MIRO GAVRAN – Zaboravljeni sin (Anđeo iz Omorine)

Izdavač: Mozaik knjiga
Godina izdanja: 2017. (deveto izdanje)

Miro Gavran je jedan od naših najpoznatijih živućih pisaca i dramaturga. Tome u prilog govori i činjenica da su njegova djela prevedena na čak 38 jezika i doživjela su više od 200 izdanja, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Po njemu je čak nazvan i jedan dramski festival u Slovačkoj. Moram priznati da baš nisam  upoznata s njegovim djelima. Odlučila sam pročitati njegov roman Zaboravljeni sin ili podnaslova Anđeo iz Omorine. Priča je to koja je doživjela devet hrvatskih ponovljenih izdanja što je veliki uspjeh.

Zamislite si situaciju da čak 16 godina skrivate svog vlastitog sina i da taj sin ima poremećaj u razvoju i da je on“malo sporiji“ (termin “malo sporiji” odabran je jer se on koristi i u samoj knjizi). Bračnom paru iz Omorine dogodilo se upravo to. Oni imaju zaboravljenog sina. Uspjeli su u naumu da vlastito dijete, koje nazivaju “malo sporijim” maknu od sebe, smjeste ga u specijalnu školu. Čak ni dvoje njihove mlađe  djece ne zna da ima još jednog brata.

20181231_113353

Zaboravljeni sin je zapravo dvadesetogodišnji Mislav. Mislav ima blagi poremećaj u razvoju i njegovi roditelji ga u djetinjstvu smještaju u specijalnu školu u Zagrebu. Ta škola postaje njegov dom i njegov cijeli svijet.  Tamo stječe prijatelje, uči se suživotu s drugim ljudima, pohađa srednju školu i odlazi na praksu. Sve to mijenja se kada roditelji dolaze po njega i vraća se s njima u rodnu Omorinu.

„Baš mi je bilo lijepo kod majstora Sertića u Zagrebu, a ne u ovoj ludoj Omorini, u ovoj selendri nema nikog kao majstor Sertić, svi me gledaju kao da sam nenormalan i bježe od mene kad idem ulicom, a kad sam u trgovini ili pošti, onda se odmiču od mene i ja ne znam kakvi su to ljudi u ovom selu, i što ja njih tako odbijam od sebe kad se nitko ne voli dugo u mojoj blizini nalaziti.“  (Gavran 2017: 36)

Njegov cijeli svijet koji je do sada znao mijenja se iz temelja. U selu postaje prava senzacija. Susjedi i mještani nisu znali da njegovi roditelji imaju i treće dijete jer ga nikada nisu upoznali. Priča mi je postala jako tužna kada sam shvatila da ga ni mlađi brat i sestra ne poznaju.

„ Kad smo ušli u dvorište, a na vratima kuće on i ona, a kaže mama Mislave ovo su tvoj brat Nikola, a ovo je tvoja sestra Dubravka. Oni su mene onako gledali, a i ja sam njih, i osjećao sam da je to njima ružno što me gledaju, pa mi je bilo neugodno, mislio sam da ću zaplakati, ali nisam.“  (Gavran 2017: 9)

Roman je pisan u obliku Mislavova dnevnika. Po odlasku iz škole, profesorica mu je dala bilježnicu u koju će upisivati sve što će mu se događati. Pisanje tako postaje njegov način nošenja s novonastalom  situacijom. U tom dnevniku on iznosi svoja zapažanja koja su ponekad topla i duhovita, ali i mjestimično vrlo emotivna i tužna. Mislav ne shvaća zašto ga mještani, susjedi, ali i bratovo i sestrino društvo, odbijaju od sebe i ne žele ga uključiti u svoje svakodnevne aktivnosti.

Mislavovi roditelji često se svađaju. Otac ga zagovara i dopušta mu da bude samostalan u nekim kućanskim poslovima – recimo da ode do dućana sam. Majka misli da Mislav nije sposoban obavljati te zadatke. Na sebe preuzima brigu oko njegova obrazovanja i potpuno smetne sa uma da je on završio srednju školu i praktični dio nastave te ima položen stolarski zanat. Svakog dana imaju satove „učenja“ koji često uznemiravaju Mislava kada ne može shvatiti neki matematički zadatak.

„ I onda me je počela tjerati da učim te zadatke, a ja sam bio jako nesretan i nervozan, jer meni to ne ide, nisam ja glupo dijete, ali ja te brojeve ne mogu nikako, i bio sam jako nervozan, a mama je bila još nervoznija što mi ne ide, i baš smo oboje bili kao kad se ljudi ljute jedno na drugo, i kad ja više nisam mogao izdržati počeo sam plakati (…) a mama je govorila pokazat ću ja svima da su oni krivi što te nisu dobro naučili, nisi ti toliko retardiran koliko su oni utvrdili (…) „  (Gavran 2017:23)

Jednog dana u njegov svijet ulazi susjeda Jasenka. Ona jedina ne odbija njegovo društvo, priča sa njime, razmjenjuju međusobno knjige te se zaljube jedan u drugog. Ima li ova ljubavna priča sretan kraj neću  vam otkriti. Morate ćete zaviriti u ovaj roman kako biste saznali.

