Pavao Pavličić: Pohvala tijelu

20190704_164825
Izdavač: Mozaik knjiga, 2018.
Broj stranica: 233
Cijena: 99,00kn

Mislim da u našem čitateljskom krugu knjiških moljaca ne postoji osoba koja nije čula za Pavla Pavličića ili čitala neki naslov koji on potpisuje. To ni ne čudi obzirom da je on jedan od najproduktivnijih hrvatskih pisaca. Do sada je objavio više od 100 naslova – romana, priča, autobiografskih zapisa, feljtona, naslova za djecu. Najpoznatiji je upravo po kriminalističkim naslovima.

U posljednje vrijeme volim eksperimentirati i čitati nešto izvan mojih preferencija. Tako sam otkila kratke priče kao formu koja mi se sve više sviđa. Upravo zato sam odmah znala da želim ovaj naslov od Mozaik knjige ,jer mi se činio zanimljivim. Prvo jer je to Pavličić, a ja pokušavam čitati i bolje se upoznati s opusom više domaćih pisaca. Drugo, radi se o zbirci priča, a neki se slažu da su i mini eseji, ali bazirani na autobiografskim dogodovštinama, a ako nešto volim onda su to upravo eseji.

Prije nekoliko godina Pavličić je objavio zbirku priča “Pohvala starosti”, a upravo ta zbirka priča potaknula ga je da napiše i ovu zbirku “Pohvalu tijelu.”

20190704_164815

“Pohvala tijelu – zapravo je pohvala kući u kojoj živimo”

Koliko često razmišljamo o vlastitom tijelu? Dobro, ukoliko ste ženskog spola vjerojatno uvijek kada se nađete ispred našeg glavnog neprijatelja – ogledala. To se  u ovom slučaju ne broji kod mojeg pitanja.

Zanima me koliko često razmišljamo o dijelovima tijela i njihovim funkcijama? Zašto su neki dijelovi tijela potrebni? Zašto se neki dijelovi zovu tim imenima kojim se zovu? Zašto prsti na nogama nemaju svoja imena kao oni na rukama? Evo upravo takva pitanja postavlja nam Pavličić.

Pohvala tijelu je zbirka od četrdeset i četiri eseja o dijelovima ljudskog tijela od glave pa to pete. Započinje od kose i tjemena, preko dijelova glave i lica, vrata, ruku, nogu i tako sve do pete. Priče zaokružuju razmatranja o kralježnici koja sve to drži na okupi i koži koja pokriva cijelo tijelo.

20190704_164850

Dva odnosa prema dijelovima tijela

Ove priče nemaju neku tendenciju da nas poduče zašto je pojedini dio tijela važan u sveukupnom funkcioniranju nas ljudi, već se donose zapažanja o odnosu prema pojedinim dijelovima tijela. Taj odnos analizira se dvojako. On je ujedno i prikaz odnosa prema pojedinom dijelu tijela kroz povijesne promjene u svjetonazorima, politikama i društvu. Također je on i vlastiti odnos prema nekom dijelu tijela. Upravo taj vlastiti odnos prema nekom dijelu tijela gradimo mi sami, a Pavličić to kreiranje potkrijepljuje vlastitim iskustvom i dogodovštinama.

Što se tiče odnosa kroz povijesne promjene u svjetonazorima našeg društva Pavličić me oduševio. Piše o tome tako ležerno, vedro i zaista dobijemo dojam da je suvremenik pojedinim povijesnim promjena. Znamo da je naše društvo u zadnjih stotinjak godina prošlo svega i svačega, pa se tako i naša promišljanja o vlastitom tijelu mijenjaju. Sjetimo se samo što je sve danas prihvatljivo u smislu otkrivanja tijela i nošenja oskudnih komada odjeće, a recimo što je bilo prihvatljivo prije 50 godina. Upravo tu poveznicu Pavličić donosi u pričama “Sise” , “Pazuho” ili primjerice “Bedra”.

Svidjelo mi se i na koji način uklapa čak i podrijetlo nekih riječu u priču o dijelovima dijela. Saznajemo da njega odmalena zanima što pojedine riječi znače i zašto se za nešto kaže upravo tako. Možda je to i odredilo njegovu životnu profesiju književnika koji se cijeli život “igra” upravo riječima.

Zašto se kaže krajobraz? Što to znači? Zašto se za ohola čovjeka kaže da je uobražen? Ili da netko ima obraz kao đon? Zašto je zagonetka odakle dolazi naziv dikobraz i kakve veze ima sa obrazom? – sve to možete saznati u priči “Obraz”.

Pavličić se dotiče čak i narodnih izreka i uzrečica u kojima se pojavljuju pojedini dijelovi tijela. Zašto se kaže kamena s ramena? Zašto se nešto prenosi s koljena na koljeno? Možete saznati i što znači da ti netko kaže da si glup kao kur**.

20190704_164905

Ne bi vam htjela otkriti previše sadržaja, ali mogu vam obećati da ćete nakon čitanja svake pričice naučiti nešto novo. Pavličić zaista piše lagano, vedrim tonom i knjigu ne možete ispustiti iz ruke sve dok ne dođete do zadnje korice. Ukoliko niste čitatelj koji voli maratonska čitanja, ovo je također knjiga i za vas. Nisam do sada spomenula, ali svaka priča ima nekoliko stranica pa ukoliko ste toliko disciplinirani, možete čitati i jednu po jednu svakog dana. Ja nisam, ja sam kao i Pavličić, dok me nešto intrigira u čitateljskom smislu ne ispuštam knjigu iz ruke.

 

 

 

 

 

Tko o čemu? Knjigoljubac o lektiri, naravno!

IMG_2425

Ovih su dana naše portale preplavila govorenja i pisanja o lektiri i mijenjanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog kurikuluma za hrvatski jezik. Dio tih izmjena donio je sa sobom smanjen broj obaveznih lektira koje se čitaju i koje su propisane na razini MZOS-a. Popis ostalih dijela koja su preporučena za čitanje u cijelosti ili kao određeni odlomci nije mijenjan. Samo je stvar prepuštena u ruke profesora hrvatskog jezika koji sam bira što će učenici čitati tokom školske godine, uz ono što je obavezno propisano.

Obzirom da već godinama radim u toj „medijskoj branši“ ne sjećam se kada je neka tema iz onog nepopularnog područja kulture dospjela na naslovnice svih medija i zadržala se tamo čak nekoliko dana. Imam dojam da se u zadnjih nekoliko dana više piše po društvenim mrežama ili priča o lektiri nego li se ona zapravo i čita. Komentara, mišljenja i argumenata ima svakakvih. Pobunili su se svi – profesori, književnici, ini stručnjaci, pa čak i mi blogeri. Bune se čak i osobe koje pratim na društvenim mrežama, a pouzdano znam da knjigu za lektiru nikad nisu ni otvorili. Postaje nemoguće sve pratiti, čak ako vas kao mene i zanima ta tema.

Sve vrvi od senzacionalističkih naslova kao što su „Ježevu kučiću, Pipi Dugu Čarapu i Dnevnik Ane Frank izbacili iz lektire“, „Ministrica Divjak zakinula djecu za popularne lektire“ itd. I onda se ja zamislim.

IMG_2436

Jesam li ja bila toliko nemaran učenik pa nisam čitala nijednu od tih knjiga koje su spomenute u naslovima?! Pa naravno da nisam, ja sam od malih nogu knjiški moljac i nemoguće da ja nisam pročitala nešto što je bilo obavezna lektira. I tu kreće moje istraživanje. Otvaram službenu stranicu Narodnih novina i tražim te nove kurikulume, propise i popise. Čitam ih dva sata, ispisujem neke termine i određene pasuse. Posebno mi se svidio ovaj koji vam prenosim u cijelosti.

Učenici upoznaju književnost kao stvaralačku jezičnu djelatnost koja omogućuje osobitu vrstu spoznaje i zadovoljstva. Čitanje i upoznavanje književnosti hrvatskoga naroda, kulturnoga i civilizacijskoga kruga, učenicima omogućuje stjecanje književnoga znanja, književne kulture i kulturnoga identiteta, a čitanje književnih tekstova svjetske književnosti razvijanje kulturne kompetencije i međukulturnoga razumijevanja. Učenike se također potiče na literarno i estetsko čitanje književnih testova da bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi. Osobita je vrijednost učenja i poučavanja književnosti i stvaralaštva razvijanje mašte i estetskih mjerila vrednovanja te doživljavanje književnosti kao izvora znanja, iskustva i vrijednosti čovječanstva.

(preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_214.html?fbclid=IwAR227-apKDT7gD7_4CLdl1mWoxodsyZDD4PgyhIyC_UhXKY25v2KmUNkWws pristup 16.2. 2019.)

Priča jednog knjigoljupca.

Evo mojeg iskustva s lektirama.

Ja sam osnovnu školu završila prije puno godina, ali još uvijek se sjećam većine lektirnih naslova. Deklarirala sam se knjiškim moljcem koji je s nepunih 6 godina čitao Opću enciklopediju u nedostatku slikovnica. Srećom, moja mama je prepoznala tu strast za čitanjem i početkom školske godine kada su se nabavljali udžbenici za školu, nabavljala u knjižari i obaveznu lektira za cijelu školsku godinu. Ukoliko nečega nije bilo u prodaji zvali su se rođaci u „velegradu“ Za(b)regu, kako sam ga tada zvala, i stigle su knjige iz antikvarijata. Ako ni tamo nije bilo nekog naslova, knjige su se posudile u velikoj čakovečkoj gradskoj knjižnici i kopirale što nije bila mala stvar obzirom da početkom 2000-tih kopiraona nije bilo na svakom uglu i nisu bile tako jeftine (sjećam se da je tako bilo sa knjigama Poštarska bajka Karela Čapeka, Eko, Eko Hrvoje Hitreca, Šestinskog kišobrana Sunčane Škrinjarić).  Razlog tome je bio taj da, eto, živim u malom mjestu i knjižnica nije imala dovoljno knjiga, a meni je najveći strah bio da neću stići nabaviti i pročitati lektiru. Sve knjige su i dan danas dio moje osobne biblioteke na koju sam jako ponosna. Ja sam bila najstarije dijete u obitelji i nakon mene te iste lektire čitala je moja sestra, sestrična, susjedi, rođaci, pa čak neke posuđujem i današnjim školarcima. Neke kao što su Čudnovate zgode Šegrta Hlapića ili Plesna haljina žutog maslačka sebično čuvam za sebe, obzirom da su u stanju raspadanja.

