Tko o čemu? Knjigoljubac o lektiri, naravno!

IMG_2425

Ovih su dana naše portale preplavila govorenja i pisanja o lektiri i mijenjanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog kurikuluma za hrvatski jezik. Dio tih izmjena donio je sa sobom smanjen broj obaveznih lektira koje se čitaju i koje su propisane na razini MZOS-a. Popis ostalih dijela koja su preporučena za čitanje u cijelosti ili kao određeni odlomci nije mijenjan. Samo je stvar prepuštena u ruke profesora hrvatskog jezika koji sam bira što će učenici čitati tokom školske godine, uz ono što je obavezno propisano.

Obzirom da već godinama radim u toj „medijskoj branši“ ne sjećam se kada je neka tema iz onog nepopularnog područja kulture dospjela na naslovnice svih medija i zadržala se tamo čak nekoliko dana. Imam dojam da se u zadnjih nekoliko dana više piše po društvenim mrežama ili priča o lektiri nego li se ona zapravo i čita. Komentara, mišljenja i argumenata ima svakakvih. Pobunili su se svi – profesori, književnici, ini stručnjaci, pa čak i mi blogeri. Bune se čak i osobe koje pratim na društvenim mrežama, a pouzdano znam da knjigu za lektiru nikad nisu ni otvorili. Postaje nemoguće sve pratiti, čak ako vas kao mene i zanima ta tema.

Sve vrvi od senzacionalističkih naslova kao što su „Ježevu kučiću, Pipi Dugu Čarapu i Dnevnik Ane Frank izbacili iz lektire“, „Ministrica Divjak zakinula djecu za popularne lektire“ itd. I onda se ja zamislim.

IMG_2436

Jesam li ja bila toliko nemaran učenik pa nisam čitala nijednu od tih knjiga koje su spomenute u naslovima?! Pa naravno da nisam, ja sam od malih nogu knjiški moljac i nemoguće da ja nisam pročitala nešto što je bilo obavezna lektira. I tu kreće moje istraživanje. Otvaram službenu stranicu Narodnih novina i tražim te nove kurikulume, propise i popise. Čitam ih dva sata, ispisujem neke termine i određene pasuse. Posebno mi se svidio ovaj koji vam prenosim u cijelosti.

Učenici upoznaju književnost kao stvaralačku jezičnu djelatnost koja omogućuje osobitu vrstu spoznaje i zadovoljstva. Čitanje i upoznavanje književnosti hrvatskoga naroda, kulturnoga i civilizacijskoga kruga, učenicima omogućuje stjecanje književnoga znanja, književne kulture i kulturnoga identiteta, a čitanje književnih tekstova svjetske književnosti razvijanje kulturne kompetencije i međukulturnoga razumijevanja. Učenike se također potiče na literarno i estetsko čitanje književnih testova da bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi. Osobita je vrijednost učenja i poučavanja književnosti i stvaralaštva razvijanje mašte i estetskih mjerila vrednovanja te doživljavanje književnosti kao izvora znanja, iskustva i vrijednosti čovječanstva.

(preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_214.html?fbclid=IwAR227-apKDT7gD7_4CLdl1mWoxodsyZDD4PgyhIyC_UhXKY25v2KmUNkWws pristup 16.2. 2019.)

Priča jednog knjigoljupca.

Evo mojeg iskustva s lektirama.

Ja sam osnovnu školu završila prije puno godina, ali još uvijek se sjećam većine lektirnih naslova. Deklarirala sam se knjiškim moljcem koji je s nepunih 6 godina čitao Opću enciklopediju u nedostatku slikovnica. Srećom, moja mama je prepoznala tu strast za čitanjem i početkom školske godine kada su se nabavljali udžbenici za školu, nabavljala u knjižari i obaveznu lektira za cijelu školsku godinu. Ukoliko nečega nije bilo u prodaji zvali su se rođaci u „velegradu“ Za(b)regu, kako sam ga tada zvala, i stigle su knjige iz antikvarijata. Ako ni tamo nije bilo nekog naslova, knjige su se posudile u velikoj čakovečkoj gradskoj knjižnici i kopirale što nije bila mala stvar obzirom da početkom 2000-tih kopiraona nije bilo na svakom uglu i nisu bile tako jeftine (sjećam se da je tako bilo sa knjigama Poštarska bajka Karela Čapeka, Eko, Eko Hrvoje Hitreca, Šestinskog kišobrana Sunčane Škrinjarić).  Razlog tome je bio taj da, eto, živim u malom mjestu i knjižnica nije imala dovoljno knjiga, a meni je najveći strah bio da neću stići nabaviti i pročitati lektiru. Sve knjige su i dan danas dio moje osobne biblioteke na koju sam jako ponosna. Ja sam bila najstarije dijete u obitelji i nakon mene te iste lektire čitala je moja sestra, sestrična, susjedi, rođaci, pa čak neke posuđujem i današnjim školarcima. Neke kao što su Čudnovate zgode Šegrta Hlapića ili Plesna haljina žutog maslačka sebično čuvam za sebe, obzirom da su u stanju raspadanja.

