#11 SARA POOLE – TROVAČICA

Prva knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih u trećoj turi izvlačenja je ovaj zanimljivi povijesni triler Sare Poole – Trovačica.

On nas vraća u mračna vremena srednjeg vijeka, borbe za vlast i status i razne spletke i intrige. Osobno volim djela sa povijesnom tematikom, a ovo mi je bilo posebno zanimljivo radi samog glavnog lika.

20180913_134637.jpg

Knjiga kao i svaki triler počinje nečijom smrti. Ovdje se radi o smrti španjolskog dvorskog liječnika obitelji Borgia. Postaje skandalozno da je njega otrovala Francesca Giordano. Francesca je kćer tragično preminulog trovača obitelji Borgia. Da bi dobila priliku naslijediti svojeg oca na tom položaja i osvetiti njegovu smrt ona se mora dokazati i svima dati do znanja da je sposobna ubiti nekoga. Trovači su bili dvorske osobe koje su bile zadužene i za liječenje, ali i za spremanje raznih napitaka i smišljanje načina kako usmrtiti neprijatelje svojih vladara.

Rodrigo Borgia je značajno ime za srednjovjekovnu Italiju. Jedan je od bogatih bankara, crkveni uglednik, mecena raznih umjetnika, ali i vrlo opasan čovjek kojemu se nikada ne smije stati na put. Francesca to sve zna pa se zato i odlučuje na takav odlučan čin trovanja liječnika.

Meni se ona kao protagonistica zaista dopala, upravo iz razloga što prema povijesnim izvorima nije poznato da bi neka žena imala toliki ugled u srednjevjekovnom dvoru. Žene su tada bile predodređene ili da budu majke i kućanice, ili sluškinje ili pak “prijateljice noći”. Francesca nasuprot tome živi na dvoru, vrlo je ugledna dvorkinja, prijateljuje sa Borgijinom obitelji, odlazi sa njime svugdje, a uz sve to biva plaćena za posao – pravi prototip moderne žene.

“Naravno, znala sam da ću biti plaćena, samo što nisam stigla razmišljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom zaradom, bila sam rijetkost svoga vremena – neovisna žena. ” Polle 2012:14

Biti neovisna za Francescu znači i puno zadaća koje nosi njezin posao. Ona prati sve što se događa u kućanstvu, provjerava hranu da ne bi bila otrovana, a i osobno mora boraviti uvijek gdje i njezin gospodar u slučaju da mu zatreba. Tako dobiva i opasnu zadaću smisliti otrov kojim bi ubila papu, ali taj otrov ne smije biti zamjećen. Smrt pape treba izgledati potpuno prirodno. To joj naredi sam gospodin Borgia radi svojih pretenzija na papinsko mjesto.

“Nemojte reći da ste zapanjeni. Živimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zaštitila, ili kada je to nužno, kako bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je život. Ni prijestolje sv. Petra nije na to otporno, jer ono je samo najveća nagrada za koju se obitelji bore poput pasa poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, više ne spava mirno. I ne jede prije nego što su mu kušali hranu, ali to je samo moje stručno mišljenje.” Polle 2012:10

Domišljata Francesca baca se na posao kako bi obavila zadatak koji joj je dao I’l Cardinale Borgia tu počinje priča. Ona vas vodi u skrivene tajne Vatikana, Rima i njegovih uličica i palača, dotiče se priče o židovskom pitanju, donosi vam prikaz jedne konklave na kojoj se izabire papa. Meni su se posebno sviđali opisi dvorskog života u palači obitelji Borgia.

Neću vam otkriti jel Francesca obavila zadatak, već ću vas prepustiti čitanju kako biste saznali. Mogu samo spomenuti da je nakon Trovačice autorica napisala još dvije knjige kao svojevrsne nastavke – Borgijina izdaja i Borgijina ljubavnica. Mislim da ću ih morati uskoro nabaviti da saznam što se događa dalje sa našom trovačicom.

Sve u svemu knjiga mi se sviđala i baš je onako lagano štivo za opuštanje. Nema neke prevelike napetosti koja bi otežala praćenje radnje i samo čitanje, a kao zaljubljenica u povijest uživala sam u opisima srednjovjekovnog života Italije.

Jeste li je čitali?

 

 

#10 LEWIS CAROLL – Alisa u zemlji čudesa

Deseta knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih je jedna dječja knjiga. Dvoumila sam se da li da je čitam i pišem o njoj, ali zašto ne. Ponekad svima dobro dođe da se vratimo u te bezbrižne dane i možda čak i naučimo nešto iz svijeta bajki, čarobnih likova i fantazije.

Radi se o jednoj od najpoznatijih knjiga za djecu koju također volimo i mi odrasli – Alisa u zemlji čudesa. Mislim da ne postoji osoba koja nije za nju čula, ili se varam?

20180810_072950.jpg

Ja imam ovo staro izdanje iz davne 2001. godine i pokazat ću vam na instagramu kako divne ilustracije se nalaze u njoj. Knjigu sam dobila na poklon u prvom razredu osnovne kada sam naučila čitati i otkrivati sve čari književnosti pa upravo radi toga ona ima posebno mjesto na mojim policama.

Vjerujem da ste svi upoznati sa kratkim sadržajem djela. Djevojčica Alisa pada kroz zečju rupu i otkriva jedan potpuno novi fantastičan svijet prepun raznih i osebujnih likova, magičnih napitaka, kolačića, gljiva. Na svakom kutku je čeka novo iznenađenje i novi izazov. Završava tako da se ona budi i shvaća da je to sve bilo samo san.

Umjesto radnje i sadržaja ovdje bih vam htjela predstaviti neke zanimljivosti.

Djelo je prvi puta izdano u Velikoj Britaniji 1865.godine. Zanimljivo je da se 2015. održavala 150. obljetnica od postanka pa se u cijelom svijetu prikazivale razne kazališne predstave, filmovi i radila nova izdanja ove priče.  Alisa i nakon svih tih godina nije prestala biti inspirativna za razne adaptacije, pa čak i one modernije.