IMG_2433

Vratimo se mi sada na izmijenjeni kurikulum i moje pretraživanje pravilnika. Prošla sam po mojim policama i potražila lektire koje sam ja čitala. Uočila sam da dosta njih ni nije na tim preporučenim popisima u kurikulumu. Pretpostavimo da su one za vrijeme mojeg osnovnoškolskog obrazovanja bile, pa su se u nekom trenutku „maknule“. Možda je ironično, ali dosta tih knjiga koje sada ne nalazim u kurikulumu su stranih autora kao što su A.S.Puškin, Erich Kastner, Ferenc Molnar, Jules Verne itd. Možda je moja profesorica manje voljela domaću prozu pa je zato birala strane autore? Možda današnja povjerenstva koja odlučuju unutar Ministarstva žele da djeca čitaju pretežno domaće autore?! Uočila sam da mi nismo čitali ni toliko poezije. Današnji osnovnoškolci čitat će i  Antuna Gustava Matoša i Dragutina Tadijanovića i Zvonimira Baloga i Grigora Viteza. Možda opet moja profesorica hrvatskog jezika nije voljela poeziju, osim Tadijanovićeve koju smo čitali. Poezija je čak i meni knjiškom moljcu bila najdosadniji dio lektire. Nisam je mogla razumjeti, nisam znala ništa o lirskim i stilskim sredstvima, nisam se mogla uživjeti u nju, a ne mogu to ni dan danas. Većina mojih školskih prijatelja ju je doživljavala na isti način pa opet postavljam retoričko pitanje zašto se toliko inzistira na njoj?! Još nešto što nisam našla na novim popisima su igrokazi. Sjećam se da smo mi u prvom i drugom razredu, kada smo još bili čitatelji početnici, čitali jako puno igrokaza. Možda su moje učiteljice voljele igrokaze, a ljudi iz Ministarstva ih ne vole?!

Kada ostavimo po strani senzacionalističke naslove kojima nas bombardiraju mediji i počnemo u glavi „vrtiti“ film o lektirama koje smo čitali možemo vidjeti da svaki popis lektire nekog razreda osnovne škole ovisi o jako puno čimbenika. Imamo neki „kostur“ koji je zadan i onda se on nadograđuje zavisno o afinitetima učitelja, opremljenosti školske knjižnice, samoj zainteresiranosti učenika i sigurno tu ima još mnogo drugih faktora. Je li moja generacija bila loša jer recimo nismo čitali ni Ježevu kućicu, ni Pipi Dugu Čarapu, ni Dnevnik Ane Frank? Naravno da nismo. Hoće li nove generacije kojima su ti naslovi izbačeni biti lošije? Naravno da neće. Jesam li ja zakinuta jer u moje  vrijeme na popisu nije bilo recimo Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića ili djela Mire Gavrana, Pavla Pavličića, Sanje Pilić? Možda jesam, a možda i nisam obzirom da sada mogu posegnuti za njima i čitati ih. Jednako kao što neki mali knjigoljubac u osnovnoj školi može sam izabrati djela koja su prema medijskim napisima izbačena.

Kurikulum jasno navodi da je lektira bitna u procesu obrazovanje svakog djeteta da „bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi.“ E pa očito smo s godinama i godinama čitanja lektirnih naslova negdje zakazali, uzmemo li u obzir činjenicu da gotovo polovica stanovnika Republike Hrvatske godišnje ne pročita nijednu knjigu. Mi nismo narod koji je ljubitelj umjetnosti riječi i opet ne vidim razlog zašto bi se takav narod toliko osjetio „izdanim“ zbog Ježeve kućice ili Dnevnika Ane Frank. Tim više ne razumijemo zašto su mediji te naslove predstavilo kao da su vjekovima dio obavezne lektire, a oni su oduvijek bili slobodan izbor učitelja koji su prepoznali njihov značaj i zato su ih djeca čitala. Lektira kao takva mora postojati, pogotovo u vrijeme kada današnji prvašići više koriste tablete, mobitele i računala nego li listaju slikovnice. Danas u rijetko kojoj osnovnoj školi postoji obaveza pisanja lektire u posebnu bilježnicu i vođenje dnevnika čitanja. Sve je to palo u zaborav, postalo je dio nekog zastarjelog modela učenja u eri kada se škole opremaju pametnom pločama, tabletima i interaktivnim pomagalima. Nekada smo kod pisanja lektire koristili one popularne Vodiče za lektiru, a danas je dovoljno da učenik otvori Google i upiše u tražilicu naslov djela. Lako pročita kratki sadržaj prije sata lektire i smatra da je tako ispunio svoju obavezu čitanja. I onda će nekoliko godina kasnije potpisivati peticiju za vraćanje Dnevnika Ane Frank u popis lektire iz kojeg on nije niti izašao. Pomalo žalosno, zar ne?!

Ja sam najbolji dokaz da se knjigoljubac postaje od malih nogu, a naravno sve je započelo upravo lektirama. Imam sreću pa sam vrlo brzo dobila neku svoju “biblioteku” lektirnih naslove. Nakon osnovne škole u nju su dodane knjige srednjoškolske lektire, pa zatim literature za faks. E upravo tada moji čitateljski afiniteti neizmjerno rasto, stalno otkrivan nešto novo i uvijek otkrivam upravo neke nove autore koje eto nisam čitala u lektiri.

Za kraj, uzela sam sa polica sve osnovnoškolske lektire koje imam. Izgledaju baš lijepo ovako na polici, zar ne?!

IMG_2446

MIRO GAVRAN – Zaboravljeni sin (Anđeo iz Omorine)

Izdavač: Mozaik knjiga
Godina izdanja: 2017. (deveto izdanje)

Miro Gavran je jedan od naših najpoznatijih živućih pisaca i dramaturga. Tome u prilog govori i činjenica da su njegova djela prevedena na čak 38 jezika i doživjela su više od 200 izdanja, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Po njemu je čak nazvan i jedan dramski festival u Slovačkoj. Moram priznati da baš nisam  upoznata s njegovim djelima. Odlučila sam pročitati njegov roman Zaboravljeni sin ili podnaslova Anđeo iz Omorine. Priča je to koja je doživjela devet hrvatskih ponovljenih izdanja što je veliki uspjeh.

Zamislite si situaciju da čak 16 godina skrivate svog vlastitog sina i da taj sin ima poremećaj u razvoju i da je on“malo sporiji“ (termin “malo sporiji” odabran je jer se on koristi i u samoj knjizi). Bračnom paru iz Omorine dogodilo se upravo to. Oni imaju zaboravljenog sina. Uspjeli su u naumu da vlastito dijete, koje nazivaju “malo sporijim” maknu od sebe, smjeste ga u specijalnu školu. Čak ni dvoje njihove mlađe  djece ne zna da ima još jednog brata.

20181231_113353

Zaboravljeni sin je zapravo dvadesetogodišnji Mislav. Mislav ima blagi poremećaj u razvoju i njegovi roditelji ga u djetinjstvu smještaju u specijalnu školu u Zagrebu. Ta škola postaje njegov dom i njegov cijeli svijet.  Tamo stječe prijatelje, uči se suživotu s drugim ljudima, pohađa srednju školu i odlazi na praksu. Sve to mijenja se kada roditelji dolaze po njega i vraća se s njima u rodnu Omorinu.

„Baš mi je bilo lijepo kod majstora Sertića u Zagrebu, a ne u ovoj ludoj Omorini, u ovoj selendri nema nikog kao majstor Sertić, svi me gledaju kao da sam nenormalan i bježe od mene kad idem ulicom, a kad sam u trgovini ili pošti, onda se odmiču od mene i ja ne znam kakvi su to ljudi u ovom selu, i što ja njih tako odbijam od sebe kad se nitko ne voli dugo u mojoj blizini nalaziti.“  (Gavran 2017: 36)

Njegov cijeli svijet koji je do sada znao mijenja se iz temelja. U selu postaje prava senzacija. Susjedi i mještani nisu znali da njegovi roditelji imaju i treće dijete jer ga nikada nisu upoznali. Priča mi je postala jako tužna kada sam shvatila da ga ni mlađi brat i sestra ne poznaju.

„ Kad smo ušli u dvorište, a na vratima kuće on i ona, a kaže mama Mislave ovo su tvoj brat Nikola, a ovo je tvoja sestra Dubravka. Oni su mene onako gledali, a i ja sam njih, i osjećao sam da je to njima ružno što me gledaju, pa mi je bilo neugodno, mislio sam da ću zaplakati, ali nisam.“  (Gavran 2017: 9)

Roman je pisan u obliku Mislavova dnevnika. Po odlasku iz škole, profesorica mu je dala bilježnicu u koju će upisivati sve što će mu se događati. Pisanje tako postaje njegov način nošenja s novonastalom  situacijom. U tom dnevniku on iznosi svoja zapažanja koja su ponekad topla i duhovita, ali i mjestimično vrlo emotivna i tužna. Mislav ne shvaća zašto ga mještani, susjedi, ali i bratovo i sestrino društvo, odbijaju od sebe i ne žele ga uključiti u svoje svakodnevne aktivnosti.

Mislavovi roditelji često se svađaju. Otac ga zagovara i dopušta mu da bude samostalan u nekim kućanskim poslovima – recimo da ode do dućana sam. Majka misli da Mislav nije sposoban obavljati te zadatke. Na sebe preuzima brigu oko njegova obrazovanja i potpuno smetne sa uma da je on završio srednju školu i praktični dio nastave te ima položen stolarski zanat. Svakog dana imaju satove „učenja“ koji često uznemiravaju Mislava kada ne može shvatiti neki matematički zadatak.

„ I onda me je počela tjerati da učim te zadatke, a ja sam bio jako nesretan i nervozan, jer meni to ne ide, nisam ja glupo dijete, ali ja te brojeve ne mogu nikako, i bio sam jako nervozan, a mama je bila još nervoznija što mi ne ide, i baš smo oboje bili kao kad se ljudi ljute jedno na drugo, i kad ja više nisam mogao izdržati počeo sam plakati (…) a mama je govorila pokazat ću ja svima da su oni krivi što te nisu dobro naučili, nisi ti toliko retardiran koliko su oni utvrdili (…) „  (Gavran 2017:23)

Jednog dana u njegov svijet ulazi susjeda Jasenka. Ona jedina ne odbija njegovo društvo, priča sa njime, razmjenjuju međusobno knjige te se zaljube jedan u drugog. Ima li ova ljubavna priča sretan kraj neću  vam otkriti. Morate ćete zaviriti u ovaj roman kako biste saznali.

