Karen Manie Moning – Highlander: Povratak divljeg ratnika

Izdavač: Stilus

Godina izdanja 2019.

Milijun puta sam već u postovima i objavama spomenula da ne volim fantasy priče, a niti one ljubavne sa sretnim završetkom.

Moram priznati da sam se iznenadila dok sam otpakirala Highlandera. Čula sam svašta o prvoj knjizi serijala, od ovacija i pohvala pa do kritika da to ne valja. Kako to obično bude, moja znatiželja mi nije dala mira i krenula sam čitati. I dogodilo se čudo…

IMG_2672.JPG

Knjiga me toliko očarala i uvukla u svoju priču ispričanu na njezinim stranicama da sam je pročitala u nekoliko sati. Sjećam se da mi je ostalo još nekoliko poglavlja, ali sam morala odspavati barem nekoliko sati kako bi mogla na poslu normalno funkcionirati sljedeći dan, ali svejedno sam navila budulicu sat vremena ranije kako bi saznala što se do kraja dogodilo.

Nisam čitala prvi dio, ali uz konzultacije s kolegicama blogericama saznala sam da niti ne moram jer svaka knjiga serijala može se čitati zasebno.

U ovoj priči protagonist je Grimm Roderick koji krije veliku tajnu. Tajna se kroz priču polako raspetljava i otkriva. Saznajemo da je on berserker – elitni škotski ratnik potomak boga Odina. I to vam je sve od fantasy elemenata (meni sasvim podnošljivo.) Naime, berserkeri imaju moćne ratničke vještine i prati ih glas nepobjedivih na boljnom polju.

Naravno kakav bi Grimm ratnik bio kada ne bi bio nesretno zaljubljen. Njega veže ljubav za Jillian St. Clair još od djetinjstva koje je proveo u dvorcu njezine obitelji. On se toj ljubavi boji prepustiti jer misli da kao berserker može nauditi čak i ljudima koje voli. Jednog dana dobije poziv da se treba pobrinuti za svoju Jillian. I naravno odmah pohita do nje.

Dalje vam neću pričati radnju, morat ćete ipak zaviriti između korica knjige. 🙂

Samo da napomenem priča ima sretan kraj.

IMG_2619.JPG

Moji dojmovi:

Iznenađena sam na kakav način sam pročitala ovu knjigu, mogu čak reći da me zahvatilo pravo ludilo. Ludilo poznato svim strastvenim čitateljima koji naprosto kao u nekom transu okreću stranicu za stranicom.

Iznenađenje je tim još i veće jer ovo i nije nešto što je moj odabir i preferencija.

Priča je ovo koja će vas naučiti samo onu izlizanu frazu da pra ljubav uvijek pobjeđuje sve, ostalih pouka baš i nema.

Ako želite neku poučnu povijesnu priču, nemojte posezati za ovim.

Ukoliko želite nešto lagano i opuštajuće, uz malo povijesne faktografije i prilično detaljno opisani seksualnih scena između Grimma i Jillian, onda je ovo pravo štivo za vas.

Sada mogu samo reći da čekam da nam Stilus predstavi i ostale nastavke Hihlandera.

Gabriel Tallent – Najdraže moje

Izdavač: Stilus
Godina izdanja: 2018.

Do sada nisam surađivala s nakladnicima i prije dva mjeseca odvažila sam se poslati nekoliko mailova. Stilus je prvi reagirao i morala sam samo odabrati koju knjigu želim dobiti na recenziranje. Izbor nije bio lagan, ali vođena nekim šturim opisima na koricama izabrala sam “Najdraže moje” Gabriela Tallenta.

Moram priznati da su me privukli komentari kako je knjiga teška, jako složena i na nekim mjestima toliko jeziva da čitatelji prestaju čitati. Naravno da me zainteresirao taj opis. I tako se knjiga našla kod mene. Trebalo mi je dva dana da je pročitam, još nekoliko dana da se dojmovi slegnu i ugrubo dva mjeseca da napišem nešto smisleno. Zašto? Više u nastavku posta.

