The best of 2018.!

Što reći o ovoj 2018. godini koja nam je izmaku? Meni je ona donijela puno novih početaka, divnih projekata kojima sam se bavila, ali i mnoštvo iznenađenja s kojima sam se morala nositi.

U čitateljskom smislu ovo je za mene zaista bila godina prekretnica. Nakon nekoliko godina razmišljanja odlučila sam konačno pokrenuti svoj blog i  bookstagram. Znam da The book rumors nije neko veliko ime u ovoj našoj bookstagram zajednici, ali je moje i to mi prestavlja najveće zadovoljstvo. Ma mogu reći da sam čak i ponosna dok vidim kako napreduje. Postajem puno opuštenija u pisanju, više se trudim oko fotografiranja pa se nadam da i zbog toga raste broj vas pratitelja.

Ono što mi je najdraže otkako pišem i bavim se knjigama je upravo činjenica da sam postala bolji čitatelj. Pažljivije biram knjige koje ću čitati, “iskačem” iz neke svoje omiljene teme o kojoj volim čitati, ali i omiljenih žanrova. Također volim otkrivati neke nove naslove i predstavljati ih vama. Jer nema zabave da svi čitamo jednake stvari, zar ne? Najviše me veseli kada dobijem neki komentar ili poruku u kojoj vidim da i vi čitate autore koje ja volim i koje hvalim.

Ovaj rezime 2018. ne bi bio potpun, kada ne bih spomenula nova knjiška prijateljstva. Blog i autorica koji su mi bili najveći uzor i inspiracija su svakako O priči i pričanju .

Blog je to iza kojega stoji jedna predivna osoba koja se svim silama trudi da čitamo i podržimo domaće autora. Upravo njezin utjecaj moći ćete vidjeti i kada vam predstavim moj popis najboljih knjiga 2018. godine. Mogu reći da je ona moja knjiška srodna duša i jednostavno znam da će mi se uvijek svidjeti naslov koji ona predloži.

Moram ovdje spomenuti i sve moje drage cure iz Book cluba Hoću knjigu knjižare iz Varaždina i naše najbolje voditeljice Sandre Čarobni svijet knjiga.

Book club je najbolje pokazao kako knjige mogu povezati i udružiti 10-tak cura skroz različitih profila i interesa. Ne moram reći da nam je vrijeme uvijek prekratko na svakom sastanku i da se baš lijepo raspričamo, tračamo i jadamo, kako već žene to najbolje znaju. Također, zaslužan je upravo i za moje šaranje između različitih autora i nekih meni ne toliko bliskih žanrova!

 

Top 10 knjiga!

Evo sada i ono što vjerujem nestrpljivo čekate.

U ovoj godini moja “naškrabana” statistika govori da sam od početka bloganja u travnju pa do danas pročitala 56 knjiga. Bilo je svačega, mnoštvo različitih autora, tema, žanrova. Neke mi se nisu sviđale pa nisam za njih pisala recenzije, dok su me druge oduševile i hvalila sam ih ovdje i na Instagramu “na sva zvona”. Neke trenutno nemam kod sebe jer sam ih posudila iz knjižnice pa nisu na fotografiji, ali svakako su vrijedne spomena.

20181231_134902

Započinjem sa romanom Doba mjedi Slobodana Šnajdera koji je pokupio nekoliko književnih nagrada. Mestralan roman koji se proteže kroz nekoliko stoljeća, generacija, režima i najbolje prikazuje koliko je složena naša povijest. Nije nešto u čemu će svi uživati, ali ja volim te teške obiteljske priče i potresna svjedočanstva.

