, uviđamo koliko ima skrivenih pitanja – rat, mentalitet, emigracija,  sukobi, sudbine ljudi sa Balkana na kojem uvijek neki sukobi, asimilacija u novo društvo…

Teme su teške, ali smatram da je ovo kultno djelo za sve one koji žele bolje razumijeti što se događalo na ovim našim prostorim, a možda se i još uvijek događa.

Ukoliko još niste znali, knjiga je prerađena u scenarij za istoimeni film snimljen 2008. godine koji je osvojio Srce Sarajeva pa vam svakako preporučam za gledanje. Ja sam ga kao i inače odgledala nakon čitanja knjige da upotpunim svoj dojam.

Jeste li gledali ovaj film ili čitali knjigu?  Koji su vaši dojmovi?

 

#9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Što misliti kada na polici ugledate knjigu ovakvog naslova i još k tome napisanu od strane domaćeg autora koje ionako možda i nepravedno zanemarujemo? Mišljenja su svakakva zasigurno, pogotovo jer smo svi pomalo rezervirani kada vidimo riječ pornografija i uz nju vežemo samo negativne konotacije. To je i razlog zašto ova knjiga stoji na mojim policama više od 10 godina nepročitana.

Autor ove knjige Goran Tribuson po teoretičarima jedan je od najvažnijih autora žanrovske proze u Hrvatskoj. Objavio je jako puno djela i s razlogom je jedan od najčitanijih.

U knjizi Povijest pornografije koju objavljuje 1988.godine po meni je napravio jedno malo čudo. E sada da vam objasnim zašto je mene oduševio. Ja sam rođena u vrijeme kada se Jugoslavija već dobrano raspala, ali kroz cijelo svoje djetinjstvo pamtim pričanja mojih roditelja, baka i djedova o toj famoznoj Jugoslaviji, kako je onda sve bilo “bolje”, kako su svi imali posao i živjeli najbolje godine svoga života. To je mene uvijek fasciniralo i tek na studiju kulturne antopologije imala sam prilike nešto više učiti o tome. Kako sam ja osoba koja kada polaže neki ispit i ako me neka tema jako zainteresira kopam i kopam po literaturi i nemam mira, može se reći da postanem opsjednuta, čak i kada ispit prođe i položim ga. Tako je i sa pojmom “socijalističko društvo” i “bivša Jugoslavija”. Čitala sam o tome jako puno povijesne literature, razne članke i knjige. Da sam znala prije o čemu je ova knjiga, sigurno bi je pročitala.

Vjerojatno svi vi imate neku svoju “klapu”, kako je zovemo u žargonu. E pa ova knjiga prati upravo jednu takvu klapu koju čine – pripovjedač Stanislav Ivačić, Miki Grabar, Ljubo Brabec, Čedo Kralj Delon, Jaromir Kralnik Brambor. Na početku knjige oni su već u svojim poznijim godinama života i nalaze se na sprovodu, ironično.

“Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana.”  Tribuson 2004:7

Taj trenutak opraštanja s jednim članom klape dovodi pripovjedača Stanislava na retrospektivni pogled na svoj cjelokupni život. I tako počinje, vraćamo se na početak i Stanislav nam priča svoj život. Od ljubavi njegovih roditelja, rođenja, odrastanja, školovanja, fakultetskih dana, traženja posla, osnivanja obitelji…

Ta klapa prijatelja je divno prikazana u kulturno.povijesnom vremenu u toj famoznoj bivšoj Jugoslaviji koja se suočavala sa nizom društvenim promjena, reformi i procesa. Tako dobivamo vrlo širok i detaljan pregled cijele povijesti toga razdoblja. U knjizi se spominju prvi susreti sa radiom, televizorom, telefonom, kupovanjem prvih auta, otvaranjem kino-dvorana, evolucijom ploča-kazeta, pa sve do famoznog šopinga Levisisa u Trstu.