Presence-Lewis-Carroll-Charles-Dodgson-631.jpg

Lewis Caroll je pseudonim autora koji je priču prvotno izmislio iz glave kako bi zabavio djevojčicu Alisu na jednom izletu, a nakon toga je odlučio i zapisati. Ona je izazvala mnogi pozornosti u njegovom krugu prijatelja pa dolazi i do pravog izdavanja. I tada je čarolija počela. Od prvog izdanja postala je izdavačka fantazija, možemo reći onodobni Harry Potter (ja osobno ne znam sa čije bih je usporedila u današnjici). Pokušala sam pronaći podatke i naišla na to da je do sada izdana u 7600 raznih izdanja kod raznih nakladnika u čak 176 svjetskih jezika! Taj broj nije konačan ako dodamo niz crtanih filmova, igranih filmova, kazališnih predstava i skraćenih izdanja.

Kritičari i povjesničari se slažu da do takvog uspjeha ne bi došlo da na prvom izdanju nije radio viktorijanski katikaturist John Tenniel čije su se ilustracija životinja jako sviđale autoru, a i malim čitateljima. Možete vidjeti ispod jednu ilustraciju tog prvog izdanja.

alice-in-wonderland-tea-quote-tea-time-alice-in-wonderland-quotes-3397497-quote-addicts.jpg

Drugi razlog popularnosti je upravo i taj što je takav način pričanja bio novina u dječjoj književnosti. Lewis Caroll s pravom je začetnik jednog književnog žanra priča koje donose fantastičan i osebujan svijet, i to na vrlo zanimljiv način.

Neki napominju da se u Alicinim zgodama i likovima može vidjeti metaforično autorovo tumačenje aktualne tadašnje kulture i društva.

U Hrvatskoj je ona prvi puta prevedena i objavljena 1944. i od tada svako malo izađe neko novo izdanje. Donosim vam ovdje samo neka koja sam pronašla.

Jeste li čitali ovu fantastičnu priču? Kako vam se sviđala?

 

 

#9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Što misliti kada na polici ugledate knjigu ovakvog naslova i još k tome napisanu od strane domaćeg autora koje ionako možda i nepravedno zanemarujemo? Mišljenja su svakakva zasigurno, pogotovo jer smo svi pomalo rezervirani kada vidimo riječ pornografija i uz nju vežemo samo negativne konotacije. To je i razlog zašto ova knjiga stoji na mojim policama više od 10 godina nepročitana.

20180810_080952.jpg

Autor ove knjige Goran Tribuson po teoretičarima jedan je od najvažnijih autora žanrovske proze u Hrvatskoj. Objavio je jako puno djela i s razlogom je jedan od najčitanijih.

U knjizi Povijest pornografije koju objavljuje 1988.godine po meni je napravio jedno malo čudo. E sada da vam objasnim zašto je mene oduševio. Ja sam rođena u vrijeme kada se Jugoslavija već dobrano raspala, ali kroz cijelo svoje djetinjstvo pamtim pričanja mojih roditelja, baka i djedova o toj famoznoj Jugoslaviji, kako je onda sve bilo “bolje”, kako su svi imali posao i živjeli najbolje godine svoga života. To je mene uvijek fasciniralo i tek na studiju kulturne antopologije imala sam prilike nešto više učiti o tome. Kako sam ja osoba koja kada polaže neki ispit i ako me neka tema jako zainteresira kopam i kopam po literaturi i nemam mira, može se reći da postanem opsjednuta, čak i kada ispit prođe i položim ga. Tako je i sa pojmom “socijalističko društvo” i “bivša Jugoslavija”. Čitala sam o tome jako puno povijesne literature, razne članke i knjige. Da sam znala prije o čemu je ova knjiga, sigurno bi je pročitala.

Vjerojatno svi vi imate neku svoju “klapu”, kako je zovemo u žargonu. E pa ova knjiga prati upravo jednu takvu klapu koju čine – pripovjedač Stanislav Ivačić, Miki Grabar, Ljubo Brabec, Čedo Kralj Delon, Jaromir Kralnik Brambor. Na početku knjige oni su već u svojim poznijim godinama života i nalaze se na sprovodu, ironično.

“Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana.”  Tribuson 2004:7

Taj trenutak opraštanja s jednim članom klape dovodi pripovjedača Stanislava na retrospektivni pogled na svoj cjelokupni život. I tako počinje, vraćamo se na početak i Stanislav nam priča svoj život. Od ljubavi njegovih roditelja, rođenja, odrastanja, školovanja, fakultetskih dana, traženja posla, osnivanja obitelji…

Ta klapa prijatelja je divno prikazana u kulturno.povijesnom vremenu u toj famoznoj bivšoj Jugoslaviji koja se suočavala sa nizom društvenim promjena, reformi i procesa. Tako dobivamo vrlo širok i detaljan pregled cijele povijesti toga razdoblja. U knjizi se spominju prvi susreti sa radiom, televizorom, telefonom, kupovanjem prvih auta, otvaranjem kino-dvorana, evolucijom ploča-kazeta, pa sve do famoznog šopinga Levisisa u Trstu.

” Godine 1974. u našoj se kući dogodila velika stvar inovativne naradi. Rezimiravši svoje prve obtničke uspjehe otac je kupio naš prvi osobni automobil, češku limuzinu marke Škoda. Mami se auto silno dopao, jer je bio izuzetno ukusno dizajniran, pogotovo što se tiče rat-kapa i štosdemfera. Tata je rekao da ga na kupnju nije ponukao decentan dizajn, nego slava češke firme, kao i pogodnost cijene.” Tribuson 2004:250

Svi članovi te klape doživljavaju brojna prijateljstva, zaljubljuju se, udaju i žene, razvode, dobivaju poslove koje ne vole, dobivaju otkaze, neki su i “kriminalci”, ali uvelike su određeni i vezni uz svoje mjesto odrastanja. Iako ih život odvede u različitim smjerovima uvijek se vraćaju na svoje mjesto odrastanja.

” Pobjeći od rodnog grada, tvrdio je Miki Grabar, iluzorno je poput bježanja od vlastite sjene. Ubrzo sam i sam shvatio da sam tu dosadnu, učmalu provinciju nosio nepovratno zalijepljenu za pete, i da od nje nikada neću moći definitivno zbrisati. Pogotovo ne odlaskom u grad jedva stotinjak kilometara udaljen. Dabome, nostalgija me tjerala da se uvijek iznova vraćam, jer sam jedino u tom gradu svaku stvar doživljavao kao nešto uistinu moje, i jer sam jedino u krevetu, koji mi nije raspremala majka, mogao usnuti sa čvrstim uvjerenjem da sam kod kuće i da spavam kod kuće. Shvatio bih tako preko vikenda, uglavnom iznenada, nenajavljen, čudeći se i sam što sam došao. Majka bi redovito kukala što se nisam bar dan ranije najavio, kako bi mogla skuhati nešto što volim, a otac bi me obično odveo u sobu da popričamo o nekim aktualnim stvarima.” Tribuson 2004:300-301

“Svaka sredina u kojoj se čovjek zatekne, pa bio i dijete, na neki način posjeduje karakter biološke sredine u kojoj jedinka ima, između ostalog, i svoje prirodne neprijatelje, te s tim u vezi i razrađene modele obrane.” Tribuson 2004:32

Evo kako su pisanje Gorana Tribusona opisali na portalu Moderna vremena. Donosim vam odlomak, jer ja sama to ne bih mogla bolje sažeti.