Roman Eva spava talijanske autorice Francesce Melandri je također jedna obiteljska saga u kojoj se isprepliće ljubav s borbom za nacionalni identitet u sjevernoj Italiji sredinom 19. stoljeće. RECENZIJA

Još jedan roman koji nemam kod sebe je Nesanica Borislava Vujčića. Vrlo opsežno štivo, pisano u presenom smislu o životu jednog velikog pisca koji na svojem zalasku stvara remek-djelo. Također Vujčić jako dobro ocrtava životne situacije i događaje prošlog stoljeća na ovom našem prostoru. Ono što me posebno oduševilo u ovom romanu je način pisanja te stilska i jezična dorađenost koja pokazuje pravo bogatstvo našeg hrvatskog jezika. BORISLAV VUJČIĆ – Nesanica

Povijest pornografije Gorana Tribusona je još jedan odličan generacijski roman, vrlo često zanemarivan na mojim policama upravo radi svojeg naslova. Draga O priči i pričanju je zaslužna da sam ga odlučila uzeti u ruke i pročitati. Preporučujem ga svima, Tribuson piše na dobar i zabavan  način i neka vas ne brine broj stranica. Roman će vas toliko okupirati, nasmijati do suza da nećete niti primijetiti kako brzo listate stranice.  Link na recenziju. #9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Žabe kineskog nobelovca Mo Yana su na žalost bile pročitate ove jeseni i nikako da nađem vremena da napišem recenziju, a zaslužile su. Potresan je to roman o životu kineske opstretičarke koja se svim silama borila za provođenje kineske politike jednog djeteta. Roman je to koji nas navodi o promišljanje o tome koliko režimi mogu biti okrutni.

Zaboravljeni sin je priča našeg autora Mire Gavrana koja također govori o jednom obliku marginalizacije. Ovdje je u središtu mladić kojeg njegova obitelj skriva jer je dijete sa posebnim potrebama. Priča je to o njegovu odrastanju, zaljubljivanju, ali i upoznavanju s okrutnom zajednicom u kojoj živi. Također priča koja nas navodi na promišljanje o našim postupcima kada su u pitanju takve marginalizirane osobe. Recenzija vrlo uskoro!

Dolazimo do mojeg najvećeg književnog otkrića 2018. – veliki Kristian Novak i njegov maestralni Ciganin. Roman je to koji gotovo nikoga tko ga uzme u ruke ne ostavi ravnodušnim. Složena je to priča u kojoj Novak nekako u cjelinu stavlja sve probleme našeg današnjeg društva i to sve smješta u moje Međimurje. Jel moram još nešto dodati? Vjerujem da ne postoji osoba koja barem malo voli književnost i prati aktualnosti, a da ne zna za Novaka. To dokazuje u činjenica da je u svim knjižnicama poduža lista čekanja za ovaj roman pa sam morala posustati i kupiti ga. Prošlo je dva mjeseca kako sam ga pročitala, a još uvijek sastavljam sve dojmove kako bi vam ih uobličila u neki smislen tekst kakav Ciganin i zaslužuje.

Semezdin Mehmedinović je autor za kojeg vjerojatno nikada ne bih čula da opet nije bilo bloga O priči i pričanju i njezine nagradne igre u kojom sam osvojila upravo njegovu knjigu. Autoportret s torbom je mala zbirka autobiografski priča i crteža koja na najbolji način pokazuje kako su u životu upravo male stvari one koje se pamte. Zbirka je to koja me uvjerila da nekada nije složenost, opsežnost i dorađenost teksta ono što neko djelo činim dobrim. Ponekad je dovoljno samo nekoliko smislenih redaka da se zaljubimo u nečije pisanje. Recenzija – SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Prosinac su obilježile dvije dobre knjige. Prva je Lise Vingate – Dok još nismo bile vaše. Kada sam u najavi vidjela je pisana po istinitom događaju i da je izuzetno potresna, ja, ljubiteljica tužnih životnih priča, odmah sam je kupila. Vodi nas u Ameriku u doba velike ekonomske krize 30-tih i prikazuje kako se postupalo sa nezbrinutom djecom u domovima i to se zbog čovjekove pohlepe za novcem.  Najviše mi se sviđa jer nas vodi u svijet prisilno udomljenih sestara koje nikada ne zaboravljaju svoje podrijetlo i trude se pronaći jedna drugu. Recenziju također planiram objaviti.