IMG_2653

Kroz priču pratimo četrnaestogodišnjakinju Turtle i njezina oca Martina koji žive osamljeni u šumama sjeverne Kalifornije. Njih dvoje čine jednu disfunkcionalnu obitelj u kojoj ništa nije onako kako bi trebalo biti. Turtle odrasta bez majke. Veliki je introvert  i umjesto sa svojim vršnjacima Turtle svoje vrijeme provodi uz oca koji je želi naučiti svemu o samoobrani i oružju. U školi Turtle se ne trudi previše, ima velikih problema sa učenjem i savladavanje gradiva, što njezinog oca ne brine.

Za Martina Turtle je cijeli njegov svijet. Uspio je svoju kćer uvjeriti da su sve prijetnje, svako zlostavljanje (pa čak i ono seksualno) za njezino dobro, da su ona odraz njegove ljubavi prema njoj. Turtle odrasta u tom zatvorenom krugu unutar četiri zida njihove kuće svjesna da nije u redu to što joj radi vlastiti otac, ali ipak pronalazi načina da njegovo ponašanje opravda.

“Martin dugo šuti.

Nikada nismo bili dobro, misli Turtle, nikad i nećemo biti.

Misli, ne znam ja ni kako to izgleda dobro. Nemam pojma kako bi to uopće izgledalo. Kad je u najboljem izdanju, bolje nam je nego samo dobro. Kad je u najboljem izdanju, više je od svih drugih. Ali ima u njemu nečega. Neka pogreška koja truje sve ostalo. Što će biti s nama? ”              (Tallent 2018:364-365)

Jednog dana, za vrijeme pokušaja bijega Turtle upoznaje  Bretta i Jacoba. Provodeći vrijeme sa njima Turtle se otvara posve novi svijet, onaj normalan i uviđa da želi pobjeći iz svijeta kojim je okružena. Ali kako to izvesti uz stalan Martinov nadzor?

IMG_2654.JPG

Moji dojmovi

Nisam pogriješila u odabiru. Knjiga mi se sviđala iz više razloga. Tema nasilja, incesta i zlostavljanja po meni nije toliko detaljno i potresno opisana, kao što sam očekivala nakon čitanja opisa na koricama. Taman je prisutna  toliko da  se zgrozite, ali ne onako da bi mene odbila od daljnjeg čitanja. Ovakvo štivo neće se svima sviđati i vrlo vjerojatno da ćete u nekom periodu odlučiti da želite prestati čitati, ukoliko ste malo osjetljiviji.

U jednom dijelu knjige bila sam ljuta na Turtle zašto nešto ne učini, zašto oca ne prijavi. Bila sam ljuta i na njezina djeda koji nije poduzeo ništa, bila sam ljuta i na njezinu profesoricu koja također nije poduzela ništa. Autor nam je Turtle toliko dobro približio i okarakterizirao je na toliko složenih razina da uvijek možemo pronaći  opravdanje za njezine postupke i suosjećati sa njome. Često tugujemo kada je i ona tužna, često smo bjesni kada je ona ljuta, često smo uplašeni kada trpi zlostavljanja, ali u većini slučajeva osjećamo upravo tu nemoć zbog situacije u kojoj se ona nalazi. Ne moram vam reći koliko sam bila sretna kada je sve završilo i kada je Turtle izdržala.

Iako vam otkrivam da je kraj sretan, u meni je on ostavio neki dojam nedorečenosti i to zamjeram autoru. Zamjerke mu idu i na često odugovlačenje s radnjom. Imala sam dojam da namjerno ubacuje nekoliko stranica opisa prirode, obale i šume kako bi porastao broj stranica. Ne znam, možda su takvi opisi prirode i potrebni nama čitateljima da bi predahnuli od gadosti koje opisuje između njih.

Osim ovih sitnih zamjerki, knjiga mi se stvarno svidjela jer autor progovara o vrlo kompleksnom pitanju nasilja u obitelji. Uvlači nas u svijet onih koji to nasilje doživljavaju od strane bliskih članova obitelji i barem u nekoj mjeri možemo shvatiti što prolazi kroz njihove misli. Ne kažem da možemo opravdati takvo nasilje, ali možemo ga sagledati iz nekog drugog gledišta.

Koje je vaše mišljenje? Jeste li čitali Najdraže moje?