20180921_102803

Čitanje ovog romana za mene je bilo vrlo potresno iskustvo. Na prvu sam ostala iznenađena načinom pisanja, u onom pozitivnom smislu. Miro Gavran nas uvodi u najskrivenije kutke Mislavovih misli. Mislav nam se, vodeći svoj dnevnik i povjerava i odaje nam svoje tajne. Ono što je najpotresnije, odaje nam kako se okolina nosila sa njegovim dolaskom. Upravo je ta okolina ona koja osuđuje, ne prihvaća onog „drugačijeg“ od njih. Okolina nema razumijevanja za osobe s poremećajima. Razumijevanja za njegovo stanje nisu imali ni roditelji, pa čak ni njegova vlastita majka. Potresno mi je bilo to da ni sam Mislav nije znao kako se nositi sa svojim stanjem. Što napraviti kada ti vlastita majka govori da si “usporen” ili “retardiran”?!

E sada mene zanima zašto ja za ovu knjigu nisam znala ranije? Devet ponovljenih izdanja nije malo, a ipak je nekako prošla ispod moga radara i nisama je zamjetila. Da je objavljena u  današnje  doba i da joj je napravljen jako dobar PR na društvenim mrežana postala bi bestseller. Još jedna misao koja mi neda mira je upravo činjenica da bi ovo bio savršen izbor za uvrštavanje u školsku lektiru. Knjiga nije opsežna, čita se vrlo brzo, a ima značajniju pouku od nekih koje su dio obavezne lektire.

Ova priča je 2002. godine uvrštena na švicarsku Ibby Honour listu gdje se nalaze književna djela koja nose snažnu humanu poruku. Priča je ovo koja nas uči da prihvaćamo one drugačije od nas. I oni su baš kao i mi, imaju vlastite stavove i muče ih jednaki problemi. Nikako ih ne bismo smjeli osuđivati i ponašati se tako da se oni osjećaju izolirano i odbačeno.

 

Jeste li čitali nešto od Mire Gavrana? Koji su vaši dojmovi o ovom romanu?

 

Marina Vujčić – Susjed

Izdavač: V.B.Z.

Godina izdanja: 2015.

Nagrade: Nagrada V.B.Z. (najbolji neobjavljeni roman) i TISAKMedie za najbolji roman 2015.godine


Marina Vujćić danas slovi kao jedna od najproduktivnijih književnica i urednica u Hrvatskoj. Sve što uredi, napiše i objavi postane hrvatskim „bestsellerom“, koliko je to moguće u ovom našem podneblju. U njezinom književnom opusu su romani Tuđi život, Umri ženski, A onda je Božo krenuo iz početka, Mogla sam to biti ja, Pitanje anatomije. Već dugo želim provjeriti zašto je toliko hvaljena pa sam na Interliberu bez razmišljanja kupila roman Susjed.

Ono što često radim prije samog čitanja je to da malo istražim pozadinu nastanka djela i samoga autora. Tako sam čitala niz književnih kritika ovoga romana na književnom portalu Moderna vremena pa kritika iz novina Jutarnji, Večernji i Novi list, ali i recenzija naših knjiških blogerica . Ti tekstovi su tek potakli moju znatiželji pa sam ovaj roman progurala „preko reda“ na popisu čitanja. I nisam požalila.

20181231_112841

Ovaj roman upravo dokazuje onaj uvriježeni stereotip da je u „ženskoj glavi“ sve moguće . Kada mogućnost ženske imaginacije spojimo s voajerizmom i nekim od psiholoških poremećaja dobijemo  vrhunski socijalni, ljubavni, ali i egzistencijalni roman. Vrlo je teško odrediti kojoj bi od pobrojenih vrsta romana pripadao u cjelosti, možda je upravo zato i roman enigme.

Cijeli roman zapravo se i događa u mislima protagoniste Katarine Bauković. Katarina je prosječna žena, prosječne starosti (rekli bismo u srednjim tridesetima). Živi u prosječnom stanu u prosječnom zagrebačkom kvartu u prosječnoj zgradi. Njezin posao je tipičan administratorski u jednoj od bezbroj državnih agencija – onoj za zapošljavanje. Primanja su joj isto tako prosječna, pacje čak, kako sama napominje, i izgledom prosječna. Katarina je baš osoba koja se ničim ne ističe i koju bi svatko od nas mogao sresti na ulicu u gradu i ne obratiti pažnju, kao što ne primjećujemo slučajne prolaznike. Ali što se dogodi kada se takva žena pobuni protiv svoje prosječnosti?

Ovaj roman nije o onoj Katarini kakvom se ona predstavlja okolini u kojoj živi. Ovaj roman je o onoj „unutarnjoj“ Katarini i svim problemima njezine psihe. Vujčić maestralno oslikava vidljivu Katarinu prosječnost, ali ju suprotstavlja jednoj novoj Katarini. Ta druga, nova Katarina je upravo ona kakvu sama sebe vidi. Možemo reći da su ona stvara svoj vlastiti alter ego, boreći se protiv prosječnosti.  Pri tome autorica piše u prvom licu, smještajući nas u Katarinine misli pa se taj alter ego doživljava u potpunosti. Već nakon prvih nekoliko stranica mogla sam se poistovjetiti s njome. Koliko puta se svima nama događa da o nekoj osobi koju usput sretnemo donosimo ishitrene zaključke i kreiramo nečije priče i živote. Najlakše se zatvoriti u intimu svojih misli i konstruirati vlastiti svijet. To je nešto sasvim normalno što primjenjuju i djeca igrajući se, ali i svi mi knjigoljupci čitajući neko djelo. Katarina to dovodi do krajnosti.

„Meni se čini da ja stalno nešto promašujem. Uvijek dođem u krivo vrijeme ili na krivo mjesto. Tako je od djetinjstva. Od rođenja, zapravo, jer ja sam čak i s rođendanom promašila. (…)  

Ne promašujem ja samo vrijeme, nego i ljude. (…) Zamisli kakve sam ja sreće, prvo naletim na kockara a onda na drugog koji se bavi aparatima za kocku. (…)

Uglavnom, ja imam svoj način na koji skrenem misli s loših stvari, kao što vidiš. Ljepše mi je misliti o tebi nego o stanarini računima i problemima. (…) Zahvalna sam ti što uopće postojiš. Znam da to može zvučati pretjerano,ali zbilja je tako. „ (Vujčić 2015:67-68)

Roman je to o otuđenju i samoći, ali i njezinom privatnom ludilu.  Katarina kreira neku vrstu platonske ljubavi prema susjedu koji živi u stanu dva kata niže od nje. Ona ne zna tko je on ni čime se bavi. Dodjeljuje mu ime Ozren, kreira priču i na vlastiti način interpretira njegove navike. Jedini kontakt nje i Ozrena je svakog jutra iza 7 sati kada se oboje spuštaju stepeništem i izgovore jedno drugom „dobro jutro“. Ni riječ manje ni više. Samo to. Upravo zbog toga Marina Vujčić u jednom intervjuu ovaj roman naziva „stubišnim trilerom“.

Bježeći od svoje prosječnosti Katarina odluči pod svaku cijenu zavesti svojeg susjeda. Mijenja frizuru, garderobu, ostavlja mu skuhana jela ispred vratiju i samu sebe uvjerava da će on primjetiti njezine “igrice”. Ozren ne reagira ni na jedan njezin potez i sve se tako vuče u beskonačnost. Kako prolaze dan i mjeseci bez pomaka, Katarinina priča u glavi buja i dobiva razne peripetije. U predblagdansko vrijeme na kraju godine dolazi do vrhunca i Katarina čak i vlastitu majku i sestru uvjerava da je njihova nepostojeća veza toliko ozbiljna da je ozakonjena i da putuju na medeni mjesec. Na vrhuncu svoje opsesije ona odustaje od Ozrena i planira svoju osvetu. Ovdje ću stati s otkrivanjem sadržaja jer vas želim navesti da posegnete za ovim djelom.  Kao neku naznaku moram spomenuti da između Katarinina i Ozrenova stana živi gospodin Kovač.

„Vidiš koja simbolika! Ovaj Kovač ne samo da živi na katu između nas nego se i doslovno umiješao između nas.“  (Vujčić 2015:168)

Dotaknuvši se teme prosječnosti, možda čak i besmislice današnjeg života Marina Vujčić nam je prikazala priču koja bi se mogla dogoditi upravo nama, ali na dva način. Jedan je da i mi kao Katarina Bauković počnemo živjeti u nekom svijetu vlastitog alter ega i tako malo uljepšamo vlastiti život i tu monotonu i dosadnu svakodnevicu. Drugi način je upravo da mi budemo predmet nečijih misli i opsjedanja. Jer nikada ne znamo tko je naša “susjeda Katarina Bauković”. Ne znam koji način je opasniji, ali vjerujem da nijedan nije bezopasan. Ali svakako nas tematika ovog romana navodi na razmišljanja i povezivanje paralela s našim vlastitim iskustvima.

 

The best of 2018.!

Što reći o ovoj 2018. godini koja nam je izmaku? Meni je ona donijela puno novih početaka, divnih projekata kojima sam se bavila, ali i mnoštvo iznenađenja s kojima sam se morala nositi.

U čitateljskom smislu ovo je za mene zaista bila godina prekretnica. Nakon nekoliko godina razmišljanja odlučila sam konačno pokrenuti svoj blog i  bookstagram. Znam da The book rumors nije neko veliko ime u ovoj našoj bookstagram zajednici, ali je moje i to mi prestavlja najveće zadovoljstvo. Ma mogu reći da sam čak i ponosna dok vidim kako napreduje. Postajem puno opuštenija u pisanju, više se trudim oko fotografiranja pa se nadam da i zbog toga raste broj vas pratitelja.

Ono što mi je najdraže otkako pišem i bavim se knjigama je upravo činjenica da sam postala bolji čitatelj. Pažljivije biram knjige koje ću čitati, “iskačem” iz neke svoje omiljene teme o kojoj volim čitati, ali i omiljenih žanrova. Također volim otkrivati neke nove naslove i predstavljati ih vama. Jer nema zabave da svi čitamo jednake stvari, zar ne? Najviše me veseli kada dobijem neki komentar ili poruku u kojoj vidim da i vi čitate autore koje ja volim i koje hvalim.

Ovaj rezime 2018. ne bi bio potpun, kada ne bih spomenula nova knjiška prijateljstva. Blog i autorica koji su mi bili najveći uzor i inspiracija su svakako O priči i pričanju .