20180921_102803

Čitanje ovog romana za mene je bilo vrlo potresno iskustvo. Na prvu sam ostala iznenađena načinom pisanja, u onom pozitivnom smislu. Miro Gavran nas uvodi u najskrivenije kutke Mislavovih misli. Mislav nam se, vodeći svoj dnevnik i povjerava i odaje nam svoje tajne. Ono što je najpotresnije, odaje nam kako se okolina nosila sa njegovim dolaskom. Upravo je ta okolina ona koja osuđuje, ne prihvaća onog „drugačijeg“ od njih. Okolina nema razumijevanja za osobe s poremećajima. Razumijevanja za njegovo stanje nisu imali ni roditelji, pa čak ni njegova vlastita majka. Potresno mi je bilo to da ni sam Mislav nije znao kako se nositi sa svojim stanjem. Što napraviti kada ti vlastita majka govori da si “usporen” ili “retardiran”?!

E sada mene zanima zašto ja za ovu knjigu nisam znala ranije? Devet ponovljenih izdanja nije malo, a ipak je nekako prošla ispod moga radara i nisama je zamjetila. Da je objavljena u  današnje  doba i da joj je napravljen jako dobar PR na društvenim mrežana postala bi bestseller. Još jedna misao koja mi neda mira je upravo činjenica da bi ovo bio savršen izbor za uvrštavanje u školsku lektiru. Knjiga nije opsežna, čita se vrlo brzo, a ima značajniju pouku od nekih koje su dio obavezne lektire.

Ova priča je 2002. godine uvrštena na švicarsku Ibby Honour listu gdje se nalaze književna djela koja nose snažnu humanu poruku. Priča je ovo koja nas uči da prihvaćamo one drugačije od nas. I oni su baš kao i mi, imaju vlastite stavove i muče ih jednaki problemi. Nikako ih ne bismo smjeli osuđivati i ponašati se tako da se oni osjećaju izolirano i odbačeno.

 

Jeste li čitali nešto od Mire Gavrana? Koji su vaši dojmovi o ovom romanu?

 

Marina Vujčić – Susjed

Izdavač: V.B.Z.

Godina izdanja: 2015.

Nagrade: Nagrada V.B.Z. (najbolji neobjavljeni roman) i TISAKMedie za najbolji roman 2015.godine


Marina Vujćić danas slovi kao jedna od najproduktivnijih književnica i urednica u Hrvatskoj. Sve što uredi, napiše i objavi postane hrvatskim „bestsellerom“, koliko je to moguće u ovom našem podneblju. U njezinom književnom opusu su romani Tuđi život, Umri ženski, A onda je Božo krenuo iz početka, Mogla sam to biti ja, Pitanje anatomije. Već dugo želim provjeriti zašto je toliko hvaljena pa sam na Interliberu bez razmišljanja kupila roman Susjed.

Ono što često radim prije samog čitanja je to da malo istražim pozadinu nastanka djela i samoga autora. Tako sam čitala niz književnih kritika ovoga romana na književnom portalu Moderna vremena pa kritika iz novina Jutarnji, Večernji i Novi list, ali i recenzija naših knjiških blogerica . Ti tekstovi su tek potakli moju znatiželji pa sam ovaj roman progurala „preko reda“ na popisu čitanja. I nisam požalila.

20181231_112841

Ovaj roman upravo dokazuje onaj uvriježeni stereotip da je u „ženskoj glavi“ sve moguće . Kada mogućnost ženske imaginacije spojimo s voajerizmom i nekim od psiholoških poremećaja dobijemo  vrhunski socijalni, ljubavni, ali i egzistencijalni roman. Vrlo je teško odrediti kojoj bi od pobrojenih vrsta romana pripadao u cjelosti, možda je upravo zato i roman enigme.

Cijeli roman zapravo se i događa u mislima protagoniste Katarine Bauković. Katarina je prosječna žena, prosječne starosti (rekli bismo u srednjim tridesetima). Živi u prosječnom stanu u prosječnom zagrebačkom kvartu u prosječnoj zgradi. Njezin posao je tipičan administratorski u jednoj od bezbroj državnih agencija – onoj za zapošljavanje. Primanja su joj isto tako prosječna, pacje čak, kako sama napominje, i izgledom prosječna. Katarina je baš osoba koja se ničim ne ističe i koju bi svatko od nas mogao sresti na ulicu u gradu i ne obratiti pažnju, kao što ne primjećujemo slučajne prolaznike. Ali što se dogodi kada se takva žena pobuni protiv svoje prosječnosti?