I za kraj prosinca sam si ostavila mestralnu Marinu Vujčić i njezin nagrađivani roman Susjed. Roman je to o protagonistici Katarini koja nam pokazuje kako život u jednoj zagrebačkog zgradi može biti sve samo ne dosadan. Katarina živi cijeli svoj život u svojim mislima i jednostavno je nemoguće da se u nekom trenutku ne poistovjetite sa njom. Ljudska znatiželja i kreiranje nekih vlastitih imaginarnih svjetova može biti itekako opasna stvar. Dovoljno je samo da se “spustimo” na zemlju i sreća nas čeka iza ugla, barem je tako Marina Vujčić napisala u svojem Susjedu. Također uskoro slijedi moj osvrt.

 

Bilo je još puno pročitanih stranica i dobrih knjiga koje ovdje nisam izdvojila. Za mene je dobra knjiga ona koja potakne nešto u nama, neda nam mira, uvlači se u naše misli i tamo je i mjesecima nakon što pročitamo posljednju stranicu. E pa ovih 10 će još dugo biti sa mnom u mojim mislima.

Moja poruka vama za početak sljedeće godine je da kao čitatelji budete svoji. Ovdje sam vam dala popis knjiga koje biste morali čitati, ali nemojte me slušati! Ovaj popis ionako služi samo kao moj rezime. Oslanjajte se na svoje instinkte i čitajte ono što vama odgovara, a ne nešto što vam netko predlaže da je “dobro”. Ili pronađite svoju srodnu knjišku dušu kojoj bezuvjetno vjerujete i čiji je ukus gotovo pa sličan vašem. Ja već znam čije recenzije ću pažljivo čitati i čije prijedloge za čitanje “ukrasti” i u 2019.

 

 

 

EVA STACHNIAK – Zimski dvorac

The Winter Palace

Izdavač: Mozaik knjiga

Godina izdanja: 2013.

Nagrada – Globe and Mail Best Book of the Year in 2012

Bliži se kraj ovog prosinca što za mene uvijek znači da se moram pripremiti za novi sastanak čitateljskog kluba čiji sam član. U prosincu smo čitali čak dvije knjige, jednu prema dogovoru i još jednu koju nam je naša draga voditeljica podijelila.  Kako smo svi u prosincu pod dojmom božićno – novogodišnjih blagdana, mislim da smo odabrale idelno zimsko štivo .

20181225_115028

Zimski dvorac autorice Eve Stachniak objavljen je u prijevodu Mozaik knjige  2013. godine i iznenadila sam se što prije nisam čula za njega. Stachniak, Poljakinja s kanadskom adresom, je nagrađivana autorica povijesnih romana.   Zimski dvorac je njezin prvi roman o životu ruske carice Katarine Velike. Možemo reći  da u njemu priča o životu mlade princeze, koja se tada zvala Sofija i pripremala se na dolazak na vlast u kojem ne staje ni pred čime pa čak i svrgava svog supruga Petra.  Malo sam istraživala i saznala da je objavljen i drugi roman u tom serijalu Empress of the Night  pa se nadam da ću ga uskoro moći pročitati.

Jako volim knjige s povijesnom tematikom. Nemam neki omiljeni povijesni period o kojem volim čitati, bitno da je donekle utemeljen na povijesnim činjenicama te da su likovi uvjerljivi. Volim kada se autori potrude te dobro i temeljito istraže određene povijesne događaje, lokacije i osobe. Stachniak i sama u intervjuima priča kako je temeljito provodila istraživanja.

Svoje likove smješta u razdoblje vladavine carice Elizabete. Upoznajemo nju kao vladaricu koja živi u raskošnom Zimskom dvorcu, ima uza sebe cijeli niz posluge, dvorjana, dvorskih dama  i suradnika. Sviđa mi se kako autorica s jedne strane detaljno opisuje život na dvoru, od caričine krojačke radionice pa sve do njezinih privatnih odaja. S druge strane Stachnik temeljito potretira i razne ličnosti koje okružuju kraljicu i ujedno obuhvaća sve slojeve društva – sluškinje, krojačice, kancelara, dvorske dame i gospodu. Zbog mnogo likova se vrlo lako dogodi da zaboravite tko je tko.