IMG_2433

Vratimo se mi sada na izmijenjeni kurikulum i moje pretraživanje pravilnika. Prošla sam po mojim policama i potražila lektire koje sam ja čitala. Uočila sam da dosta njih ni nije na tim preporučenim popisima u kurikulumu. Pretpostavimo da su one za vrijeme mojeg osnovnoškolskog obrazovanja bile, pa su se u nekom trenutku „maknule“. Možda je ironično, ali dosta tih knjiga koje sada ne nalazim u kurikulumu su stranih autora kao što su A.S.Puškin, Erich Kastner, Ferenc Molnar, Jules Verne itd. Možda je moja profesorica manje voljela domaću prozu pa je zato birala strane autore? Možda današnja povjerenstva koja odlučuju unutar Ministarstva žele da djeca čitaju pretežno domaće autore?! Uočila sam da mi nismo čitali ni toliko poezije. Današnji osnovnoškolci čitat će i  Antuna Gustava Matoša i Dragutina Tadijanovića i Zvonimira Baloga i Grigora Viteza. Možda opet moja profesorica hrvatskog jezika nije voljela poeziju, osim Tadijanovićeve koju smo čitali. Poezija je čak i meni knjiškom moljcu bila najdosadniji dio lektire. Nisam je mogla razumjeti, nisam znala ništa o lirskim i stilskim sredstvima, nisam se mogla uživjeti u nju, a ne mogu to ni dan danas. Većina mojih školskih prijatelja ju je doživljavala na isti način pa opet postavljam retoričko pitanje zašto se toliko inzistira na njoj?! Još nešto što nisam našla na novim popisima su igrokazi. Sjećam se da smo mi u prvom i drugom razredu, kada smo još bili čitatelji početnici, čitali jako puno igrokaza. Možda su moje učiteljice voljele igrokaze, a ljudi iz Ministarstva ih ne vole?!

Kada ostavimo po strani senzacionalističke naslove kojima nas bombardiraju mediji i počnemo u glavi „vrtiti“ film o lektirama koje smo čitali možemo vidjeti da svaki popis lektire nekog razreda osnovne škole ovisi o jako puno čimbenika. Imamo neki „kostur“ koji je zadan i onda se on nadograđuje zavisno o afinitetima učitelja, opremljenosti školske knjižnice, samoj zainteresiranosti učenika i sigurno tu ima još mnogo drugih faktora. Je li moja generacija bila loša jer recimo nismo čitali ni Ježevu kućicu, ni Pipi Dugu Čarapu, ni Dnevnik Ane Frank? Naravno da nismo. Hoće li nove generacije kojima su ti naslovi izbačeni biti lošije? Naravno da neće. Jesam li ja zakinuta jer u moje  vrijeme na popisu nije bilo recimo Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića ili djela Mire Gavrana, Pavla Pavličića, Sanje Pilić? Možda jesam, a možda i nisam obzirom da sada mogu posegnuti za njima i čitati ih. Jednako kao što neki mali knjigoljubac u osnovnoj školi može sam izabrati djela koja su prema medijskim napisima izbačena.

Kurikulum jasno navodi da je lektira bitna u procesu obrazovanje svakog djeteta da „bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi.“ E pa očito smo s godinama i godinama čitanja lektirnih naslova negdje zakazali, uzmemo li u obzir činjenicu da gotovo polovica stanovnika Republike Hrvatske godišnje ne pročita nijednu knjigu. Mi nismo narod koji je ljubitelj umjetnosti riječi i opet ne vidim razlog zašto bi se takav narod toliko osjetio „izdanim“ zbog Ježeve kućice ili Dnevnika Ane Frank. Tim više ne razumijemo zašto su mediji te naslove predstavilo kao da su vjekovima dio obavezne lektire, a oni su oduvijek bili slobodan izbor učitelja koji su prepoznali njihov značaj i zato su ih djeca čitala. Lektira kao takva mora postojati, pogotovo u vrijeme kada današnji prvašići više koriste tablete, mobitele i računala nego li listaju slikovnice. Danas u rijetko kojoj osnovnoj školi postoji obaveza pisanja lektire u posebnu bilježnicu i vođenje dnevnika čitanja. Sve je to palo u zaborav, postalo je dio nekog zastarjelog modela učenja u eri kada se škole opremaju pametnom pločama, tabletima i interaktivnim pomagalima. Nekada smo kod pisanja lektire koristili one popularne Vodiče za lektiru, a danas je dovoljno da učenik otvori Google i upiše u tražilicu naslov djela. Lako pročita kratki sadržaj prije sata lektire i smatra da je tako ispunio svoju obavezu čitanja. I onda će nekoliko godina kasnije potpisivati peticiju za vraćanje Dnevnika Ane Frank u popis lektire iz kojeg on nije niti izašao. Pomalo žalosno, zar ne?!

Ja sam najbolji dokaz da se knjigoljubac postaje od malih nogu, a naravno sve je započelo upravo lektirama. Imam sreću pa sam vrlo brzo dobila neku svoju “biblioteku” lektirnih naslove. Nakon osnovne škole u nju su dodane knjige srednjoškolske lektire, pa zatim literature za faks. E upravo tada moji čitateljski afiniteti neizmjerno rasto, stalno otkrivan nešto novo i uvijek otkrivam upravo neke nove autore koje eto nisam čitala u lektiri.

Za kraj, uzela sam sa polica sve osnovnoškolske lektire koje imam. Izgledaju baš lijepo ovako na polici, zar ne?!

IMG_2446