“Tribuson je i ovdje, kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza i sugestivan u ocjenama. Čitatelj u rečenicama njegova pripovjedača čita vlastiti komentar. Svi ti nekoć drukčiji ljudi, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom sasvim suprotno od onoga što su smjerali učiniti.” *

Mogu reći da se slažem sa svakom rečenicom. Njegovo pisanje je toliko opušteno, opisi nisu dosadni, često vas začudi, a često i nasmije. Knjiga ima gotovo 500-tinjak stranica, ali nije uopće teška za čitanje, vrlo lako ćete zateći sebe kako ne znate kuda vam je odletjelo tih 4,5,6 sati i kako ste knjigu pročitali u komadu.

Pitate se sigurno kakve veze ima pornografija iz svega navedenoga?

Pa, pripovjedač Stanislav kroz cijelu knjigu analizira rukopis Povijest pornografije koji je napisao njegov prijatelj Miki Grabar . On ga recenzira i mora ga prema naputku prijatelja čuvati kao blago jer je u njemu sadržana bit cijele njihove generacije. Nekada se čudi opisanom u rukopisu, ponekada su mu zaključci smješni i nespojivi sa zdravim razumom, a nekada ga i prisjećaju određenih životnih trenutaka i tako razgranaju cijelu priču.

Na kraju što reći, osim da nekako pobijedite svoje predrasude i društvena ograničenja kojima smo svi izloženi čim se spomene tabu tema pornografije i unatoč svemu uzmete u ruke ovu knjigu.

Ukoliko ste “jugonostalgičari” čitajte je jer će vas prisjetiti na neke dane vaše mladosti. Ukoliko ste naprosto znatiželjni kao ja, svakako je čitajte. Ukoliko volite Tribusona, čitajte je.

Nadam se da se moja kolegica sa bloga O priči i pričanju (https://opriciipricanju.blogspot.com/) neće ljutiti što sam posudila njezinu ideju sa Instagrama i prikazala vam ovdje za kraj sve naslovnice svih izdanja ove knjige.

 

 

*https://www.mvinfo.hr/knjiga/6147/povijest-pornografije

 

#8 JURAJ NJAVRO – Glava dolje, ruke na leđa

U izvlačenju nepročitanih knjiga iz moje kutijice iznenadila sam se kada sam na papiriću ugledala ime ove knjige. Knjigu sam vjerojatno dobila s cijelom bakinom bibliotekom pa mi nije bila poznata.

Radi se o jednoj ratnog priči. Možda je pomalo i morbidno to što ću reći, ali ja volim čitati knjige ratne tematike, jednako kao i gledati dokumentarne filmove kojih ih problematiziraju. Ne znam zašto, iako se često šokiram, rastužim nekim prizorima, uvijek im se ponovo vraćam. Ovdje mislim prvenstveno na djela povezana sa Prvim i Drugim svjetskim ratom.

Ova knjiga nije o tome. U njoj je zapisana ratna priča koju nam priča Juraj Njavro, doktor iz Vukovarske ratne bolnice. Priča o svemu proživljenom tijekom ratne opsade Vukovara 1991.godine. Vjerojatno svi već znamo o zbivanjima koja su uslijedila u tim ratnim godinama i koja je bila uloga Vukovara te sa kakvim stradavanjima i razaranjima se povezuje.

Ovdje bih također istaknula ulogu medija koji su dobrano formirali mišljenja svih nas rođenih nakon pada Vukovara (ja sam rođena 1993.godine) o samom Vukovaru. Upravo iz toga razloga probat ću biti objektivna. Vukovar je dugo bila tema o kojoj nitko iz moje bližnje okoline nije htio pričati kada sam ja bila dijete, i u udžbenicima iz povijesti nalazio se na posljednjim stranicama koje nikada nismo stigli obraditi. Vukovar, tema toliko spominjana u našim medijima do mene je doprijela tek u srednjoj školi kada sam sama počela čitati o tome što se zapravo dogodilo. Možda me zato i sada i toliko fascinira kada čitam o njemu. Prije dvije godine imala sam prilike u sklopu jedne terenske nastave posjetiti Vukovar. Jako me dojmio film koji se prikazuje u obnovljenom dvorcu Eltz koji je ujedno i muzej. U samom njegovom potkrovlju muzejski je prezentiran dio vukovarske povijesni, one najnovije ratne. Film pokazuje glavne ulice Vukovara snimljene nakon pada grada, ali i recentne snimke tih istih obnovljenih ulica. Tada shvatite što je rat sve u stanju napraviti.

 

20180810_073016

Knjižica je mala, nema više od 200 stranica i ima kao dodatak čak i karte ratnog područja, autentične slike tih događaja i puno dodatnih priloga. Ono što je mene fasciniralo nije gotovo dnevnički način pisanja u kojem autor kronološki reda događaje, već oni dijelovi gdje se jasno vide sudbine ljudi, Vukovaraca i svih onih drugih.

“Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njim dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da su baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa jesu li to ljudi, doktore? Kako mogu činiti takvo zlo? ” Njavro 1992:56

Nakon ovakvog odlomka doista se osjećam ljuta na sam naš ljudski rod koji je toliko civiliziran, a onda svojim “susjedima” doslovno preko nekoliko dana napravi takve grozne stvari.

Osim surovih događaja koje autor opisuje i svih rana koje je trebalo sanirati, civila kojima je trebalo pružiti utočište u bolnici koja je i sama devastirana i granatirana, postojao je i mali tračak nade. Jedan od primjera koji me se posebno dojmio je bio taj kada je autorova supruga učiteljica preko radija održavala nastavu za sve školarce iz Vukovara koji nisu mogli polaziti školu u razrušenom gradu. Osim toga, puno nade i ljubavi i malo utočišta donosili su nesebični ljudi iz okolnih mjesta koji su raznim putevima (kroz kukuruz, avionima)  dostavljali potrebne higijenske  i sanitetske potrepštine za bolnicu i vrlo često i sami sebe izlagali pogibelji.