Blog je to iza kojega stoji jedna predivna osoba koja se svim silama trudi da čitamo i podržimo domaće autora. Upravo njezin utjecaj moći ćete vidjeti i kada vam predstavim moj popis najboljih knjiga 2018. godine. Mogu reći da je ona moja knjiška srodna duša i jednostavno znam da će mi se uvijek svidjeti naslov koji ona predloži.

Moram ovdje spomenuti i sve moje drage cure iz Book cluba Hoću knjigu knjižare iz Varaždina i naše najbolje voditeljice Sandre Čarobni svijet knjiga.

Book club je najbolje pokazao kako knjige mogu povezati i udružiti 10-tak cura skroz različitih profila i interesa. Ne moram reći da nam je vrijeme uvijek prekratko na svakom sastanku i da se baš lijepo raspričamo, tračamo i jadamo, kako već žene to najbolje znaju. Također, zaslužan je upravo i za moje šaranje između različitih autora i nekih meni ne toliko bliskih žanrova!

 

Top 10 knjiga!

Evo sada i ono što vjerujem nestrpljivo čekate.

U ovoj godini moja “naškrabana” statistika govori da sam od početka bloganja u travnju pa do danas pročitala 56 knjiga. Bilo je svačega, mnoštvo različitih autora, tema, žanrova. Neke mi se nisu sviđale pa nisam za njih pisala recenzije, dok su me druge oduševile i hvalila sam ih ovdje i na Instagramu “na sva zvona”. Neke trenutno nemam kod sebe jer sam ih posudila iz knjižnice pa nisu na fotografiji, ali svakako su vrijedne spomena.

20181231_134902

Započinjem sa romanom Doba mjedi Slobodana Šnajdera koji je pokupio nekoliko književnih nagrada. Mestralan roman koji se proteže kroz nekoliko stoljeća, generacija, režima i najbolje prikazuje koliko je složena naša povijest. Nije nešto u čemu će svi uživati, ali ja volim te teške obiteljske priče i potresna svjedočanstva.

Roman Eva spava talijanske autorice Francesce Melandri je također jedna obiteljska saga u kojoj se isprepliće ljubav s borbom za nacionalni identitet u sjevernoj Italiji sredinom 19. stoljeće. RECENZIJA

Još jedan roman koji nemam kod sebe je Nesanica Borislava Vujčića. Vrlo opsežno štivo, pisano u presenom smislu o životu jednog velikog pisca koji na svojem zalasku stvara remek-djelo. Također Vujčić jako dobro ocrtava životne situacije i događaje prošlog stoljeća na ovom našem prostoru. Ono što me posebno oduševilo u ovom romanu je način pisanja te stilska i jezična dorađenost koja pokazuje pravo bogatstvo našeg hrvatskog jezika. BORISLAV VUJČIĆ – Nesanica

Povijest pornografije Gorana Tribusona je još jedan odličan generacijski roman, vrlo često zanemarivan na mojim policama upravo radi svojeg naslova. Draga O priči i pričanju je zaslužna da sam ga odlučila uzeti u ruke i pročitati. Preporučujem ga svima, Tribuson piše na dobar i zabavan  način i neka vas ne brine broj stranica. Roman će vas toliko okupirati, nasmijati do suza da nećete niti primijetiti kako brzo listate stranice.  Link na recenziju. #9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Žabe kineskog nobelovca Mo Yana su na žalost bile pročitate ove jeseni i nikako da nađem vremena da napišem recenziju, a zaslužile su. Potresan je to roman o životu kineske opstretičarke koja se svim silama borila za provođenje kineske politike jednog djeteta. Roman je to koji nas navodi o promišljanje o tome koliko režimi mogu biti okrutni.

Zaboravljeni sin je priča našeg autora Mire Gavrana koja također govori o jednom obliku marginalizacije. Ovdje je u središtu mladić kojeg njegova obitelj skriva jer je dijete sa posebnim potrebama. Priča je to o njegovu odrastanju, zaljubljivanju, ali i upoznavanju s okrutnom zajednicom u kojoj živi. Također priča koja nas navodi na promišljanje o našim postupcima kada su u pitanju takve marginalizirane osobe. Recenzija vrlo uskoro!

Dolazimo do mojeg najvećeg književnog otkrića 2018. – veliki Kristian Novak i njegov maestralni Ciganin. Roman je to koji gotovo nikoga tko ga uzme u ruke ne ostavi ravnodušnim. Složena je to priča u kojoj Novak nekako u cjelinu stavlja sve probleme našeg današnjeg društva i to sve smješta u moje Međimurje. Jel moram još nešto dodati? Vjerujem da ne postoji osoba koja barem malo voli književnost i prati aktualnosti, a da ne zna za Novaka. To dokazuje u činjenica da je u svim knjižnicama poduža lista čekanja za ovaj roman pa sam morala posustati i kupiti ga. Prošlo je dva mjeseca kako sam ga pročitala, a još uvijek sastavljam sve dojmove kako bi vam ih uobličila u neki smislen tekst kakav Ciganin i zaslužuje.

Semezdin Mehmedinović je autor za kojeg vjerojatno nikada ne bih čula da opet nije bilo bloga O priči i pričanju i njezine nagradne igre u kojom sam osvojila upravo njegovu knjigu. Autoportret s torbom je mala zbirka autobiografski priča i crteža koja na najbolji način pokazuje kako su u životu upravo male stvari one koje se pamte. Zbirka je to koja me uvjerila da nekada nije složenost, opsežnost i dorađenost teksta ono što neko djelo činim dobrim. Ponekad je dovoljno samo nekoliko smislenih redaka da se zaljubimo u nečije pisanje. Recenzija – SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Prosinac su obilježile dvije dobre knjige. Prva je Lise Vingate – Dok još nismo bile vaše. Kada sam u najavi vidjela je pisana po istinitom događaju i da je izuzetno potresna, ja, ljubiteljica tužnih životnih priča, odmah sam je kupila. Vodi nas u Ameriku u doba velike ekonomske krize 30-tih i prikazuje kako se postupalo sa nezbrinutom djecom u domovima i to se zbog čovjekove pohlepe za novcem.  Najviše mi se sviđa jer nas vodi u svijet prisilno udomljenih sestara koje nikada ne zaboravljaju svoje podrijetlo i trude se pronaći jedna drugu. Recenziju također planiram objaviti.

I za kraj prosinca sam si ostavila mestralnu Marinu Vujčić i njezin nagrađivani roman Susjed. Roman je to o protagonistici Katarini koja nam pokazuje kako život u jednoj zagrebačkog zgradi može biti sve samo ne dosadan. Katarina živi cijeli svoj život u svojim mislima i jednostavno je nemoguće da se u nekom trenutku ne poistovjetite sa njom. Ljudska znatiželja i kreiranje nekih vlastitih imaginarnih svjetova može biti itekako opasna stvar. Dovoljno je samo da se “spustimo” na zemlju i sreća nas čeka iza ugla, barem je tako Marina Vujčić napisala u svojem Susjedu. Također uskoro slijedi moj osvrt.

 

Bilo je još puno pročitanih stranica i dobrih knjiga koje ovdje nisam izdvojila. Za mene je dobra knjiga ona koja potakne nešto u nama, neda nam mira, uvlači se u naše misli i tamo je i mjesecima nakon što pročitamo posljednju stranicu. E pa ovih 10 će još dugo biti sa mnom u mojim mislima.

Moja poruka vama za početak sljedeće godine je da kao čitatelji budete svoji. Ovdje sam vam dala popis knjiga koje biste morali čitati, ali nemojte me slušati! Ovaj popis ionako služi samo kao moj rezime. Oslanjajte se na svoje instinkte i čitajte ono što vama odgovara, a ne nešto što vam netko predlaže da je “dobro”. Ili pronađite svoju srodnu knjišku dušu kojoj bezuvjetno vjerujete i čiji je ukus gotovo pa sličan vašem. Ja već znam čije recenzije ću pažljivo čitati i čije prijedloge za čitanje “ukrasti” i u 2019.

 

 

 

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Kao svoju svojevrsnu povratničku recenziju odlučila sam pisati o jednoj posebnoj knjizi.

Autoportret s torbom autora Semezdina Mehmedinovića zaista je drugačija od svih knjiga koje sam do sada pročitala. Nadam se da ću vam uspjeti prikazati zašto.

20181204_154508Moja ustaljena praksa je malo istraživati ostale prikaze i kritike same knjige o kojoj pišem kako bih uvjerila samu sebe da dobro zapažam, ali i dokazala samoj sebi da uvijek uočim nešto što nitko drugi nije.

Čitajući  tako o Mehmedinoviću, naišla sam na tekst Miljenka Jergovića (koji ujedno piše i pogovor ove knjige) o samom autoru i djelu. Napominje da je autor oduvijek bio putnik promatrač. Evo i zašto.

“U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (…) on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. (…) “*

* Preuzeto sa: https://www.jergovic.com/preporuke/semezdin-mehmeinovic-autoportret-s-torbom/ (pristup 4.12.2018.)

S time se mogu složiti u potpunosti. Čitajući saznajemo da je Mehmedinović koji živi u Americi od 1996. putujući metroom svakog dana na posao zapisivao sve što  bi mu zapelo za oko. On tako piše o svojim svakodnevnim ritualima, filmovima koje je gledao, prijateljima s kojima se družio te još mnoštvo svojih razmišljanja. Pisati je započeo nakon srčanog udara i želio je svaku pričicu dopuniti vlastitim crtežom ili skicom. Na taj način on nikada ne postaje direktan sudionik nekog događaja, već uvijek promatrač koji samo bilježi i skicira. Upravo kroz te, mogli bismo reći, jednostavne prostoručne crteže u svaku priču možemo dublje proniknuti i kao da to pričama daje na autentičnosti. Zbog toga mi čitatelji povjerujemo u njih.

Pričice nisu dugačke i komplicirane. One predstavljaju nekada samo 2-3 odlomka i nikada više od tri stranice, ali svaka od njih je, kako napominje Jergović –  mikroesej, jedan mali mikrokozmos Mehmedinovićeva života. Spajanjem tih mikrokozmosa dolazimo do njegova punog autoportreta. Spajanjem tih malih isječaka njegova života možemo dobiti kompletnu sliku o njemu – gdje radi, što radi, sa kime se druži, kako provodi slobodno vrijeme, koja sjećanja ga muče, koje bolesti itd.

Meni se posebno sviđala činjenica da iako pričicu pročitate u nekoliko minuta možete kod svakog ponovog čitanja uočavati nove detalje u njoj. Radi se o tome da zapravo svaka priča ima temu koja, iako djeluje potpuno banalnom, zapravo skriva iza sebe neku bitniju poantu.