” Godine 1974. u našoj se kući dogodila velika stvar inovativne naradi. Rezimiravši svoje prve obtničke uspjehe otac je kupio naš prvi osobni automobil, češku limuzinu marke Škoda. Mami se auto silno dopao, jer je bio izuzetno ukusno dizajniran, pogotovo što se tiče rat-kapa i štosdemfera. Tata je rekao da ga na kupnju nije ponukao decentan dizajn, nego slava češke firme, kao i pogodnost cijene.” Tribuson 2004:250

Svi članovi te klape doživljavaju brojna prijateljstva, zaljubljuju se, udaju i žene, razvode, dobivaju poslove koje ne vole, dobivaju otkaze, neki su i “kriminalci”, ali uvelike su određeni i vezni uz svoje mjesto odrastanja. Iako ih život odvede u različitim smjerovima uvijek se vraćaju na svoje mjesto odrastanja.

” Pobjeći od rodnog grada, tvrdio je Miki Grabar, iluzorno je poput bježanja od vlastite sjene. Ubrzo sam i sam shvatio da sam tu dosadnu, učmalu provinciju nosio nepovratno zalijepljenu za pete, i da od nje nikada neću moći definitivno zbrisati. Pogotovo ne odlaskom u grad jedva stotinjak kilometara udaljen. Dabome, nostalgija me tjerala da se uvijek iznova vraćam, jer sam jedino u tom gradu svaku stvar doživljavao kao nešto uistinu moje, i jer sam jedino u krevetu, koji mi nije raspremala majka, mogao usnuti sa čvrstim uvjerenjem da sam kod kuće i da spavam kod kuće. Shvatio bih tako preko vikenda, uglavnom iznenada, nenajavljen, čudeći se i sam što sam došao. Majka bi redovito kukala što se nisam bar dan ranije najavio, kako bi mogla skuhati nešto što volim, a otac bi me obično odveo u sobu da popričamo o nekim aktualnim stvarima.” Tribuson 2004:300-301

“Svaka sredina u kojoj se čovjek zatekne, pa bio i dijete, na neki način posjeduje karakter biološke sredine u kojoj jedinka ima, između ostalog, i svoje prirodne neprijatelje, te s tim u vezi i razrađene modele obrane.” Tribuson 2004:32

Evo kako su pisanje Gorana Tribusona opisali na portalu Moderna vremena. Donosim vam odlomak, jer ja sama to ne bih mogla bolje sažeti.

“Tribuson je i ovdje, kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza i sugestivan u ocjenama. Čitatelj u rečenicama njegova pripovjedača čita vlastiti komentar. Svi ti nekoć drukčiji ljudi, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom sasvim suprotno od onoga što su smjerali učiniti.” *

Mogu reći da se slažem sa svakom rečenicom. Njegovo pisanje je toliko opušteno, opisi nisu dosadni, često vas začudi, a često i nasmije. Knjiga ima gotovo 500-tinjak stranica, ali nije uopće teška za čitanje, vrlo lako ćete zateći sebe kako ne znate kuda vam je odletjelo tih 4,5,6 sati i kako ste knjigu pročitali u komadu.

Pitate se sigurno kakve veze ima pornografija iz svega navedenoga?

Pa, pripovjedač Stanislav kroz cijelu knjigu analizira rukopis Povijest pornografije koji je napisao njegov prijatelj Miki Grabar . On ga recenzira i mora ga prema naputku prijatelja čuvati kao blago jer je u njemu sadržana bit cijele njihove generacije. Nekada se čudi opisanom u rukopisu, ponekada su mu zaključci smješni i nespojivi sa zdravim razumom, a nekada ga i prisjećaju određenih životnih trenutaka i tako razgranaju cijelu priču.

Na kraju što reći, osim da nekako pobijedite svoje predrasude i društvena ograničenja kojima smo svi izloženi čim se spomene tabu tema pornografije i unatoč svemu uzmete u ruke ovu knjigu.

Ukoliko ste “jugonostalgičari” čitajte je jer će vas prisjetiti na neke dane vaše mladosti. Ukoliko ste naprosto znatiželjni kao ja, svakako je čitajte. Ukoliko volite Tribusona, čitajte je.

Nadam se da se moja kolegica sa bloga O priči i pričanju (https://opriciipricanju.blogspot.com/) neće ljutiti što sam posudila njezinu ideju sa Instagrama i prikazala vam ovdje za kraj sve naslovnice svih izdanja ove knjige.