“Bili smo u tom gotovo zatvorenom oklopu iz kojeg se teško mogli i van i unutra, ali ipak kroz mali otvor koji je postojao dolazili su nam takvi pomagači i dobrovoljci, nesebični ljudi, pravi Hrvati. Donosili su i ljubav, prenosili nam pozdrav, davali nam informacije i ne samo o tome što se događa vani nego kakav odjek ima Vukovar prema vani. Bili smo ponosni na njih, a pomalo i na sebe i to nam je davalo snage da izdržimo.” Njavro 1992:70-71

20180810_080831

“Najviše su me šokirali upereni kažiprsti. Shvatila sam da je najjača stvar u jednom takvom bezumnom ratu kažiprst. Koga je taj kažiprst pokazao nema ga više među nama ni na popisu zarobljenika. Taj kažiprst je bio toliko moćan da to čovjek ne može povjerovati. I poslije toga kažiprsta vjerojatno je nastao neki ponos, neka praznina koja se ne može popuniti.” Njavro 1992:131

Sada bih trebala iznijeti neki zaključak, ali ne znam kako da ga uobličim. Rat je oduvijek problematično pitanje i još će proći puno, puno godina kada će se o ratu između Hrvatske i njoj susjedne Srbije moći otvoreno pričati. Ja ne zagovaram niti jednu sukobljenu stranu, ali ujedno na neki način i razumijem one koji u tom zagovaranju poduzimaju određene ekstremne mjere.

#7 STEPHEN KING – Dolores Clairborne

Odlučila  sam malo preskočiti redoslijed recenziranja izvučenih knjiga iz moje kutijice nepročitanih, pa vam tako donosim prikaz sljedeće izvučene. Radi se o knjizi Stephena Kinga – Dolores Claiborne.

20180810_080923.jpg

Ovo je prva knjiga od Kinga koja je došla u moje ruke i koju sam pročitala. Obično nalazim komentare  da njega ili volite ili vam ne sjeda nikako kao autor. Ja ne znam gdje da se svrstam  pa ću morati još nešto od njega pročitati. Obično njegova djela karakteriziraju neki elementi fantastike. U ovom romanu ja ih nisam pronašla, osim što se glavna radnja događa uoči pune pomrčine sunca pa tako automatski dobiva neki mistički prizvuk.

O samoj knjizi sam pronašla podatak da je bila najprodavanija knjiga davne 1992. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Također je prema njoj sniman i film koji je kod nas poznat pod naslovom Potpuna pomrčina, sa Kathy Bates i Jennifer Jason Leigh u glavnim ulogama. Ukoliko pronađem vremena mislim da ću ga pogledati. Obično volim prije pročitati knjigu pa tek onda prioniti na gledanje filma.

Na početku, pripovjedačica, Dolores Clairborne je optužena da je ubila svoju poslodavku Veru Donovan i nalazi se u policijskoj postaji. Tada istraživačima odluči ispričati cijelu priču, ne bi li se obranila od optužbi. Vraćamo se nekoliko desetaka godina unatrag. Dolores je udana za Joea St. Georga i imaju troje djece. Živi u problematičnom braku jer Joe voli popiti, zna biti nasilan i nedostaje im novaca pa se Dolores zaposli  kod Vere Donovan kao kućna pomoćnica.

“Da, u pitanju je bila ljubomora, ali ljubav s time nije imala nikakve veze. Više je podsjećalo na psa koji šapama drži kost i reži ako mu se približite. Tada to nisam znala pa sam otrpjela. Kasnije sam to trpjela zato što sam mislila da su batine koje žena od vremena do vremena dobije od muža samo dio bračnog života – ne baš najljepši dio, ali ni čišćenja zahoda nije baš najljepša stvar u braku pa je mnogo žena pošteno prionulo na taj posao čim su skinule vjenčanicu i vjenčani veo i odnijele ih na tavan. ” King 2007:58

Jednog dana Dolores, kako se to slikovito kaže “prekipi” jer saznaje da joj muž pokušava seksualno zlostavljati kćer Selenu. Dugo smišlja što će napraviti, da li otići od njega, kako naći novaca za samostalni život i onda odlučuje da to zlostavljanje mora pod svaku cijenu zaustaviti. Na to je potiče i razgovor s njezinom poslodavkom Verom.

“Koješta – nastavi ona, a igle su joj zveckale u krilu, – muževi svakodnevno umiru, Dolores. Vjerojatno upravo u ovom trenutku, dok nas dvije ovdje sjedimo i razgovaramo, umire nečiji muž. Muževi umiru i ženi ostavljaju novac.”

King 2007: -127

I tako Dolores odlučuje ubiti muža. Iskoristi priliku kada se na malom otoku gdje živi organizira kolektivno gledanje potpune pomrčine sunca, pa je tako sigurna od znatiželjnih pogleda susjeda. Sukobljava se s mužem i nakon dosta muke on pada u jamu od starog bunara, ali nažalost preživi. Tako je Dolores osuđena na njega baciti kamen kojim ga usmrti. Joe bude pronađen nekoliko dana poslije, ali nitko ne krivi Dolores zbog nedostatka dokaza.

Njezina obitelj je spašena od nasilnika, kći je sigurna od zlostavljanja, a Dolores nasljeđuje novac. Naravno da je taj događaj na obitelj uvelike utjecao, ali Dolores djeci nije nikada priznala što je učinila.

Do priznanja dolazi, ironično, kada ona bude osuđena za drugo ubojstvo koje nije učinila. Naime, njezina poslodavka Vera je pala kroz stepenice u poznoj životnoj dobi i u zadnjim minutama života zamoli Dolores da ne čini ništa i da joj olakša posljednje trenutke života.

20180810_072808

Knjiga je vrlo teška za čitanje jer nema nekih strukturiranih poglavlja, već ju čini sam Doloresin monolog u kojem ona priča svoju životnu priču. Lako se prati jer je kronološki opisana, ali trebalo mi je dosta strpljenja kod čitanja.

Cijelo vrijeme mi se po mislila provlačilo pitanje je li njezin postupak opravdan? Može li za ubojstvo postojati neki koliko-toliko prihvatljiv razlog koji bi umanjio njegove posljedice? Također i samo pitanje nasilja u obitelji je dosta delikatno i odmah u čitanje unosi neku dozu ozbiljnosti.