20181225_114932

Iako je roman o carici Elizabeti, protagonistica je Barbara – knjigovežina kći koju carica uzima pod svoje okrilje. Njezina obitelj dolazi iz Poljske te se njezin otac brinuo o Carskoj biblioteci. Mnogim caričinim knjigama on je dao novo ruho, istodobno podučavajući Varvaru lekcijama iz povijesti i književnosti.

“Barbara, ili Basienka, kako me je majka najčešće zvala. Na poljskom, kao i na ruskom, moje ime može se preinačiti na više različitih načina. Može se izgovarati u duljem  ili kraćem obliku, tako da zvuči oštro I službeno ili blisko I umiljato. Ime poput tog dopušta pretvorbu u bespomoćno dijete ili odlučnu ženu. U ljubavnicu ili u damu. Prijateljicu ili suparnicu.

U Rusiji, postala sam Varvara.” (Stachniak 2013:21)

I Barbara/Varvara je upravo takva. Njezin karakter vrlo je složeno i detaljno razrađen. Na dvoru ona  vrlo brzo napreduje od krojačice do caričine pratilje koju kancelar podučava kako biti uhodom. Carica vrlo brzo nju dodjeljuje poljskoj princezi Sofiji koja dolazi u Zimski dvorac kako bi se udala za caričina nasljenika Petra. Sofija je upravo buduća carica Katarina Velika i Varvara stiče njezino povjerenje koje će trajati do njezina dolaska na vlast.

Na koricama knjige, a i u raznim recenzijama koje sam čitala svi naglašavaju da ćemo saznati mnoštvo o tajnama Zimskog dvorca, tajnim prolazima, hodnicima, uhođenju i da će nam se razotkriti Elizabetine i Katarinine tajne.

“Razmišljala sam o sebi kakva sam bila, o djevojci izgubljenoj u mraku, željnoj pozornosti I izlaska na svjetlo. I kako sam, zavedena pomišlju o vlastitoj važnosti pristala biti doušnicom. Uhodom koja promatra tuđi život, umjesto da živi vlastiti. “ (Stachniak 2013:357)

Pomalo sam ostala razočarana što onog najavljenog na koricama nema u nekoj velikoj mjeri. Varvara tu i tamo prisluškuje neki razgovor iz nekog skrovišta i to prenosi carici, ili ukrade nečije pismo kako bi vidjela tajne informacije. Meni, kao velikoj zaljubljenici u pisanje Marije Jurić Zagorke nedostaje pomalo mističnosti jer nitko to ne dočara poput Zagorke . Mislim da  bi toga trebalo biti više u jednom povijesnom romanu čija je protagonistica kraljičina uhoda. Čitajući Varvarine dogodovštine stalno su mi negdje u mislima bili upravo Zagorkini romani i likovi. Možda je u tome problem zašto mi se Varvara kao lik nije sviđala. Prema mojem skromnom mišljenju nije baš slična uhodama iz Gričke vještice. Također nije ni slična Zagorkinoj Gordani koja je bolje okarakterizirana. Mi kao čitatelji suosjećamo sa njom, ljuti smo kada joj se dogodi neka nepravda, ali i sretni kada je ona sretna. Gordana je Zagorkin povijesni roman u dvanaest tomova i ni u jednom trenutku nam ona kao protagonistica ne dosadi. S Varvarom sam cijelo vrijeme imala problem da je nisam mogla doživjeti. Iako je cijeli roman pisan kao njezin svojevrsni dnevnik upravo u njezinom prvom licu  i ima mnogo monologa nije mi baš autentično. Ponekada sam se zatekla kako jedva čekam kraj nekog monologa da konačno dođe neka nova radnja. Kao primjer mogu istaknuti to kada je prisiljena udati se za časnika Egora Dmitrijeviča Malikina. Iako se ona ne slaže s tim odabirom meni kao čitatelju je svejedno. Ostala sam ravnodušna čak i kada ona izgubi svoje prvo dijete, pa čak i kada je Katarina odbaci i otpusti iz službe nakon što joj više nije potrebna.