 

 

*https://www.mvinfo.hr/knjiga/6147/povijest-pornografije

 

Veronica Henry – Kako pronaći ljubav u knjižari

Učlanjenjem u Svijet knjige trebala sam ispuniti svoju obvezu kupnje nekog naslova iz njihove ponude i bez imalo dvojbe odluka je pala baš na ovaj. Tko bi mogao odoliti ovako dobrom i zvučnom naslovu, te još ljepšoj rozoj naslovnici?

Zaplet se događa oko same knjižare Nightingale smještene u jednom od onih malih bajkovitih engleskih gradića gdje  svi svakog znaju i knjižara je mjero okupljanja i stvaranja novih poznanstava.

“Grad bez knjižare je grad bez duše, na kraju krajeva.

Knjižara je uvijek bila dobrodošla – popravila bi život svima. ” Henry 2018:12

Nakon smrti vlasnika Juliusa, njegova kćer Emilia dolazi do spoznaje da želi nastaviti obiteljski posao. Preuzima knjižaru i sve njezine probleme u kojima se nalazi. Ponovo otvara vrata knjižare koja je prirasla srcu svih stanovnika, te nam tako dopušta uvid u životne priče mnogih kupaca. Ima tu puno likova i ne bih htjela kvariti vam dojam kod čitanja. Otkrivaju se mnoge tajne svih poznatih lica koji su vrlo često znali dolaziti u knjižaru samo kako bi popričali sa vlasnikom. Ujedno otkrivaju se i tajni problemi same knjižare koji mogu ugroziti poslovanje – potreba preuređenja prostora, adaptacije, nedostatak prihoda, poslovne knjige koje nisu uređene, problem otkupa lokacije i sl.

Knjiga se vrlo lako čita, iako će vas možda zabrinuti broj likova. Neće vam biti dosadna, naporna, nema teških monologa, a ni opisa.  Želite li neko štivo prigodno baš za opuštanje u ovim hladnijim danima koji nam dolaze, svakako vam je preporučam. Također, u knjizi ima i nekoliko popisa omiljenih knjiga koje vole sami likovi.

Čudesno je kako je sve te ljude, knjigoljupce, spojilo upravo jedno mjesto za koje vjerujem da je i vama priraslo srcu (inače ne bi čitali ovaj post, ukoliko ne obožavate ambijente knjižara). 🙂

Ostavljam vas uz jedan prigodan citat. Možda će vašu dušu zarobiti upravo stranice te knjige.

“Zato se i bavim ovime. Siguran sam da postoji knjiga za svačiji ukus, čak i za one koji misle da ne vole knjige. Knjiga čije stranice zarobe dušu. ” Henry 2018:124

 

#8 JURAJ NJAVRO – Glava dolje, ruke na leđa

U izvlačenju nepročitanih knjiga iz moje kutijice iznenadila sam se kada sam na papiriću ugledala ime ove knjige. Knjigu sam vjerojatno dobila s cijelom bakinom bibliotekom pa mi nije bila poznata.

Radi se o jednoj ratnog priči. Možda je pomalo i morbidno to što ću reći, ali ja volim čitati knjige ratne tematike, jednako kao i gledati dokumentarne filmove kojih ih problematiziraju. Ne znam zašto, iako se često šokiram, rastužim nekim prizorima, uvijek im se ponovo vraćam. Ovdje mislim prvenstveno na djela povezana sa Prvim i Drugim svjetskim ratom.

Ova knjiga nije o tome. U njoj je zapisana ratna priča koju nam priča Juraj Njavro, doktor iz Vukovarske ratne bolnice. Priča o svemu proživljenom tijekom ratne opsade Vukovara 1991.godine. Vjerojatno svi već znamo o zbivanjima koja su uslijedila u tim ratnim godinama i koja je bila uloga Vukovara te sa kakvim stradavanjima i razaranjima se povezuje.