Što vi mislite? Jel Dolores dobro postupila?

 

 

#6 IVAN ARALICA – Duše robova

Vjerujem da ste već upoznati s mojim projektom izvlačenja knjiga koje stoje na policama nepročitane. Kako su sve knjige iz prvog izvlačenja pročitane, ponovila sam postupak i ponovo izvlačila. Prva knjiga koju sam čitala tako je roman Duše robova domaćeg autora Ivana Aralice.

Roman je izašao 1984. godine i drugi je dio Morlačke trilogije/tetralogije koju još čine sljedeći Araličini romani – Graditelj svratišta, Put bez sna te Psi u trgovištu.

20180810_072933.jpg

Romani Morlačke trilogije/tetralogije prate sudbinu obitelji Grabovac u vrijeme mletačno-turskih ratova. Duše robova se bavi sudbinom mladog kovača Matije Grabovca. To je drugi roman po redu, ali može se čitati zasebno. Ja svakako planiram potražiti ostale romane iz te serije o Grabovcima.

Igrom sudbine mladi kovač Matija dospije na bojište za vrijeme tuske opsade grada Sinja. Njegova obitelj bježi u planine i po povratku ih one ne nalazi pa se priključi četi. Nakon pobjede nad Turcima, po običajima svatko iz čete dobiva neki dio ratnog plijena. Matija tako dobiva turskog roba Mesuda Žunića.

“Izgubljen u tuđini, zaboravljen od roda i prijatelja – ostao je sam. Jedino što je imao bio je njegov vlastiti život, trenutno najugroženije njegovo vlasništvo, toliko ugroženo da više i nije njegovo, da je odavno otuđeno. Nitko njemu ne brani uzdahnuti; „ Ej, moj živote“, ali taj njegov život više nije njegov. Što je onda njegovo, bolje kazano, ima li ičega njegova na ovom svijetu? Ima, duša Mesuda Zunića. Nju mu ne mogu odnijeti kao tijelo. A ona je umiljata, njoj je strana nevjera, ona je harna, ona će znati podnijeti žrtve i platiti svoj dug. (…) Aralica 1996:68

Bio je dužan predati ga vlastima nakon nekog vremena da robija na galiji kao veslač, no Matija to ne može učiniti. S Mesudom se sprijateljuje i odluče prema starom drevnom običaju “izmjeniti duše”.

“(…) Nego, da izmijenimo duše! U ovu tijesnu čizmu svatko nogu tura, pa se možda ponovo susretnemo. Možda ćemo ponovo imati potrebu jedan od drugog.

-Može.

(…)

Dok im se krv miješala, oslanjajući se dlanom o dlan, prstom o prst, ne ispomažući se slobodnom rukom, prelazili su iz klečećeg u uspravan položaj. Rana je ležala na rani, gledali su se licem u lice, krv je tekla i miješala se. Slila se niz oba prsta, preplavila im dlanove, zahvatila zapeše, a neki od hitrijih potočića zašli su pod rukave košulja i hitali prema laktu. Kad su je čuli kako mili na podlaktici, osjećali su kao da ih je od glave do pete zalila njihova pomiješana krv, pa su odvojili prst od prsta.

-Primi moju dušu, Mesude Zuniću, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao – rekao je Marija dok je Mesud lizao krv sa svog kažiprsta.

-I ti primi moju dušu, Matija Grabovče, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao – rekao je Mesud dok je Matija jezikom čistio zajendičku krv na svojoj ruci od zapešća do vrha jagodice.

I zamjena je duša bila izvršena, po prastarom obredu, bez svjedoka i ceremonijal-majstora, činovnika, vladara, bez ikoga, u četiri oka, voljom dvojice ljudi koji su shvatili da je čizma vraški tijesna, da će se još susretati i da će još kadgod koji od njih biti u nevolji i tražiti pomoć, izvršena onako kao što se taj obred vršio stotinama godina unazad, mnogo prije nego što se nad ovim brdima i poljima prostrlo hrvatsko ime. Kanda je iz tla niknuo kao što niče vrijesak i, prenošen s koljena na koljeno, obnavlja se svaki put kad čovjek i čovjek, podijeljeni vlašću, ideologijama, vjerama, ratovima i vladarskom glupošću, traže za sebe spas mimo onih koji javno laju da ih štite.”  Aralica 1996:149-151

Donosim vam ovdje većinu odlomka gdje se opisuje taj ritual, do meni nepoznat. Iako sam se vrlo često bavila proučavanjem tradicijskih običaja nisam do sada susrela da bi se u literaturi ovaj obred posebice istraživao. Krenula sam malo istraživati biografiju autora i saznala sam da je sam često takva saznjanja dobivao od redovnika franjevaca iz Bosne i ukomponirao ih u svoje romane. Ako vas zanimaju takve stvari, u ovom romanu ima još pregršt etnoloških detalja i seoske mitologije koja je dobro opisana.

Iako Aralica piše povijesni roman čija se radnja događa u vrijeme žestokih borba s Turcima jezik je standardni, tek sa nekoliko arhaizama na koje sam naišla i koje sam malo teže razumijela. Također ima puno tuđica, za pretpostaviti turcizama.

Kritičari i teoretičari Aralicu vrlo hvale kao jednog od značajnijih pisaca 20.stoljeća na ovom prostoru. Njegova uloga je tim veća jer on u vrijeme prije raspada bivšeg režima podsjeća “Hrvate na povijesne korijene njihova identiteta” (prema Slobodanu Prosperovom Novaku). On u mainstream javnosti uvodi prototip hrvatskog etničkog idela – gorštaka Dalmatinske zagore koji pokazuje kako se uz domoljublje i slogu može pobijediti svakog neprijatelja.

U ovom romanu ima mnogo rečenica koje se mogu shvatiti u više konteksta. Prvo kada ih smjestimo u vrijeme ekspanzije Turaka, ali se lako preslikavaju i na društveno stanje krajem 80-tih kada ih Aralica piše.