U razgovoru sa mojom dragom” bookprijateljicom” s bloga O priči i pričanju koja mi je ovu knjigu i poklonila zanimalo nas je obje koja će nam se to priča najviše sviđati i hoće li to biti jednake priče. Bilo je teško izdvojiti samo jednu, ali evo izdvajam pričicu Miris laka za nokte.

20181204_154558

Priča je to iz koje izvire toliko ljubavi i poštovanja prema osobi sa kojom provodi trideset godina života, iako Mehmdinović te dvije riječ nijednom nije spomenuo. Slažem se sa ostalim kritičarima da autor o ljubavi piše na jedan posve novi način, ali ta ljubav izvire iz svakog retka.

Na fotografiji možete vidjeti koliko je njegov stil pisanja jednostavan, čitljiv i bez previše riječi. Svaka crtica napisana je na takav način da s malo riječi  kaže jako puno toga. Također  vidite i kakve su te njegove ilustracije. Sastoje se od tek nekoliko poteza olovkom i vrlo rijetko su obojane. Neke ilustacije čak ni nisu dovršene. Ovu pričicu izabrala sam kao najdražu jer se nje sjetim svakog puta kada uzimam aceton i lak za nokte i živcira me njegov miris. 🙂

Semezdin Mehmedinović sebe je autoportretirao na vrlo jednostavan način. Možemo reći da je cijeli njegov život “satkan” od niza kratkih crtica – pričica koje ikako govore o pomalo banalnim i jednostavnim životnim situacijama čine skladnu cjelinu.

Do sada nisam imala prilike čitati nešto slično ovome, ali moram priznati da mi se jako sviđa. Ovo nije dnevnik u punom smislu te riječi, ali opet možemo reći da je svojevrsni dnevnik autorova života, samo što su u fokusu male životne situacije i događaji koje zaboravljamo nakon što se dogode. Vidimo da ih Mehmedinović jako dobro pamti i još bolje ih zapisuje i prenosi nama čitateljima. Njegovo pisanje me zaintrigiralo i krećem u nabavku ostatka njegovih djela.

Jeste li čitali nešto od ovog autora?

 

Interliber 2018.

U zadnjih nekoliko mjeseci dogodilo se svašta što je rezultiralo time da nisam nikako mogla uloviti malo vremena kako  bih napisala neki post. Nadam se da mi ne zamjerate.

Vraćam se redovitom pisanju (barem se nadam) i imam hrpu zanimljivih ideja za naredne postove.

Kao povratnički post odlučila sam vam predstaviti svoj ulov za ovogodišnjeg Interlibera. Interliber ili volite ili mrzite. Svi mi knjigoljupci ga obožavamo i jedva čekamo taj tjedan da ulovimo sve knjige sa naših wish lista po povoljnijim cijenama. Moram napomenuti da mi se nikako ne sviđa u što se on pretvorio u posljednjih nekoliko godina. Jako me ljuti što je postao “izletničko mjesto” svih osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji nisu niti zainteresirani za knjige, već dolaze samo zato što moraju i svima nama koji žele pogledati nešto pobliže samo stvaraju gužve. Ali eto, i unatoč tome doma sam dovukla hrpu novih knjiga koje ne znam kada će stići na red za čitanje. 🙂

naslovna za post.jpg

Pa da počnemo. Predstaviti ću vam ih grupirane po nakladnicima.

Napomene radi, svi opisi knjiga nisu moji, nego ih kopiram sa zadnjih korica.

Ljevak

Štand izvadačke kuće Ljevak redovito posjećujem svakog Interlibera. Ne radi beletristike (iako uvijek kupim i nešto takvo), već uvijek imaju dobre publicističke naslove objavljene prije nekoliko godina i po povoljnim cijenama.

Tako sam i ove godine izabrala sljedeće:

Letizia Wierzchowski – Kuća sedam žena

“Brazilski bestseler Kuća sedam žena autorice Letizie Wierzchowski zbiva se za vrijeme Revolucije odrpanaca, poznatog povijesnog događaja iz 19. stoljeća u kojem se borilo za nezavisnost južnog Brazila, ukidanje ropstva i uvođenjem republikanstva. Na početku rata revolucionarni vođa Bento Gonçalves odvodi sve žene iz obitelji na sigurnu hacijendu, gdje one sa zebnjom iščekuju kraj revolucije. U ovoj pripovijesti pojavljuju se i mnogobrojne stvarne historijske ličnosti: među njima je i talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi, u kojeg je nesretno zaljubljena jedna od glavnih junakinja, Manuela, čije osobne zabilješke vode čitatelja kroz zbivanja u romanu.”

Gaile Parkin – Magične torte iz Kigalija

” Rijetko se događa da nas debitantski roman uspije zabljesnuti mudrošću i humanošću kao što je to uspio prvi roman Gaile Parkin, koji se događa u suvremenoj Ruandi, a čija glavna junakinja Angel Tungaraza spada među najdojmljivije likove novije književnosti. Angel u ruandskom Kigaliju vodi uspješan slastičarski posao, ponosna na svoje kolače raskošna izgleda i čarobnog okusa koje ljudi od nje naručuju za najrazličitije prigode i proslave. No osim magije koju kreira svojim kolačima ona transformira živote ljudi s kojima dolazi u dodir donoseći nadu u njihove živote.

Usred kaosa i kakofonije različitih jezika, ljubavnih afera, tragičnih životnih priča, Angelina je kuhinja oaza u kojoj joj ljudi povjeravaju svoje tajne i iz koje odlaze ispunjeni nadom i osnaženi mudrošću žene koja je svakome spremna nesebično ponuditi svoju pomoć.”

Mark Slouka – Vidljivi svijet

” Majka protagonista romana Vidljivi svijet za vrijeme drugoga svjetskog rata u Srednjoj Europi upoznaje tajanstvenog muškarca, i to postaje ljubavnom pričom, koja, kao i svaka ozbiljna ljubav, za sobom ostavlja krv i olupinu emocija. Za dječaka koji odrasta u New Yorku roditeljska sjećanja na domovinu pripadaju nekom drugom svijetu, udaljenom i nestvarnom poput bajki koje mu pripovijeda otac, no tek kad kao odrasla osoba krene na putovanje u Prag, uspjet će složiti komadiće istine o roditeljskoj prošlosti: što su zapravo radili za vrijeme okupacije, koga je majka voljela i zašto ga nikada nisu mogli zaboraviti, te o njihovoj ulozi u atentatu na Reinharda Heydricha, tvorca tzv. “konačnog rješenja“.”

Dean Duda – Kultura putovanja

” Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, odvija se jedan mogući život književnosti, i to u nekoliko smjerova kao u epizodi kad se Ana Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije putovanja nije uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda putnički kapital: vidi se ono što se ranije nije vidjelo.

Ova je knjiga pokušaj pregleda načina sudjelovanja književnosti u kulturi putovanja, području koje okuplja sve tekstove i prakse vezane uz putovanje – od turističkih vodiča, putopisa, romana, putničkih dnevnika, razglednica, fotografija i privatnih videosnimki do svih oblika mobilnosti, organizacije prometa, socijalnih vrijednosti koje oblikuju izbor odredišta i ponašanje na putovanju. Pobliže obrađuje primjere starogrčkoga ljubavnog romana, fantastičnih pripovijesti o putovanju, kasnoantičkih itinerarija i hodočašća, srednjovjekovnih putničkih figura i novovjekovnog nauka o putničkom umijeću, zatim praksu grand toura, demokratizaciju putovanja u XIX. stoljeću, nastanak modernog turizma i modernističko putovanje. Usto, putovanje se razmatra i s obzirom na rodnu podjelu, kolonijalnu praksu, potrošnju karakterističnu za kapitalističku proizvodnju slobodnog vremena i ideologiju koja, na primjer, oblikuje Krležinu gestu da, nakon što mu se zgadila matična sredina, jednog dana 1925. pljune na sve, uzme bočicu kolonjske vode, zbirku Vidrićevih pjesama i sljedeći dan otputuje u Rusiju.”

Nicholas Farrell – Mussolini, Novi život

“Knjiga Mussolini: Novi život donosi nam priču o jednoj od najkontroverznijih osoba dvadesetog stoljeća. Fašistički diktator Benito Mussolini bio je jedna od ličnosti o kojima se najviše govorilo u njegovo vrijeme.

Farrell u ovoj knjizi pokušava vidjeti kako to da je Mussolini mogao
osvojiti vlast i zadržati je – u cjelini bez prolijevanja krvi – dva desetljeća, sve do svojeg katastrofalnog saveza s Hitlerom, ili zašto mu tako dugo u Italiji nije pružen nikakav otpor.

U svakom slučaju, povijest Mussolinija na koncu pamti kao grotesknog klauna i jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća.”

Profil

Ove godine sam kod Profila išla samo po neke knjige koje sam morala uzeti mami za čitanje, i neke koje su mi se činile zgodnima kako bih ih mogla pokloniti nekome uoči ovih nadolazećih praznika. Oni također uvijek imaju starije naslove po vrlo povoljnim cijenama.

 

 

Tako se tu našlo:

Toni Parsons – Novi početak

“Policijski službenik George Bailey dobio je dar o kojem ponekad svi sanjamo – priliku da ponovo bude mlad. Nakon što u četrdeset i sedmoj godini doživi srčani udar, presađuju mu srce poginulog devetnaestogodišnjaka – i njegov se život odjednom mijenja. On nije više samo dobar suprug već i najbolji ljubavnik svoje žene, postaje dobar prijatelj svojoj maloljetnoj djeci, a ne strog otac koji kontrolira svaki njihov pokret.
George Bailey sada želi promijeniti svijet, ali nakon nekog vremena otkriva da biti ponovo mlad i nije toliko zabavno-supruga Lara ne želi u kući još jednog tinejdžera, a ni djeca ne trebaju još jednog prijatelja, već svoga oca – i sada George više od svega na svijetu želi svoj stari život natrag.

Ovo je priča o tome kako odrastamo i starimo, kako s vremenom odustajemo od svojih mladenačkih snova zbog nečeg vrednijeg i o tome koliko nam zapravo treba da napokon shvatimo neke stvari.”

Marine Lewycka – Berači jagoda

“Polje jagoda u Kentu…

A u njemu dvije prikolice – jedna za muškarce, druga za žene. Nastanjuju ih ljudi odasvuda: rudarev sin iz stare Ukrajine, dok je seksi mlada Irina iz nove: oprezno se mjerkaju. Tu su Poljaci, Tomasz i Yola; dvije Kineskinje i Emanuel iz Malavija. Svi su tu da bi brali jagode u ugodnoj i zelenoj Engleskoj.