Što se tiče ostalih likova osim same Varvare, mislim da dovoljno govori  činjenica da mi nisu dobro karakterizirani i razrađeni pa čak nemam ni potrebu sve pobrojati ih ovdje. Iskreno nekih imena se ni ne sjećam. Kod svakog lika autorica dobro zadire u neku problematiku toga perioda. Recimo Varvarin suprug Egor nas uvodi u ratna zbivanja, zatim razni diplomati na dvoru služe kako bi se prikazala vanjska politica carice ili kraljičine krojačice najviše govore o raskoši u kojoj je živjela.  Jedino se mogu složiti da oni doprinose stvaranju generalne slike toga perioda carske Rusije, ali nisu iskorišteni u potpunosti.

20181225_115107(1)

Stvar koju moram pohvaliti i zbog koje se divim autorici je upravo njezino istraživanje koje je provela prije pisanja romana. Čitajući roman možemo se upoznati sa dvorskim životom  i rasporedom na dvoru carice Elizabete. Detaljno se opisuju njezine haljine, nakit, svečane večere, prijemi. Posebno mi se dopalo kako ubacuje i priču  o periodu u kojem se radi obnova Zimskog dvorca te priču u ratnim zbivanjima u kojima stradava Varvarin suprug.  Možda bi nekome upravo radi previše takvih detalje roman bio dosadan, ali s druge strane i vrlo zanimljiv i poučan.

U konačnici mogu reći da mi se roman sviđao, ali ne u tolikoj mjeri da me oduševi. Sviđa mi se kako nas autorica vraća u dobar carske velesile Rusije. Mogu zaključiti da me čak i potakla da čitam o samoj carici Elizabeti, Katarini, raskošu dvora. Mogu se složiti da je roman pisan da bude oda određenom povijesnom periode te se svakako ističe u sličnom polju povijesnih romana o ostalim ličnostima (Habsburgovci, Tudori, dinastija Romanovih, viktorijansko doba itd.) Kod mene je ostavio dojam nedorečenosti. Povijesni materijel koji je autorica koristila te njezino poznavanje toga perioda je impresivno, ali je toliko previše korišteno u romanu da on postaje dosadan. Likovi su također dobro zamišljeni kako bi se obuhvatio čitav društveni dijapozon toga perioda. Zamjerka opet što nisu dobro stavljeni u određeni kontekst i iskorišteni tako da čitajući imamo dojam da su stvarni, da suosjećamo i proživljavamo njihove patnje i probleme.

Još jedna zamjerka je naslov. Zimski dvorac u naslovu ni u kojem pogledu ne reflektira ono o čemu se radi. Autorica nudi opis same palače, ali ja nikada tokom čitanja nisam sebi mogla predočiti da se radnja zbiva u Rusiji. Mogla je biti u bilo kojem drugom europskom dvoru.

Jučer sam dobila komentar na ovaj osvrt da bi bilo dobro kako bih roman osim s Zagorkom uspoređivala s djelima Umberta Eca i Tolstoja. Sugestija je bila u  smislu da bih tek onda uvidjela zašto su opravdane zamjerke koje imam. Mislim da se sada neću upuštati u takve usporedbe. Tada bi se ova recenzija tek pretvorila u nešto negativno i bila bih previše kritična.

Jeste li čitali ovaj roman? Volite li povijesne romane?

 

BENEDICT WELLS – Kraj samoće

Izdavač: Hena.com
Godina izdanja: 2018.
Nagrada Europske unije za književnost 2016.godine

Sigurno ste se do sada bezbroj puta našli u situacijama u kojima vam se činilo da je vaš život napravedan prema vama, da ste loše karme, da se sudbina poigrava vama i da su vaši problemi najveći na svijetu i neriješivi. Ja priznajem da jesam. Svi mi volimo sebe stavljati u prvi plan i svoje situacije predstavljati često i gorima nego one zapravo jesu. Da, mi ljudi smo upravo takvi i to ne možemo promijeniti.