” Može se pouzdano utvrditi da svaka vlast i svaki njen dio, koji se izdaju kao javne institucije bez natruha subjektivizma, u sebi sadrži institucionaliziranu mržnju čiji je nosilac u svom najprivatnijem dijelu bića osoba koja ima izvršnu vlast. Ako se prizna da seb toga nema uprava jer je objavljuju ljudi podložni strastima, valja težiti da institucionalizirane mržnje bude što manje. A što reći za vlast koja je samu sebe izgradila na osobnoj mržnji? Što nego da je najgora vlast i najnesnošljivija mržnja? Čak i ka se u neko vladanje ugrađuje ljubav i pravednost, ona se u poganim vremenima lako izvrgne u mržnju i nepravdu. Što  nego ludost pod krovom očekivati kad su nekoj kući sljepilo mržnje i temelji i zidovi? U predvorju svake institucije trebale bi biti kupke za ispiranje naslaga mržnje, da čovjek u instituciju ne bi unio gubu. (…) ” Aralica 1996:297-298

Jako mi se sviđa način na koji Aralica piše. Radnja temeljena na koliko-toliko stvarnom događaju, piše uvjerljivo, kao da je pouzdano bio tamo i zna što bi neki sporedni lik rekao i kako bi se neki postupak obavio. Donosi pregršt zanimljivih segmenata života toga opasnog povijesnog razdoblja kada su ljudi stalno bili suočeni sa opasnosti rata i napada. Uz to, jako mi se sviđa i kako ukomponira male, sporedne likove koji svi imaju jak psihološki profil i iako su samo usputni, bez njih se ne može zamisliti odvijanje radnje.

Neću vam otkriti što je sve snašlo Matiju i Mesuda i njihove isprepletene i izmjenjene duše, ali želim vas potaknuti da uzmete roman u ruke i čitate ga. Mislim da je Aralica vrijedan pažnje, ja ću svakako potražiti i ostale dijelove trilogije/tetralogije.

Jeste li čitali nešto od Aralice?

 

 

#5 STENDHAL – CRVENO I CRNO

Kao petu knjiga iz moje kutijice nepročitanih izvukla sam roman Crveno i crno  od Stendhala. Ovo stoji već jako dugo na mojim policama i jedan je od onih koje sam oduvijek “namjeravala” pročitati jer eto, spada u klasike svjetske književnosti.

20180707_092600.jpg

Kada sam malo detaljnije krenula istraživati saznala sam da je podnaslov romana Kronika 19. stoljeća i kao veliki zaljubljenik u povijest znala sam da će mi se sviđati Roman je objavljen 1830. godine i jedan je od privijenaca pisanih u stilu europskog realizma, iako ga pretežito odlikuju klasicističke odrednice stila.

Kritičari ga svrstavaju u buildungsromane, ili na hrvatskom terminu razvojne romane upravo jer pratimo lik mladog Juliena Sorela koji traži svoj put da postane netko i nešto u francuskom društvo 19. stoljeća.

Radnja je podijeljena na provincijski dio kada je Julien učitelj djece gospodina De Renala (lokalnog moćnika) i na onaj pariški dio kada Julien odlazi u sjemenište i kasnije se zapošljava kao tajnik gospodina de la Mola (aristokrata).

Unatoč jakoj želji za uspjehom i velikom ambicijom Julien ne može odoljeti svojim emocijama pa se tako zaljubljuje i u gospodu de Renal (suprugu poslodavca), ali i gospođicu de la Mole, kćer svojeg poslodavca. Radi tih svojih odabira na kraju i stradava i bude osuđen na smrt i sve njegove ambicije padnu u vodu.

Julien nam je i glavni pripovjedač romana, ali ponekad se javlja i onaj sveznajući glas pripovjedača koji donosi komentare nekih događaja, ali i tezu da se društvena zbilja zrcalno ogleda u samom romanu. Ovo vam mogu potvrditi jer sam i sama zamijetila tokom čitanja. I sam Sorel kaže da se u 19. stoljeću moglo uspjeti ako si bio onaj “crni” ovdje se misli na svečeničku halju pa i sam Julien sanja da će biti crkveni veledostojnik i imati bogatu župu u nadležnosti. Drugi način uspjeha je onaj ako si u “crvenom” , vojničkoj odori, mada taj način već jenjava. To je i zbog toga jer se radnja događa u vrijeme nakon pada Napoleona i doba velikih reformacija.

Osim antiteza u samom naslovu, one se očitiju i kroz ostale sastavnice radnje – provincija i grad Pariz, ljubav gospodine Renal i ljubav gospođice de la Mole, ambicije i emocije. Ovdje bih htjela nekako spomenuti da mislim da ni tada nije sve bilo crno i bijelo (crveno) u Francuskoj 19. stoljeća. To pokazuje i sam Julien. Od sina seoskog tesara postao je ugledni pripadnik francuske društvene kreme. Imao je mogućnost školovanja, bio je učitelj, izvrstan učenik u sjemeništu, osobni tajnik ugledne političke ličnosti, u neku ruku i špijun za svojeg gospodara. To nam pokazuje kako se već tada nešto počinje mijenjati u društvu, sve to vodi do toga da i mali, običan čovjek, ukoliko je pametan i ima ambicije može se probiti i postati netko i nešto.

Evo koji je savjet dobio Julien.

” Vi niste shvatili svoje stoljeće – rekao mu je princ Karasov: „Činite uvijek obratno od onoga što se od vas očekuje!“ To je, tako mi časti, jedina religija ove epohe. Ne budite ni ludi ni usiljeni jer će se tada od vas očekivati ludosti prenemaganja i onda pravilo ne bi bilo ispunjeno. ” Stendhal 2004:262

20180623_134811

Kad sam čitala roman na trenutke je bio jako dosadan, na trenutke naporan radi detaljnih opisa, nekada me smetalo moraliziranje i previše filozofskih monologa, ali ako volite povijesne romane i zanimaju vas sve periperije i priče iz pariških salona 19. stoljeća biti ćete oduševljeni.

Mislite li da se Julienu isplatilo biti drugačiji od svih? Možemo li tu krilaticu primjeniti i na današnje vrijeme? Koje boje trebamo biti u današnjem društvu da bismo uspjeli u životu?

 

#4 PAVAO PAVLIČIĆ – KORALJNA VRATA

Pročitana je i treća knjiga izvučena iz kutijice s nepročitanim knjigama. Radi se o romanu Koraljna vrata autora Pavla Pavličića.

20180707_091829.jpg

Roman je objavljen 1989. godine, a autor je prema kritičarima jedan od naproduktivnijih hrvatskih pisaca koji stvara i dan danas. Njegov spisateljski opus je raznovrstan i nepregledan. Piše romane, priče i meni je ostao u sjećanju kao autor knjige Dobri duh Zagreba koju smo čitali za lektiru.