Ovdje bih također istaknula ulogu medija koji su dobrano formirali mišljenja svih nas rođenih nakon pada Vukovara (ja sam rođena 1993.godine) o samom Vukovaru. Upravo iz toga razloga probat ću biti objektivna. Vukovar je dugo bila tema o kojoj nitko iz moje bližnje okoline nije htio pričati kada sam ja bila dijete, i u udžbenicima iz povijesti nalazio se na posljednjim stranicama koje nikada nismo stigli obraditi. Vukovar, tema toliko spominjana u našim medijima do mene je doprijela tek u srednjoj školi kada sam sama počela čitati o tome što se zapravo dogodilo. Možda me zato i sada i toliko fascinira kada čitam o njemu. Prije dvije godine imala sam prilike u sklopu jedne terenske nastave posjetiti Vukovar. Jako me dojmio film koji se prikazuje u obnovljenom dvorcu Eltz koji je ujedno i muzej. U samom njegovom potkrovlju muzejski je prezentiran dio vukovarske povijesni, one najnovije ratne. Film pokazuje glavne ulice Vukovara snimljene nakon pada grada, ali i recentne snimke tih istih obnovljenih ulica. Tada shvatite što je rat sve u stanju napraviti.

 

Knjižica je mala, nema više od 200 stranica i ima kao dodatak čak i karte ratnog područja, autentične slike tih događaja i puno dodatnih priloga. Ono što je mene fasciniralo nije gotovo dnevnički način pisanja u kojem autor kronološki reda događaje, već oni dijelovi gdje se jasno vide sudbine ljudi, Vukovaraca i svih onih drugih.

“Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njim dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da su baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa jesu li to ljudi, doktore? Kako mogu činiti takvo zlo? ” Njavro 1992:56

Nakon ovakvog odlomka doista se osjećam ljuta na sam naš ljudski rod koji je toliko civiliziran, a onda svojim “susjedima” doslovno preko nekoliko dana napravi takve grozne stvari.

Osim surovih događaja koje autor opisuje i svih rana koje je trebalo sanirati, civila kojima je trebalo pružiti utočište u bolnici koja je i sama devastirana i granatirana, postojao je i mali tračak nade. Jedan od primjera koji me se posebno dojmio je bio taj kada je autorova supruga učiteljica preko radija održavala nastavu za sve školarce iz Vukovara koji nisu mogli polaziti školu u razrušenom gradu. Osim toga, puno nade i ljubavi i malo utočišta donosili su nesebični ljudi iz okolnih mjesta koji su raznim putevima (kroz kukuruz, avionima)  dostavljali potrebne higijenske  i sanitetske potrepštine za bolnicu i vrlo često i sami sebe izlagali pogibelji.

“Bili smo u tom gotovo zatvorenom oklopu iz kojeg se teško mogli i van i unutra, ali ipak kroz mali otvor koji je postojao dolazili su nam takvi pomagači i dobrovoljci, nesebični ljudi, pravi Hrvati. Donosili su i ljubav, prenosili nam pozdrav, davali nam informacije i ne samo o tome što se događa vani nego kakav odjek ima Vukovar prema vani. Bili smo ponosni na njih, a pomalo i na sebe i to nam je davalo snage da izdržimo.” Njavro 1992:70-71

“Najviše su me šokirali upereni kažiprsti. Shvatila sam da je najjača stvar u jednom takvom bezumnom ratu kažiprst. Koga je taj kažiprst pokazao nema ga više među nama ni na popisu zarobljenika. Taj kažiprst je bio toliko moćan da to čovjek ne može povjerovati. I poslije toga kažiprsta vjerojatno je nastao neki ponos, neka praznina koja se ne može popuniti.” Njavro 1992:131

Sada bih trebala iznijeti neki zaključak, ali ne znam kako da ga uobličim. Rat je oduvijek problematično pitanje i još će proći puno, puno godina kada će se o ratu između Hrvatske i njoj susjedne Srbije moći otvoreno pričati. Ja ne zagovaram niti jednu sukobljenu stranu, ali ujedno na neki način i razumijem one koji u tom zagovaranju poduzimaju određene ekstremne mjere.

John Strelecky – Kafić na kraju svijeta Pripovijest o smislu života

Nisam pobornik trenda čitanja literature koja spada pod zajednički nazivnik one za “samopomoć”. Nikada se u tome nisam mogla pronaći. Zato sam dugo i odoljevala da ne kupim knjigu Kafić na kraju svijeta, upravo jer je u svojem podnaslovu bila okarakterizirana kao pripovijest kojom saznajete svoj smisao života.

 

Glavni lik ove priče John naizgled ima sve u životu posloženo. Ima posao, koji mu iako radi do 14 sati na dan, donosni solidnu zaradu, može napredovati, može su priuštiti stan, automobil, i godišnje odmore. Upravo na putu prema jednom takvom godišnjem odmoru spletom okolnosti nađe se u nekoj “zabiti” i ugleda The Why kafić.