Ja priznajem da sam zahtjevan čitatelj. Ne volim sretne priče i idilične završetke. Kod mene nećete naći recenzije nekih ljubavnih romana. Nije da ih ne čitam, ali nekada smatram da su toliko “uobičajeni” i da ne zaslužuju svoju recenziju. Priznajem da volim čitati o tome kako je nekome teško i kako se se suočava sa svojim problemima.  Nije stvar u tome da sam vječiti pesimist, ali volim se poistovjetiti s likovima u takvim pričama i zajedno sa njima iznalaziti rješenja za probleme s kojima se bore. Zašto? Ne znam ni sama. Možda je do toga da sam često puta i sama morala pronalaziti izlaze iz nekih situacija koje su mi se činine neriješivima.

Upravo tako sam se poistovjetila sa Julesom iz ove priče. Kraj samoće već po samom nazivu ne može biti sretna pričica na što prvo pomislite kada shvatite da je njezin autor rođen 1984. i tek je nekoliko godina stariji od vas.  Ta činjenica vas ponovo šokira kada pročitate ovo djelo, ali idemo redom.

20181103_154051

Teško mi je bilo donijeti odluku kako da vam predstavim ovo djelo, a da ne spoilam samu priču. Odlučila sam se ovdje osvrnuti na dva motiva koji su po meni osnovni. Radi se o samoći i ljubavi. Dva motiva čvrsto veže ona spomenuta sudbina iz uvodnog pasusa – ona koju volimo često kriviti za sve.

Julesa, protagonista ove priče život nije mazio. Živio je idiličnim životom s roditeljima, sestrom Liz i bratom Martyjem. Sve to mijenja se nakon što njegovi roditelji stradaju u prometnoj nesreći. On seli u internat i tu počinje njegova borba sa samoćom.

Dođem do svoje sobe, sjednem na krevet i iz kose istresem snijeg. Jednostavno, tu sam, kao duh, sićušno biše od jedanaest godina. Ukočen i prazan sjedim u sobi, a svi su na večeri. Poslije ću zbog izostanka dobiti kaznu. Kroz prozor zurim u mrak. (Wells 2018: 45)

Jules se otuđuje od sestre koja se odaje narkoticima i burnim ljubavima te od brata koji vrlo brzo nakon tragedije staje na noge i postaje uspješan poslovni čovjek. Ubrzo upoznaje Alvu. Nju bismo mogli nazvati Julesovom strodnom dušom. Poput obiteljske sreće i ljubav sa Alvom mu izmiče iz ruku. Ono što mi se sviđa kod ove ljubavne priče je upravo to koliko je ona surova i realna. Nije idealizirana kao mnoge priče opisane do sada i o kojima čitam u većini knjiga. Mogu zaključiti da je po meni ovo pravi primjer one “prave ljubavi” kakvu bi svi mi htjeli doživjeti.

„ Hm… Kierkegaard o tome kaže: Osobnost se mora slomiti da bi postala osobnost.“

„A to znači?“

Namrštila se. „ Pa čovjek dođe na svijet i njegova ga okolina oblikuje; njegovi roditelji, sudbinski događaji, obrazovanje i slučajna iskustva. (…) Da bismo pronašli svoje pravo ja, trebamo dovesti u p itanje sve što smo zatekli rodivši se. A nešto od toga trebamo i izgubiti jer često tek u boli naučimo što nam pripada… To su lomovi u kojima čovjek spoznaje samoga sebe”.  (Vells 2018:248)

Spletom okolnosti oni ne ostanu u konkatu. Jules gubi Alvu i tek u tom gubitku i samoći spoznaje da mu ona pripada i uvijek će mu pripadati, iako je daleko od njega.  Jednog trenutka odluči promjeniti tu činjenicu nakon punih 15 godina razdvojenosti,  ali Alva je tada već udana žena. Kako to već biva, prava ljubav ne poznaje “zauzetost” onog drugog i na kraju Jules uspjeva pridobiti nju za sebe.  Čini se da je se došlo na svoje. Ima Alvu i stvorili su svoju malu obitelj. No tada se događa još jedan lom koji pogađa Julesa. Alva je bolesna i u pitanju je zloćudna bolest koja nema sretan kraj.