Pavličić je, stvarajući u doba prošlog režima (uz autore kao što su i Ivan Kušan i Antun Šoljan koje sam čitala prije njega) često bio kritiziran da u svojim djelima donosi mali stupanj društvene angažiranosti te da mu djela nisu, za razliku od ostalih iz toga razdoblja, prožena ideološkim uvjerenjima.

Radnja romana Koraljna vrata smještena je na otok Lastovo. Protagonist Krsto Brodnjak, znanstvenik filolog dolazi na otok jer je saznao da se tamo nalaze neki stari rukopisi velikana hrvatske starije književnosti. Njegov dolazak da pregleda te rukopise ujedno je i bjeg od svakodnevnice i života u Zagrebu kojim nije zadovoljan.

” Uspinjao se polako jedinom uličicom, pa je motrio visoke pragove, vrata konoba obojena onom istom zelenom bojom kao i škura s kojim se mučila nepoznata žena, žbunove kapara što su se čvrsto držali za pukotine u zidovima dok je njima mlatarao vjetar. I osjećao se dobro jer je već dugo osjećao želju da se makne iz Zagreba, da se osami, da razmisli, da bude negdje gdje nikoga ne poznaje. Znao je da je to i bijeg od svakodnevice, bijeg od pogleda na vlastitu ženu, koja je još mlada a već teško bolesna, bijeg od odgovornosti. Ali, da bi mogao i dalje podnositi svoj život, doista mu je bilo potrebno da bude malo sam sa svojim poslom, da se malo za taj posao žrtvuje, da zbog njega podnosi i fizičke tegobe, kao što je zbog njega i došao na Lastovo, u misiji koja je nekome mogla izgledati i luckasta, ali je njemu bila silno važna. ” (Pavličić 2004:6)

Pavličić pripada mladom naraštaju pisaca 60-tih i 70-tih godina koji nastoje “dezideologizirati” književnost, kako navodi Slobodan Prosperov Novak u Povijesti hrvatske književnosti. Oni ukidaju pravilo da se književnost mora boriti sa teškim ideološkim i identitetskim problemima.

Pavličićevi romani često tematiziraju kulturne i književne događaje i protagosti su kao i Krsto u Koraljnim vratima intelektualci koji su na neki način vezani uz književnost i umjetnost.

Kroz čitanje se bilo zanimljivo sjetiti činjenica da u jednom od najvećih djela hrvatske književnosti ikada Osmanu Ivana Gundulića nedostaju dva pjevanja (14. i 15.). O tom nedostatku promišlja i Krsto.

” On osobno bavio se starom književnošću i pljesnivim rukopisima zato što je bio duboko svjestan tradicije. Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što ih nje proizlazi ono što je sad. Tek usvajajući tradicije ide se naprijed, govorili su mu stari profesori, i on im je vjerovao. Prema tome, budući da je hrvatska književnost išla naprijed,  to je značilo da je usvojila i Osmana. Usvojila ga je skupa sa njegovim rupama, i te su rupe na nju djelovale. Zar ne bi i ona bila posve drugačija da u njezinim temeljima na postoji djelo s tako golemom prazninom? Nije li onda i ta praznina konstitutivni dio hrvatske književnosti? A književnost je ugrađena u nacionalno biće, pa prema tome i u tom biću mora da postoji rupa. Doista, da bi li Hrvati bili drugačiji da svoju nacionalnu tradiciju ne zasnivaju na krnjem Osmanu, nego na kompletnom? ” (Pavličić 2004:147-148)

20180623_134920(1)

Krsto baš na Lastovu među hrpom starih rukopisa nalazi upravo Osmana i to cjelovitoga, vjerojatno i pisanoga iz pera samoga Gundulića. Stranice samoga rukopisa počinju izazivati čudne događaje, pa tako svi koji su u kontaktu sa njima, posredno ili neposredno, magično ozdravljaju.  Tu je ona poveznica Pavličeva stvaralaštva sa fantastičarskim elementima koje uvodi u književnost.

Također su zanimljiva i njegova promišljanja o književnosti općenito. Krsto se počinje pitati što će se dogoditi ako svi magično ozdrave i ako cijeli otok, a i posljedično kopno zaraze sa “zdravljem”?!

“Upravo isto tako osjećao se i u vezi s rukopisom i u vezi sa svojom strukom dok je, sjedeći opet na podu, razvezivao vrpce zagonetnog fascikla. Bavljenje starim rukopisima, bavljenje baš ovim starim rukopisom, davalo je čovjeku osjećaj da isključen, da je daleko od svega, da ga se svakodnevica ne tiče. A sad se taj rukopis odjednom, na radne načine – nezvan i opasan – počeo plesti i u njegov život i u život uopće. ” (Pavličić 2004:67)

Tu se javlja i pitanje što napraviti sa tako velikim otkrićem i je li ono vrijedno postizanja slave samog Krste. Želi li on biti osoba koja je pronašla ta pjevanja Osmana, ali i ostala nepoznata djela starih pisaca? Želi li to javnosti predstaviti, iako rukopis ima magična svojstva? Krsto se pite što će to otkriće uopće i promjeniti u hrvatskoj javnosti? Ljudima ionako to neće ništa značiti, mnogi ni ne znaju za Osmana, a to što će nekoličina zaljubljenika u filologiju i povijest biti van sebe, možda i nije toliko važno.

” Što takvo otkriće može uopće promijeniti? Zar ne živi u siromašnoj, jadnoj i barbarskoj zemlji – iz koje ne može pobjeći jer je stručno vezan za jezik – gdje svi povijesni dokumenti neminovno propadaju, ili bivaju odbačeni, prezreni i zaboravljeni, u zemlji koja nema sjećanja nego je sve u njoj zaborav, divljina i hajdučko arlaukanje? Zar ne živi u zemlji koja sve dublje  tone u mrak i zaostalost, gdje se politički plenumi danima prenose preko televizije (televizor iznad šanka i sad je emitirao takav neki žalosni ritual), tako da svi vide kakvi nas ljudi vode i kako nam nema spasa? (…) I što bi tu, u takvoj zemlji i među takvim ljudima (koji, ako nisu divlji i glupi, onda su zdvojni i očajni) mogao značiti jedan Osman, jedan cjeloviti Osman? Zar neće on pasti ovamo kao što meteor pada u baru, ne ostavljajući traga? Koga će uopće biti briga? Šačicu takvih fanatika kakav je i on sam, i nikoga drugoga. Svi su drugi posve ravnodušni i prema Gunduliću, i prema književnosti, i prema takvoj ljepoti. Takva ljepota kakva je starija hrvatska književnost zapravo je čisti balast i tegoba sa stanovišta vladajućeg sistema vrijednosti u društvu koje tu ljepotu svojata kao svojega pretka.”  (Pavličić 2004:35)

Kada sam pročitala ovu rečenicu, nešto me onako “bocnulo” i potaklo na promišljanje. Iako je ona pisana prije 30-tak ili više godina, mislim da i dan danas vrijedi u društvu u kojem se i znanstveni rad, pogotovo onaj književni i umjetnički ne cijeni i u društvu u kojem gotovo 70% stanovništva ne pročita NITI jednu jedinu knjigu godišnje.