Ulazi unutra, udobno se smjesti i do njega dolaze konobarica Casey, ali i kuhar/vlasnik Mike. Skreću mu pažnju na jelovnik na kojem se ističu tri pitanja:

Zašto ste ovdje?

Bojite li se smrti?

Jeste li ispunjeni?

Kroz dijalog s zaposlenicima kafića John počinje promišljati o svojem životu. Evo nekoliko citata iz knjige.

“Mnogo je ljudi koji te svakog dana pokušavaju uvjeriti da im posvetim vrijeme i energiju. Sjeti se, primjerice, svoje pošte. Kad bi sudjelovao u svakoj aktivnosti, prodaji i ponuđenoj usluzi o kojoj te obavijeste, ne bi imao ni trenutka slobodnog vremena. A to je samo pošta. Dodaj tome i sve one koji ti žele privući pozornost na televizijske emisije, internetske aktivnosti, restorane, putne destinacije…. Brzo ćeš početi raditi što i svi ostali rade ili što svi ostali žele da radiš.” Strelecky 2018:65

Kroz razgovor John vrlo brzi uvidi smisao postavljenih pitanja. Pitanja nisu nasumično odabrana, već bi ga trebala usmjeriti na promišljanje o  vlastitom Smislu života.

„Svi smo ograničeni trenutačnim iskustvima i znanjem. Tu je važna riječ ‘ trenutačnim’. Danas više nego ikad prije u povijesti svijeta kakav poznajemo svatko od nas ima priliku doći u kontakt s informacijama, ljudima, kulturama i iskustvima iz cijeloga svijeta.“

(…) „U pokušaju da pronađeno ono što će nam ostvariti Smisao života, danas su nam granice manje vezane za pristupačnost, a mnogo više za ograničenja koja sami sebi namećemo.“  Strelecky 2018:56-57

John uviđa koliko je bitno da se oslobodimo tih granica, pogotovo kada shvatimo da je život ionako prekratak da bismo ga trošili na posao koji nas ne ispunjava, na studij koji vjerojatno nikada nećemo završiti, na ljude sa kojima se družimo iako nam njihovo društvo na odgovara. Mislim da je upravo to dio u kojem sam se onako baš pronašla. Vjeruje da svi mi u životu imamo nekoliko trenutaka u kojima tražimo “Smisao života” i ja sam više pobornik toga je Smisao života izuzetno promjenjiva kategorija pa za mene to jednostavno ne može biti određeni status ili posao. Smisao života mora se mijenjati kako odrastamo, kako starimo. Kod mene se prioriteti mijenjaju stalno i mogu reći da moj Smisao života od prije godinu dana nije jednak današnjem.

‘Izazov je u tome’, (…), ‘da shvatimo da je nešto ispunjavajuće jer svatko od nas sam određuje što ga ispunjava, a ne zato što je netko drugi rekao da je tako’. Strelecky 2018:87

„Život je nevjerojatna priča, Johne. Samo što neki ne shvaćaju da su oni autori te priče i da je mogu napisati kako god požele.“  Strelecky 2018:-131

Za nekog tko ne vjeruje takvim životnim priručnicima  iznenadila sam se koliko mi se ova knjižica svidjela. Svakako je preporučam kao nešto što vrijedi imati u svojoj biblioteci. Ja ću je sigurno povremeno barem prolistati, kada god uvidim da mi nestaje “Smisao”.

Jeste li i vi ostali očarani sa ovom knjigom? Vjerujete li da svatko od nas ima neki “Smisao života”?

#7 STEPHEN KING – Dolores Clairborne

Odlučila  sam malo preskočiti redoslijed recenziranja izvučenih knjiga iz moje kutijice nepročitanih, pa vam tako donosim prikaz sljedeće izvučene. Radi se o knjizi Stephena Kinga – Dolores Claiborne.

Ovo je prva knjiga od Kinga koja je došla u moje ruke i koju sam pročitala. Obično nalazim komentare  da njega ili volite ili vam ne sjeda nikako kao autor. Ja ne znam gdje da se svrstam  pa ću morati još nešto od njega pročitati. Obično njegova djela karakteriziraju neki elementi fantastike. U ovom romanu ja ih nisam pronašla, osim što se glavna radnja događa uoči pune pomrčine sunca pa tako automatski dobiva neki mistički prizvuk.