E ovo je trenutak u kojem čak i meni koja volim tužne priče postaje jednostavno previše. Pitate se koliko nesreće i koliko takvih stvari čovjek može preživjeti i suočiti se. Pomišljate, pa zašto baš Julesu sada kada je sve konačno došlo na svoje mjesto?

“Život nije igra nultog zbroja jer život čovjeku ništa ne duguje, pa se stvari događaju onako kako se događaju. Ponekada pravedno, da sve ima nekog smisla, ponekada toliko nepravedno da čovjek u sve posumnja. Sudbini sam strgnuo krinku s lica i ispod nje otkrio puki slučaj.” (Wells 2018:270-271)

Jules u ponovom slomu koju mu je priresila sudbina pronalazi samoga sebe. Spoznaje da mora nastaviti dalje, ne može si dopustiti predaju, upravo radi djece. To je trenutak u kojem sam znala da će mi se ova knjiga naći na listi mojih omiljenih. I trenutak u kojem sam znala da ću i nakon  jedne, dvije, tri, pet, deset, pa i više godina pamtiti ovu knjigu. Možda je upravo to i odgovor onog početnog pitanja jesam li čudna što volim potresne priče. Potresne priče su one koje pamtim i kojih se prisjećam.

20181212_164123

Iako Wells priče priču o samoći i ljubavi i njihovoj isprepletenosti, mogla bih reći da je ovo upravo priča o odrastanju. I to ne bilo kakvom. Mnogi će reći kako je ona jako tužna i potresna, ali ja u njoj vidim jako puno pozitivnog. Po meni ovo je priča o odrastanju sa kojom se svi možemo poistovjetiti. Priča je to upravo o onim “lomovima” kako ih Wells naziva koji vas lome na komadiće, ali znate da ste borac i da im se ne smijete prepustiti. Jer lomovi će proći i vaš će se život nastaviti. Priča je ovo koja nas uči da stvari ne moraju biti savršene u tom novonastalom životu da bi sve na kraju ispalo dobro. Najvažnije je vlastiti život prihvatiti takvim kakav jest i ne očajavati, već se nositi sa izazovima.

Kako da zaključim sada ovu recenziju? Je li dovoljna još samo informacija da je Wells za ovo djelo dobio mnoštvo književnih nagrada i stekao ogromnu popularnost u cijeloj Europi. E pa slažem se da to i zaslužuje. Ne mogu reći ništa više osim toga da je Wells napisao jedan moderan klasik. Klasik koji je toliko realan da ćete poželjeti da se ne dogodi i vama, a ujedno je i toliko dobar da će biti aktualna i potresati će svoje čitatelje još dugo u budućnosti.

 

 

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Kao svoju svojevrsnu povratničku recenziju odlučila sam pisati o jednoj posebnoj knjizi.

Autoportret s torbom autora Semezdina Mehmedinovića zaista je drugačija od svih knjiga koje sam do sada pročitala. Nadam se da ću vam uspjeti prikazati zašto.

20181204_154508Moja ustaljena praksa je malo istraživati ostale prikaze i kritike same knjige o kojoj pišem kako bih uvjerila samu sebe da dobro zapažam, ali i dokazala samoj sebi da uvijek uočim nešto što nitko drugi nije.

Čitajući  tako o Mehmedinoviću, naišla sam na tekst Miljenka Jergovića (koji ujedno piše i pogovor ove knjige) o samom autoru i djelu. Napominje da je autor oduvijek bio putnik promatrač. Evo i zašto.