No Engleska nije baš ugodna useljenicima. Ne s nadobudnim gangsterima poput Vulka, kojem se svidjela Irina i misli daje otmica udvaračka tehnika. Tako Andrij – kojem Irina uistinu ništa ne znači, časna riječ – mora krenuti u potragu za tom djevojkom u koju nije zaljubljen…
Urnebesni, odvažni, dirljivi i burleskni Berači jagoda nose u sebi podjednaku osebujnost, domišljatost i ljudsku toplinu zbog kojih je i Kratka povijest traktora na ukrajinskom doživjela izuzetan uspjeh.”

Kathleen MacMahon – Ovako priča završava

“Kao i svaka dobra ljubavna priča i ova se događa u trenutku kada bismo je najmanje očekivali, u trenutku kada je sve oko protagonista nekako dovedeno do ruba. Ovako priča završava događa se zimi 2008. godine. Dvoje se ljudi sreće u vrijeme kada se čini da je svijet uhvaćen u drami izbora za američkog predsjednika i katastrofalnog pada globalne ekonomije.
Bruno je Amerikanac srednjih godina, bankar, koji nakon što je izgubio posao dolazi u Irsku tražiti svoje korijene. Tamo sreće Addie, arhitekticu bez posla koja se upravo oporavlja od propale veze. Njihovi se svjetovi sudaraju, zaljubljuju se, ali vrlo će brzo njihova veza biti stavljena na kušnju na način za koji nisu mislili da je moguć…
Ovo je priča o identitetu, snazi optimizma, neumoljivom tijeku vremena, ali i priča o dvoje ljudi koji su pronašli radost jedno u drugome kada su to najmanje očekivali. Ovo je priča o obitelji, psima i plivanju u moru, priča o prošlosti, budućnosti i neuhvatljivoj vještini uživanja u sadašnjem trenutku.”

Sarah Perry – Eseška zmija

“London, 1893.
Nakon suprugove smrti Cora Seaborne – inteligentna žena nezasitne znatiželje – odluči napustiti London te u pratnji sina Francisa odlazi u Essex. Nakon što stignu, Cora od mještana čuje priču o povratku mitskog stvorenja – eseške zmije. Kao prirodoslovka amaterka, mlada udovica uvjerena je da se iza priče o čudovištu krije samo dosad neotkrivena vrsta. Potraga za odgovorima nanese je na put lokalnom vikaru Williamu. Neće trebati dugo da se između dvoje naizgled potpuno različitih ljudi razvije intenzivna veza koja će izmijeniti njihove živote.

Roman “Eseška zmija” priča je o znanosti i religiji, skepticizmu i vjeri, no prije svega pohvala ljubavi u svim njezinim oblicima.

Britanska spisateljica Sarah Perry svojim iznimno hvaljenim romanom osvojila je British Book Awards te nagradu Waterstones 2016., obje u kategoriji knjige godine.”

Ruth Ozeki – Priča za vremensko biće

“Nekoliko mjeseci nakon razornog cunamija u Japanu 2011., Ruth na obali otoka u Britanskoj Kolumbiji pronalazi naplavljenu vrećicu. Unutra je starinski ručni sat, izblijedjela pisma i primjerak romana U potrazi za izgubljenim vremenom. No umjesto Proustovih riječi, korice skrivaju dnevnik šesnaestogodišnje Sade Yasutani koja, suočena s obiteljskim i osobnim slomom, zaključuje da njezin život nema smisla. No prije konačnog kraja, odlučuje dokumentirati život svoje 104-godišnje prabake budističke svećenice. Bilježi svoje misli u nadi da će naći čitatelja i prijatelja, nekoga tko će je napokon poslušati i razumjeti.”

Jeanne Kalogridis – Nevjesta obitelji Borgia

“Na dvoru Borgia ništa nije onakvim kakvim se čini: svaki nepažljivi korak može biti smrtonosan. Uhvaćena u mreži intriga obitelji Borgia, Sancha od Aragona, udana za najmlađeg sina Aleksandra VI. Borgie, morat će skupiti svu svoju hrabrost i lukavstvo da ih pobijedi u igri u kojoj su najvještiji. Ovaj je roman bogata freska jednog od najuzbudljivijih i najsenzualnijih razdoblja europske povijesti.”

Fraktura

Ja Frankturu naprosto obožavam i na Interliberu je bilo zaista teško suzdržati se i na pokupovati sve izloženo. Zaista sam bila disciplinirala i kupila one knjige koje stvarno želim imati.

Robert M. Edsel – Odred za baštinu

“Većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?” Ti neopjevani junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu.
Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za sebe i Treći Reich prikupili i sakrili više od pet milijuna umjetnina. Od iskrcavanja na Siciliju do pada Reicha Odred za baštinu izveo je, utrkujući se s vremenom, najveću potragu za blagom u povijesti, a umjetnine su bile smještene na najnevjerojatnijim mjestima, od bajkovitih dvoraca do dubokih rudnika. Odred za baštinu Roberta M. Edsela napeta je i uzbudljiva priča o ljudima koji su pronašli, spasili i sačuvali neprocjenjivo umjetničko blago i baštinu čovječanstva.

Robert M. Edsel – Spas Italije

Proslavivši se Odredom za baštinu, Robert M. Edsel u Spasu Italije na jednako uzbudljiv način iznosi povijest spašavanja talijanskoga umjetničkog blaga, koje je nakon kapitulacije Italije 1943. bilo ugroženo ne samo od ratnih razaranja već i od neviđene nacističke pljačke. Gdje su završili Hitleru omiljeni Adam i Eva, kako je Leonardova Posljednja večera jedina ostala na zidu nakon izravnog pogotka, je li Michelangelova Davida spasila grobnica od cigle te što je Göring trebao dobiti za rođendanski poklon, samo su neke od napetih Edselovih istinitih priča o Italiji pod njemačkom okupacijom i savezničkom napredovanju prema sjeveru nakon toga. Prateći svoje junake od Sjeverne Afrike do Firence i Pise, Spas Italije niže dosad nepoznate ratne epizode u kojima se glavni junaci bore da iz ruševina i ratnoga kaosa spase neka od najvažnijih umjetničkih djela u povijesti čovječanstva.

Mo Yan – Promjena

Promjena, kratki roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2012. Mo Yana, na najbolji nas način uvodi u djelo toga velikoga kineskog pisca. Pripovjedač nepouzdana sjećanja opisuje svoje odrastanje u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, svoje školovanje, službovanje u vojsci i postajanje slavnim piscem. Kroz život glavnoga junaka prelamaju se i sve promjene koje se događaju posljednjih pedesetak godina u Kini, koja od ruralne zemlje postaje svjetska velesila.

Mo Yan u Promjenipokazuje život i njegove promjene iz perspektive običnog čovjeka te čitatelju oslikava punokrvni, pulsirajući život Kine, koju upoznajemo onakvu kakva uistinu jest.

Tim Press i OceanMore

Kod njih sam išla ciljano po neke knjige koje su na popisu otkako sam ih pročitala i jednostavno ih želim imat na svojim policama.

 

Radi se o romanu Slobodana Šnajdera Doba mjedi u izdanju Tim Pressa  i dva romana Kristiana Novaka – Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. To su knjige koje su me oduševile ove čitateljske godine i zaista sve što nakon njih pročitam teško im parira. Mislim da nema potrebe da vam stavljam bilo kakav opis sa korica jer teško da bi nekoliko rečenica pojasnilo što je toliko dobro u njima. Črna mati zemla je jedna od prvih knjiga za koju sam pisala osvrt ovdje na blogu. Planiram recenzije preostalih dviju uskoro.

Laguna i Vulkan

Na nekom imaginarnom popisu za obilazak Interlibera bilo je malo pogledati što se kod njih nudi. Bila sam jako sretna jer sam našla sve što sam htjela i što sam vidjela kod naših susjednih kolegica blogerica, a također su i povoljniji od naših izdavača!

Kupila sam dugo željenu knjigu priča Ive Andrića te Žudnju za životom Irvinga Stona koja je o slikaru Vincentu van Goghu. Također sam uzela i roman Osam planina koji je kod nas izašao u izdanju Frakture, ali je ovako bio povoljniji.

VBZ i Mozaik knjiga

Nisam imala nikakav popis što želim kod njih, već sam birala ono što mi se učinilo zanimljivim.

20181119_083554

Konačno sam uzela nešto od Marine Vujčić čije romane jako dugo želim čitati. Odabir je pao na roman Susjed.

Marina Vujčić uspjela je u ležernoj priči iz susjedstva preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente koristi i iznevjeruje – od chicklita bridgetjonesovskog tipa u kojem treba donijeti ženske novogodišnje odluke, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora, u onom trenutku kad se učini da je sve prešlo granicu normalnog i susjedskog.

U svakom slučaju, taj napet i vrlo čitak roman, u svojoj pozadini sadrži onu težinu koja ga odvaja od lakih književnih nota, a to je težina naših privatnih i kolektivnih ludila zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču, svoj život. Makar u njega upleli i nekoga koji o tome nema pojma.

Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri ove nagrade s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo Marini Vujčić i njezinom “Susjedu”.

Također sam uzela uzela i neke knjige na preporuku moje drage kolegice s bloga O priči i pričanju,

Rebecca Skloof – Besmrtni život Henriette Lacks

Početkom 1951. godine, Henrietta Lacks, majka petoro djece iz Baltimorea, neko je vrijeme pobolijevala od onog što je nazivala “čvor u mojoj maternici”. Zatražila je pomoć u bolnici “John Hopkins”, koja je u to vrijeme jedina liječila crno stanovištvo u SAD-u. Dijagnoza: rak vrata maternice. Dežurni liječnik odrezao je dva komadića tkiva veličine današnje kovanice od jedne kune s Henriettine maternice. Nitko od nje nije zatražio dozvolu, niti je obavijestio o tom postupku. Liječnik je tkivo predao Georgeu Geyju, znanstveniku koji je u to vrijeme nastojao laboratorijskim putem proizvesti liniju stanica koje bi se kontinuirano reproducirale; besmrtnu, liniju ljudskih stanica za korištenje u znanstvenim istraživanjima. Prema protokolu, laboratorijski pomoćnik je na uzorke epruveta našvrljao kraticu Lacksina imena i prezimena: HeLa. S stanicama HeLa dogodilo se ono što s dotadašnjim ljudskim uzorcima nije uspijevalo. Gey je podjelio tako uzgojene stanice zainteresiranim kolegama. Znanstvenici su ih koristili i uzgajali u laboratorijima u velikim količinama kako bi testirali novo cjepivo za dječju paralizu – polio. Uskoro je jedno poduzeće počelo proizvoditi serijske doze tih stanica za široku upotrebu. Redala su se otkrića. HeLa stanice dovele su do razumijevanja da normalne ljudske stanice imaju 46 kromosoma. NASA je lansirala stanice HeLa u orbitu da bi testirala kako se ljudske stanice ponašaju u nultoj gravitaciji. U 60 godina, tkivo Henriette Lacks dalo je oko 50 milijuna tona stanica HeLa. Znanstvena i liječnička istraživanja broje oko 300 novih studija mjesečno u knjižnici od oko 60.000 radova. Preživjeli članovi obitelji Henriette Lacks usprkos tome toliko su siromašni da nemaju niti zdravstveno osiguranje.