O samoj knjizi sam pronašla podatak da je bila najprodavanija knjiga davne 1992. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Također je prema njoj sniman i film koji je kod nas poznat pod naslovom Potpuna pomrčina, sa Kathy Bates i Jennifer Jason Leigh u glavnim ulogama. Ukoliko pronađem vremena mislim da ću ga pogledati. Obično volim prije pročitati knjigu pa tek onda prioniti na gledanje filma.

Na početku, pripovjedačica, Dolores Clairborne je optužena da je ubila svoju poslodavku Veru Donovan i nalazi se u policijskoj postaji. Tada istraživačima odluči ispričati cijelu priču, ne bi li se obranila od optužbi. Vraćamo se nekoliko desetaka godina unatrag. Dolores je udana za Joea St. Georga i imaju troje djece. Živi u problematičnom braku jer Joe voli popiti, zna biti nasilan i nedostaje im novaca pa se Dolores zaposli  kod Vere Donovan kao kućna pomoćnica.

“Da, u pitanju je bila ljubomora, ali ljubav s time nije imala nikakve veze. Više je podsjećalo na psa koji šapama drži kost i reži ako mu se približite. Tada to nisam znala pa sam otrpjela. Kasnije sam to trpjela zato što sam mislila da su batine koje žena od vremena do vremena dobije od muža samo dio bračnog života – ne baš najljepši dio, ali ni čišćenja zahoda nije baš najljepša stvar u braku pa je mnogo žena pošteno prionulo na taj posao čim su skinule vjenčanicu i vjenčani veo i odnijele ih na tavan. ” King 2007:58

Jednog dana Dolores, kako se to slikovito kaže “prekipi” jer saznaje da joj muž pokušava seksualno zlostavljati kćer Selenu. Dugo smišlja što će napraviti, da li otići od njega, kako naći novaca za samostalni život i onda odlučuje da to zlostavljanje mora pod svaku cijenu zaustaviti. Na to je potiče i razgovor s njezinom poslodavkom Verom.

“Koješta – nastavi ona, a igle su joj zveckale u krilu, – muževi svakodnevno umiru, Dolores. Vjerojatno upravo u ovom trenutku, dok nas dvije ovdje sjedimo i razgovaramo, umire nečiji muž. Muževi umiru i ženi ostavljaju novac.”

King 2007: -127

I tako Dolores odlučuje ubiti muža. Iskoristi priliku kada se na malom otoku gdje živi organizira kolektivno gledanje potpune pomrčine sunca, pa je tako sigurna od znatiželjnih pogleda susjeda. Sukobljava se s mužem i nakon dosta muke on pada u jamu od starog bunara, ali nažalost preživi. Tako je Dolores osuđena na njega baciti kamen kojim ga usmrti. Joe bude pronađen nekoliko dana poslije, ali nitko ne krivi Dolores zbog nedostatka dokaza.

Njezina obitelj je spašena od nasilnika, kći je sigurna od zlostavljanja, a Dolores nasljeđuje novac. Naravno da je taj događaj na obitelj uvelike utjecao, ali Dolores djeci nije nikada priznala što je učinila.

Do priznanja dolazi, ironično, kada ona bude osuđena za drugo ubojstvo koje nije učinila. Naime, njezina poslodavka Vera je pala kroz stepenice u poznoj životnoj dobi i u zadnjim minutama života zamoli Dolores da ne čini ništa i da joj olakša posljednje trenutke života.

Knjiga je vrlo teška za čitanje jer nema nekih strukturiranih poglavlja, već ju čini sam Doloresin monolog u kojem ona priča svoju životnu priču. Lako se prati jer je kronološki opisana, ali trebalo mi je dosta strpljenja kod čitanja.

Cijelo vrijeme mi se po mislila provlačilo pitanje je li njezin postupak opravdan? Može li za ubojstvo postojati neki koliko-toliko prihvatljiv razlog koji bi umanjio njegove posljedice? Također i samo pitanje nasilja u obitelji je dosta delikatno i odmah u čitanje unosi neku dozu ozbiljnosti.

Što vi mislite? Jel Dolores dobro postupila?