“U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (…) on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. (…) “*

* Preuzeto sa: https://www.jergovic.com/preporuke/semezdin-mehmeinovic-autoportret-s-torbom/ (pristup 4.12.2018.)

S time se mogu složiti u potpunosti. Čitajući saznajemo da je Mehmedinović koji živi u Americi od 1996. putujući metroom svakog dana na posao zapisivao sve što  bi mu zapelo za oko. On tako piše o svojim svakodnevnim ritualima, filmovima koje je gledao, prijateljima s kojima se družio te još mnoštvo svojih razmišljanja. Pisati je započeo nakon srčanog udara i želio je svaku pričicu dopuniti vlastitim crtežom ili skicom. Na taj način on nikada ne postaje direktan sudionik nekog događaja, već uvijek promatrač koji samo bilježi i skicira. Upravo kroz te, mogli bismo reći, jednostavne prostoručne crteže u svaku priču možemo dublje proniknuti i kao da to pričama daje na autentičnosti. Zbog toga mi čitatelji povjerujemo u njih.

Pričice nisu dugačke i komplicirane. One predstavljaju nekada samo 2-3 odlomka i nikada više od tri stranice, ali svaka od njih je, kako napominje Jergović –  mikroesej, jedan mali mikrokozmos Mehmedinovićeva života. Spajanjem tih mikrokozmosa dolazimo do njegova punog autoportreta. Spajanjem tih malih isječaka njegova života možemo dobiti kompletnu sliku o njemu – gdje radi, što radi, sa kime se druži, kako provodi slobodno vrijeme, koja sjećanja ga muče, koje bolesti itd.

Meni se posebno sviđala činjenica da iako pričicu pročitate u nekoliko minuta možete kod svakog ponovog čitanja uočavati nove detalje u njoj. Radi se o tome da zapravo svaka priča ima temu koja, iako djeluje potpuno banalnom, zapravo skriva iza sebe neku bitniju poantu.

U razgovoru sa mojom dragom” bookprijateljicom” s bloga O priči i pričanju koja mi je ovu knjigu i poklonila zanimalo nas je obje koja će nam se to priča najviše sviđati i hoće li to biti jednake priče. Bilo je teško izdvojiti samo jednu, ali evo izdvajam pričicu Miris laka za nokte.

20181204_154558

Priča je to iz koje izvire toliko ljubavi i poštovanja prema osobi sa kojom provodi trideset godina života, iako Mehmdinović te dvije riječ nijednom nije spomenuo. Slažem se sa ostalim kritičarima da autor o ljubavi piše na jedan posve novi način, ali ta ljubav izvire iz svakog retka.

Na fotografiji možete vidjeti koliko je njegov stil pisanja jednostavan, čitljiv i bez previše riječi. Svaka crtica napisana je na takav način da s malo riječi  kaže jako puno toga. Također  vidite i kakve su te njegove ilustracije. Sastoje se od tek nekoliko poteza olovkom i vrlo rijetko su obojane. Neke ilustacije čak ni nisu dovršene. Ovu pričicu izabrala sam kao najdražu jer se nje sjetim svakog puta kada uzimam aceton i lak za nokte i živcira me njegov miris. 🙂

Semezdin Mehmedinović sebe je autoportretirao na vrlo jednostavan način. Možemo reći da je cijeli njegov život “satkan” od niza kratkih crtica – pričica koje ikako govore o pomalo banalnim i jednostavnim životnim situacijama čine skladnu cjelinu.

Do sada nisam imala prilike čitati nešto slično ovome, ali moram priznati da mi se jako sviđa. Ovo nije dnevnik u punom smislu te riječi, ali opet možemo reći da je svojevrsni dnevnik autorova života, samo što su u fokusu male životne situacije i događaji koje zaboravljamo nakon što se dogode. Vidimo da ih Mehmedinović jako dobro pamti i još bolje ih zapisuje i prenosi nama čitateljima. Njegovo pisanje me zaintrigiralo i krećem u nabavku ostatka njegovih djela.

Jeste li čitali nešto od ovog autora?