Danilo Kiš – Enciklopedija mrtvih i Semezdin Mehmedinović – Sarajevo Blues je također njezina preporuka i jedva čekam da nađem vremena kako bih ih pročitala.

 

Sada kad sam još jednom zabilježila sve što je kupljeno mogu reći da je ovo bio odlična Interliber. Sada još samo treba pronaći vremena i baciti se na čitanje. I naravno, moje čitanje pratiti će i recenzije jer zaista mi je jako nedostajalo pisanje.

Imate li neki savjet za mene otkuda početi sa čitanjem? Koja recenzija bi vas najviše zanimala?

 

 

 

 

 

 

Zdravko Zima – Dnevnik jednog mitomana

Volite li čitati dnevnike kao književnu formu? Ja moram priznati da se do sada nisam susretala sa ovakvim oblikom pisanja i znatiželja mi nije dala mira pa sam morala uzeti u ruke hvaljeni Dnevnik jednog mitomana koji je napisao Zdravko Zima. Neću vam lagati i priznajem da me privukao opis na zadnjoj korici knjige.

20180913_134222.jpg

Zdravko Zima je svima nama koji pratimo medije dobro poznato ime i znamo ga kao kolumnista Novog lista i autora mnoštva tekstova i knjiga, predavača na puno raznih radionica i tribina. Neću duljiti sa njegovom biografijom, već ću vam ostaviti ulomak u kojem je opisao samog sebe.

” Da imam kuću s podrumom krcatim probranim vinima, bio bih dipsoman. Da živim u bordelu, bio bih erotman. Da spavam među slikama, starim lukijernama i sekreterima, bio bih možda bonvivan. (…) ali nisam ni dipsoman, ni erotman. Nisam ni bonvivan. Još uvijek sam samo skriboman, a to ću valjda ostati i do kraja.” Zima 2017:91

Moram priznati da nisam čitala njegovu prethodnu knjigu Dnevnik jednog skribomana koja je pregled 2014. Dnevnik jednog mitomana je Zimin pregled 2016. godine. Ulazi u sve sfere društvenog, kulturnog, političkog, javnog života.

Zima je svoj dnevnik pisao tijekom 2016. gotovo svakog dana imajući na umu da će ga čitatelji čitati godinu kasnije. Zbog toga piše jasno, bez previše nebitnih detalja i mislim da je izabrao dobre događaje kojih sam se čak i ja u ovoj 2018. sjećala. Zanimljivo je da iako piše u formi dnevničkih zapisa koji su izuzetno subjektivan autobiografski žanr, on nikako ne unosi previše osobnih događanja i događaja iz njegove intime, osim ako oni nisu nužno potrebni kako bi bolje prikazao radnju.

Čisto da vas podsjetim što se dogodilo u 2016. – Trumpova izborna kampanja i pobjeda na izborima u Americi, izlazak Velike Britanije koji su nazvali Brexit iz Europske unije, u Hrvatskoj počinje politički jačati čvrsta desnica pa tako Zima često spominje Zlatka Hasanbegovića kao primjer. Evo kako povezuje nogometnu euforiju i politiku.

” Nakon što smo se posvađali sa svijetom, s elementarnom pameću i sa sobom samima, nakon što smo uvjerljivo zasjeli na dno ljestvice europskih država, nakon što smo u saborske klupe pripustili sve moguće kleptomane i buzdovane i nakon što je u večernjem dnevniku državne televizije arbitrirala baba vračara, slamku spasa otkrili smo u nogometašima. Pa najbolje da mediteranski dio Hrvatske pretvorimo u pansione, a kontinentalni u stadione i problemi će nestati. Kao metlom pometeni. A u kombinaciji s premijerom Čačićem, Mamić bi mogao biti idealan predsjedniku, tim više što se na Pantovčaku osjeća kao doma. Naprijed naši!”

Od ostalih tema ima tu mnogo događaja koji su ga potresli – primjerice umrli su  David Bowie, Umberto Eco i Leonard Cohen.

20180927_134129

Sviđa mi se što sam nakon čitanja cijelog djela stekla dojam da je Zdravko Zima baš primjer jednog intelektualca i književnika kakvim ga ja zamišljam. Odlazi na promocije mnoštva knjiga koje izlaze, odlazi na otvorenja raznih izložba, posjećuje koncerte klasične glazbe, matineje i kazališne predstave, druži se sa uglednim članovima društva, te ljetuje sa njima i slično. Potpuno različit profil književnika od današnjih “modernih” koji većinu vremena provode na društvenim mrežama. Evo što kaže o internetu.

“Ali čemu se čuditi? Ono što je nekoć bila Aleksandrijska biblioteka, onda Encyclopedia Britannica, Klaićev Rječnik stranih riječi i tako redom, danas je Internet. Anoniman, nerijetko netočan i smandrljan, ali svemoćan.” Zima 2017:32

U tom svijetu interneta i kaosa društvenih mreža po meni Zima jako dobro uspije izdvojiti najbitnije događaja i prikazati nam da još uvijek sve nije otišlo nizbrdo, da se u Hrvatskoj još uvijek nešto dobro događa na kulturnom i društvenom polju. Posebno mi se sviđa kako upečatljivo komentira događaje koji mu se naizgled ne sviđaju te kako iz svega napisano izvire njegova duhovitost.

Ja sam osoba koja svakodnevno  radi svojeg posla prati medije i jako dobro se sjećam svih događaja iz 2016. o kojima je pisao, posebno onih političkih. Dobro mi je došlo čitanje ove knjige da se prisjetim svega i zaključim kako i u ove dvije godine koliko je prošlo nismo kao društvo niti malo napredovali. Još uvijek nas kaotično politički vode isti ljudi, Europa i svijet se sukobljavaju sa jednakim problemima, a da ne govorim da se mi mentalno nismo pomaknuli sa mrtve točke. I dalje se o onom  najbitnije u medijima ne piše te ukoliko se i piše te teme su marginalizirane. Iskreno se nadam da Zdravko Zima piše dnevnik i za ovu 2018.!

 

 

 

Miljenko Jergović – Buick Rivera

Miljenko Jergović – što reći o njemu i kako ga na prikladan način predstaviti?! Mogu samo reći da je prema mnogim nakladnicima dobio titulu najprevođenijeg autora sa ovih naših prostora, da objavljuje jako puno, a piše još i više (kolumne i osvrti gotovo pa svakodnevno). Također još nečega čega ne manjka u njegovoj karijeri su mnoge književne nagrade, i domaće, ali i one one inozemne. Mnogi kritičari (kojima vjerujem na riječ) smatraju da je potencijalni kandidat čak i za Nobela. Naravno mi knjigoljupci smo oduševljeni radi toga.

Ovo je moj prvi susret sa njime i moram priznati da sam sasvim nasumično odabrala koje njegovo djelo želim pročitati prvo. Sviđala mi se u online knjižari naslovnica i vidjela sam njegovo ime pa se nekako spontano našla u košarici.

 

20180917_185830.jpg

Za sve one koji ne znaju, Buick Rivera je naziv automobila. Pravog američkog oldtimera iz 1963. Ali ne, knjiga nije o automobilu. U njoj je automobil samo krinka iza koje se skriva mnoštvo problema i pitanja.

4344e.jpg

Protagonisti Hasan Hujdur i Vuko Šalipur iseljenici su iz Bosne i Hercegovine koji se igrom slučaja pronađu u gradu Toledu, državi Oregon u SAD-u, upravo radi Rivere. Kakve li slučajnosti, za ne?

Obojica su američki državljani, oželjeni i pokušavaju se asimilirati u američko društvo, iako im to ne ide tako lako od ruke. Hasan utjehu pronalazi u brizi za Riveru, održava je dan i noć, i po najvećim minusima i snijegu i često je upravo auto predmet svađe između njega i njegove supruge.

“Samo stranac je tako ravnodušan prema zimi, i to stranac koji je došao iz neke daleke okrutne zemlje u kojoj se tijela ne mrznu lako, a ljudi ne znaju za  bolest.” Jergović 2001:7

Vuko je prošao puno bolje, oženio se bogatom Amerikankom, i u trenu kada na cesti susreće Hasana bježi od nje u želji da se rastane.

U njihovom susretu uviđamo da knjiga zapravo nije o automobilu, već je to kako kritičari kažu “knjiga o Bosni, Bosni koja se nalazi čak i u Toledu”. Već kod prvog susreta uviđaju da se mogu sporazumijeti po “naški” i Vuko ponudi Hasanu prijevoz. Naime Hasan je bosanski musliman koji je odselio prije početka rata, a Vuko je bošnjački Srbin i ratni zločinac koji je bježeći od svojih počinjenih zlodjela nad muslimanima stigao do Amerike.

” Čovjek shvati da su ga iste niti vezivale za ljude i za stvari i da je između život i neživog razlika što živo govori i osjeća, a neživo šuti. Ali kada jednom počnu nestajati, gubiti se, umirati i gorjeti u podmetnutim požarima, razlike više nema.” Jergović 2001:27

Jergović kroz cijeli roman ispisuje tragične sudbine protagonista, njihova bolna iskustva i sjećanja na svoju zemlju iz koje su emigrirali. Uviđa se koliko je stanje u Bosni 90-tih godina prošlog stoljeća bilo konfuzno i kakve je u stvari posljedice imalo na njezine stanovnike sve do smirivanje ratnih sukoba. I Hasan i Vuko prisjećaju se svoje zemlje i svatko na drugačiji način izražava nostalgiju prema njoj.

Ujedno je ovo i knjiga o srazu raznih kultura i mentaliteta u Americi – multikulturalnoj zemlji u kojoj se zaista nalaze pripadnici svih mogućih nacionalnosti. Vidimo kako se naši protagonisti teško uklapaju u svoje životne sredine, kako ih puno toga smeta kod Amerikanaca i mada tamo žive godinama, teško da će se ikada asimilirati.