Ovaj roman nije o onoj Katarini kakvom se ona predstavlja okolini u kojoj živi. Ovaj roman je o onoj „unutarnjoj“ Katarini i svim problemima njezine psihe. Vujčić maestralno oslikava vidljivu Katarinu prosječnost, ali ju suprotstavlja jednoj novoj Katarini. Ta druga, nova Katarina je upravo ona kakvu sama sebe vidi. Možemo reći da su ona stvara svoj vlastiti alter ego, boreći se protiv prosječnosti.  Pri tome autorica piše u prvom licu, smještajući nas u Katarinine misli pa se taj alter ego doživljava u potpunosti. Već nakon prvih nekoliko stranica mogla sam se poistovjetiti s njome. Koliko puta se svima nama događa da o nekoj osobi koju usput sretnemo donosimo ishitrene zaključke i kreiramo nečije priče i živote. Najlakše se zatvoriti u intimu svojih misli i konstruirati vlastiti svijet. To je nešto sasvim normalno što primjenjuju i djeca igrajući se, ali i svi mi knjigoljupci čitajući neko djelo. Katarina to dovodi do krajnosti.

„Meni se čini da ja stalno nešto promašujem. Uvijek dođem u krivo vrijeme ili na krivo mjesto. Tako je od djetinjstva. Od rođenja, zapravo, jer ja sam čak i s rođendanom promašila. (…)  

Ne promašujem ja samo vrijeme, nego i ljude. (…) Zamisli kakve sam ja sreće, prvo naletim na kockara a onda na drugog koji se bavi aparatima za kocku. (…)

Uglavnom, ja imam svoj način na koji skrenem misli s loših stvari, kao što vidiš. Ljepše mi je misliti o tebi nego o stanarini računima i problemima. (…) Zahvalna sam ti što uopće postojiš. Znam da to može zvučati pretjerano,ali zbilja je tako. „ (Vujčić 2015:67-68)

Roman je to o otuđenju i samoći, ali i njezinom privatnom ludilu.  Katarina kreira neku vrstu platonske ljubavi prema susjedu koji živi u stanu dva kata niže od nje. Ona ne zna tko je on ni čime se bavi. Dodjeljuje mu ime Ozren, kreira priču i na vlastiti način interpretira njegove navike. Jedini kontakt nje i Ozrena je svakog jutra iza 7 sati kada se oboje spuštaju stepeništem i izgovore jedno drugom „dobro jutro“. Ni riječ manje ni više. Samo to. Upravo zbog toga Marina Vujčić u jednom intervjuu ovaj roman naziva „stubišnim trilerom“.

Bježeći od svoje prosječnosti Katarina odluči pod svaku cijenu zavesti svojeg susjeda. Mijenja frizuru, garderobu, ostavlja mu skuhana jela ispred vratiju i samu sebe uvjerava da će on primjetiti njezine “igrice”. Ozren ne reagira ni na jedan njezin potez i sve se tako vuče u beskonačnost. Kako prolaze dan i mjeseci bez pomaka, Katarinina priča u glavi buja i dobiva razne peripetije. U predblagdansko vrijeme na kraju godine dolazi do vrhunca i Katarina čak i vlastitu majku i sestru uvjerava da je njihova nepostojeća veza toliko ozbiljna da je ozakonjena i da putuju na medeni mjesec. Na vrhuncu svoje opsesije ona odustaje od Ozrena i planira svoju osvetu. Ovdje ću stati s otkrivanjem sadržaja jer vas želim navesti da posegnete za ovim djelom.  Kao neku naznaku moram spomenuti da između Katarinina i Ozrenova stana živi gospodin Kovač.

„Vidiš koja simbolika! Ovaj Kovač ne samo da živi na katu između nas nego se i doslovno umiješao između nas.“  (Vujčić 2015:168)

Dotaknuvši se teme prosječnosti, možda čak i besmislice današnjeg života Marina Vujčić nam je prikazala priču koja bi se mogla dogoditi upravo nama, ali na dva način. Jedan je da i mi kao Katarina Bauković počnemo živjeti u nekom svijetu vlastitog alter ega i tako malo uljepšamo vlastiti život i tu monotonu i dosadnu svakodnevicu. Drugi način je upravo da mi budemo predmet nečijih misli i opsjedanja. Jer nikada ne znamo tko je naša “susjeda Katarina Bauković”. Ne znam koji način je opasniji, ali vjerujem da nijedan nije bezopasan. Ali svakako nas tematika ovog romana navodi na razmišljanja i povezivanje paralela s našim vlastitim iskustvima.