” Znate, čudno je to. Ovdje nitko nije stranac, Amerikanac ste nakon mjesec dana u Sjedinjenim Američkim Državama, al teško je prijeći barijere koje su u ljudima.” Jergović 2001:183

Te barijere među ljudima, kako ih Jergović naziva, još je teže prijeći kada su one bile razlog izbijanja velikog ratnog sukoba. Iako Hasan i Vuko ne znaju sve detalje svojih života i razloge zašto su obojica emigrirali i kakvu su ulogu imali u ratu, oni su tih barijera itekako svjesni i nakon desetak godina i one dolaze do izražaja i na neutralnom američkom terenu.

Zašto obojica ostaju u braku koji im nema smisla i sa partnericama koje ih ne razumiju? Odgovor možda leži u sljedećim Jergovićevim riječima.

“Ali ako s nekim poželiš dijeliti život, taj će prihvatiti sve tvoje, i ono što ne razumije i što je očigledno glupo i neće misliti da lažeš o sebi ili da si mentalno retardiran. U tome, vjerojatno, i leži smisao spajanja dvoje ljudi. Ne događa se to ni zbog seksa, ni zbog  djece, ni zato što je teško biti sam, nego zato što čovjek naprosto treba nekoga da s njime podijeli teret, ne pitajući se previše je li u teretu samo olovo, kamenje, nešto bezvrijedno što bi naprosto trebalo istresti.” Jergović 2001:127

Možda zato i Hasanova supruga njega ne pita što ga muči i zašto po temperaturi koja je dobrano ispod nule on čisti svoju Riveru i zašto je izbjegava i samo šuti. Jednako tako Vukova supruga počinje brinuti za nezbrinute pse, što njega dovodi to takvog ludila da jednog usmrti i odluči otići od nje.

 

Moram priznati da knjigu nisam baš lako čitala. Nema podjele na poglavlja i neke strukture, ali zato Jergović to nadoknađuje svojom lakoćom pisanja i lijepog nizanja rečenica. Nadam se da sam vam uspjela to nekako dočarati u izdvojenim citatima.

Knjiga me se dojmila upravo zato jer iza naslova i percepcije da je knjiga o automobilu, uviđamo koliko ima skrivenih pitanja – rat, mentalitet, emigracija,  sukobi, sudbine ljudi sa Balkana na kojem uvijek neki sukobi, asimilacija u novo društvo…

Teme su teške, ali smatram da je ovo kultno djelo za sve one koji žele bolje razumijeti što se događalo na ovim našim prostorim, a možda se i još uvijek događa.

Ukoliko još niste znali, knjiga je prerađena u scenarij za istoimeni film snimljen 2008. godine koji je osvojio Srce Sarajeva pa vam svakako preporučam za gledanje. Ja sam ga kao i inače odgledala nakon čitanja knjige da upotpunim svoj dojam.

aad6-buick-riviera.jpg

Jeste li gledali ovaj film ili čitali knjigu?  Koji su vaši dojmovi?

 

#9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Što misliti kada na polici ugledate knjigu ovakvog naslova i još k tome napisanu od strane domaćeg autora koje ionako možda i nepravedno zanemarujemo? Mišljenja su svakakva zasigurno, pogotovo jer smo svi pomalo rezervirani kada vidimo riječ pornografija i uz nju vežemo samo negativne konotacije. To je i razlog zašto ova knjiga stoji na mojim policama više od 10 godina nepročitana.

20180810_080952.jpg

Autor ove knjige Goran Tribuson po teoretičarima jedan je od najvažnijih autora žanrovske proze u Hrvatskoj. Objavio je jako puno djela i s razlogom je jedan od najčitanijih.

U knjizi Povijest pornografije koju objavljuje 1988.godine po meni je napravio jedno malo čudo. E sada da vam objasnim zašto je mene oduševio. Ja sam rođena u vrijeme kada se Jugoslavija već dobrano raspala, ali kroz cijelo svoje djetinjstvo pamtim pričanja mojih roditelja, baka i djedova o toj famoznoj Jugoslaviji, kako je onda sve bilo “bolje”, kako su svi imali posao i živjeli najbolje godine svoga života. To je mene uvijek fasciniralo i tek na studiju kulturne antopologije imala sam prilike nešto više učiti o tome. Kako sam ja osoba koja kada polaže neki ispit i ako me neka tema jako zainteresira kopam i kopam po literaturi i nemam mira, može se reći da postanem opsjednuta, čak i kada ispit prođe i položim ga. Tako je i sa pojmom “socijalističko društvo” i “bivša Jugoslavija”. Čitala sam o tome jako puno povijesne literature, razne članke i knjige. Da sam znala prije o čemu je ova knjiga, sigurno bi je pročitala.

Vjerojatno svi vi imate neku svoju “klapu”, kako je zovemo u žargonu. E pa ova knjiga prati upravo jednu takvu klapu koju čine – pripovjedač Stanislav Ivačić, Miki Grabar, Ljubo Brabec, Čedo Kralj Delon, Jaromir Kralnik Brambor. Na početku knjige oni su već u svojim poznijim godinama života i nalaze se na sprovodu, ironično.

“Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana.”  Tribuson 2004:7

Taj trenutak opraštanja s jednim članom klape dovodi pripovjedača Stanislava na retrospektivni pogled na svoj cjelokupni život. I tako počinje, vraćamo se na početak i Stanislav nam priča svoj život. Od ljubavi njegovih roditelja, rođenja, odrastanja, školovanja, fakultetskih dana, traženja posla, osnivanja obitelji…

Ta klapa prijatelja je divno prikazana u kulturno.povijesnom vremenu u toj famoznoj bivšoj Jugoslaviji koja se suočavala sa nizom društvenim promjena, reformi i procesa. Tako dobivamo vrlo širok i detaljan pregled cijele povijesti toga razdoblja. U knjizi se spominju prvi susreti sa radiom, televizorom, telefonom, kupovanjem prvih auta, otvaranjem kino-dvorana, evolucijom ploča-kazeta, pa sve do famoznog šopinga Levisisa u Trstu.

” Godine 1974. u našoj se kući dogodila velika stvar inovativne naradi. Rezimiravši svoje prve obtničke uspjehe otac je kupio naš prvi osobni automobil, češku limuzinu marke Škoda. Mami se auto silno dopao, jer je bio izuzetno ukusno dizajniran, pogotovo što se tiče rat-kapa i štosdemfera. Tata je rekao da ga na kupnju nije ponukao decentan dizajn, nego slava češke firme, kao i pogodnost cijene.” Tribuson 2004:250

Svi članovi te klape doživljavaju brojna prijateljstva, zaljubljuju se, udaju i žene, razvode, dobivaju poslove koje ne vole, dobivaju otkaze, neki su i “kriminalci”, ali uvelike su određeni i vezni uz svoje mjesto odrastanja. Iako ih život odvede u različitim smjerovima uvijek se vraćaju na svoje mjesto odrastanja.

” Pobjeći od rodnog grada, tvrdio je Miki Grabar, iluzorno je poput bježanja od vlastite sjene. Ubrzo sam i sam shvatio da sam tu dosadnu, učmalu provinciju nosio nepovratno zalijepljenu za pete, i da od nje nikada neću moći definitivno zbrisati. Pogotovo ne odlaskom u grad jedva stotinjak kilometara udaljen. Dabome, nostalgija me tjerala da se uvijek iznova vraćam, jer sam jedino u tom gradu svaku stvar doživljavao kao nešto uistinu moje, i jer sam jedino u krevetu, koji mi nije raspremala majka, mogao usnuti sa čvrstim uvjerenjem da sam kod kuće i da spavam kod kuće. Shvatio bih tako preko vikenda, uglavnom iznenada, nenajavljen, čudeći se i sam što sam došao. Majka bi redovito kukala što se nisam bar dan ranije najavio, kako bi mogla skuhati nešto što volim, a otac bi me obično odveo u sobu da popričamo o nekim aktualnim stvarima.” Tribuson 2004:300-301

“Svaka sredina u kojoj se čovjek zatekne, pa bio i dijete, na neki način posjeduje karakter biološke sredine u kojoj jedinka ima, između ostalog, i svoje prirodne neprijatelje, te s tim u vezi i razrađene modele obrane.” Tribuson 2004:32

Evo kako su pisanje Gorana Tribusona opisali na portalu Moderna vremena. Donosim vam odlomak, jer ja sama to ne bih mogla bolje sažeti.

“Tribuson je i ovdje, kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza i sugestivan u ocjenama. Čitatelj u rečenicama njegova pripovjedača čita vlastiti komentar. Svi ti nekoć drukčiji ljudi, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom sasvim suprotno od onoga što su smjerali učiniti.” *

Mogu reći da se slažem sa svakom rečenicom. Njegovo pisanje je toliko opušteno, opisi nisu dosadni, često vas začudi, a često i nasmije. Knjiga ima gotovo 500-tinjak stranica, ali nije uopće teška za čitanje, vrlo lako ćete zateći sebe kako ne znate kuda vam je odletjelo tih 4,5,6 sati i kako ste knjigu pročitali u komadu.

Pitate se sigurno kakve veze ima pornografija iz svega navedenoga?

Pa, pripovjedač Stanislav kroz cijelu knjigu analizira rukopis Povijest pornografije koji je napisao njegov prijatelj Miki Grabar . On ga recenzira i mora ga prema naputku prijatelja čuvati kao blago jer je u njemu sadržana bit cijele njihove generacije. Nekada se čudi opisanom u rukopisu, ponekada su mu zaključci smješni i nespojivi sa zdravim razumom, a nekada ga i prisjećaju određenih životnih trenutaka i tako razgranaju cijelu priču.

Na kraju što reći, osim da nekako pobijedite svoje predrasude i društvena ograničenja kojima smo svi izloženi čim se spomene tabu tema pornografije i unatoč svemu uzmete u ruke ovu knjigu.

Ukoliko ste “jugonostalgičari” čitajte je jer će vas prisjetiti na neke dane vaše mladosti. Ukoliko ste naprosto znatiželjni kao ja, svakako je čitajte. Ukoliko volite Tribusona, čitajte je.

Nadam se da se moja kolegica sa bloga O priči i pričanju (https://opriciipricanju.blogspot.com/) neće ljutiti što sam posudila njezinu ideju sa Instagrama i prikazala vam ovdje za kraj sve naslovnice svih izdanja ove knjige.

 

 

*https://www.mvinfo.hr/knjiga/6147/povijest-pornografije