Upravo iz toga razloga ne mogu se složiti da je Pavličićev opus premalo ideološki nastrojen, da njegovi likovi nemaju jake psihološke karakteristike i da ne analiziraju društvo u kojem žive. Mislim da ovaj citat posve pobija sve kritike.

Pavličić se kao autor udostojio kritizirati ne režim i ideologiju, već nas same čitatelje. On nam ukazuje da se ponekada u književnosti treba vratiti u njezine početke i temelje, jer ionako je sva današnje moderna književnost izgrađena upravo na tim temeljima – bili oni krnji Osman, Dundo Maroje, Ribanje i ribarsko prigovaranje, bili to srednjovjekovni romani, trubadurska lirika ili mnoga kasnije moderna i posmoderna djela.

Ja ne kažem da bi trebaju čitati sada djela stare književnosti, ali bilo kakvo je čitanje je bolje od onog nečitanja kojeg se striktno drži većina stanovnika ove naše divne “balkanske” zemlje.

U takvom okruženju, pitate se što će Krsto napraviti s rukopisima? E to vam neću otkriti, već vas potaknuti da uzmete knjigu u ruke i saznate. Jedan mali hint – rukopisi završe u koraljnim vratima, po kojima je roman i dobio ime.

20180623_134758

Jeste li čitali nešto od Pavličića?

Koje je vaše mišljenje o starijoj književnosti i općenito o čitalačkoj pismenosti današnjeg društva i okruženja?

 

 

 

#3 ANTUN ŠOLJAN – KRATKI IZLET

Treća knjiga iz moje kutijice nepročitanih je roman Antuna Šoljana – Kratki izlet. Knjiga koja je vjerojatno svima vama poznata jer je bila obavezna u svim popisima srednjoškolske lektire, a oni malo mlađi su muku mučili sa njome na maturi 🙂 Ja je nisam čitala tada, pa evo nekim čudom sam je izvukla među prvima.

Malo sam proučila biografiju Antuna Šoljana, i svidjela mi se rečenica Slobodana Prosperova Novaka koji u pregledu hrvatske književnosti za njega tvrdi da je “dobar pisac po onome što je slutio, onome što je bolje od drugih predvidio, nije izrekao radikalno, ali je bilo realno” (Prosperov Novak 191-198). Upravo vam kroz recenziju želim pojasniti kako se ta rečenica o piščevom životu može odraziti i na glavne odrednice ovog romana.

20180616_183604

Djelo je objavljeno 1965. godine, godine kada je već bila duboko ukorijenjena tradicija bivšeg jugoslavenskog političkoG režima koja se ogledala i na stanje u književnosti. Autori tako nisu mogli javno kritizirati vlast, već su  svoje kritike morali nekako “upakirati” u svoja djela.

Šoljan tako piše o jednom skroz bezbrižnom izletu u Istru. Razdoblje u kojem se to događa je ono nakon završetka rata te nakon što se nova vlast pomalo uhodala i počela svoje djelovanje. Ovdje vam donosim citat koji mi se jako svidio i koji prikazuje razmišljanje mlađe generacije koja je bila suvremenik toga doba.

Ratno pitanje „gdje smo?“ i poratno „kamo ćemo?“ izgubilo je svoju oštrinu (sve smo više bili razni, na raznim mjestima, sve više kretali u raznim pravcima), a u to vrijeme počeli smo se pitati opet jedno „ odakle smo došli?“, a teza „treba se vratiti komadić puta da bismo se mogli zaletjeti dalje“ postajala je parolom dana. Nećemo valjda počinjati uvijek od nulte točke, uvijek sve otpočetka, kao da nije bilo ničeg prije nas? ” (Šoljan 2004:11)

U izletu sudjeluje pripovjedač, inače novinar te nekoliko entuzijasta koji predvođeni Rokom odluče tražiti izgubljene freske u unutrašnjosti Istre. Prepuštaju se Rokovom vodstvu. Roko u djelu ima važnu ulogu, ujedno je i profesionalni vođa jer saznajemo da je više puta organizirao slične ekskurzije. Iako Roko često ne zna kojim putem trebaju dalje krenuti te zbog toga gotovo svi sudionici odustaju kako se nailazi na neke prepreke, pripovjedač ne može ne zamjetiti kako je Roko i simbolični vođa jer djeluje kao da je cilj cijelog Rokova života da bude upravo to, da vodi ljude.  Evo kako on priča o njemu.

U njemu sam prvi i posljednji put vidio istinski i praktički drugačije osjećanje sreće. Za sve nas druge sreća je bila ista: niz bližih ciljeva, plitke stube koje se gube u ružičastoj maglici. Njegova je sreća, bar se nama tako činilo, bila nešto izvanljudsko, granitna baklja što strši iznad magle. Ili je to možda – kako smo nesvjesno osjećali u stalnom pulsiranju njegove histerije – bila prava, nelogična sreća samoga, gologa života; nešto kao sreća po sebi.” (Šoljan 2004:8)

Ali sve je to primao s radošću, s beskrajnom energijom, zračeći srećom koju još ni danas ne razumijem, koju valjda neću shvatiti dok budem živ. A opet, ne bih to nazvao požrtvovnošću ili nesebičnošću. Te riječi ovdje ne ulaze. On je, mislim, morao tako. On možda nije imao drugoga sebe osim u drugima. On možda nije imao druge sreće osim nesreće.” (Šoljan 2004:9)

Posebno sam se razveselila kada sam zaključila da je pripovjedač novinar. Na samom početku romana imamo, meni osobno, zanimljivih odlomaka gdje se može uočiti položaj novinara u partijskom režimu.

“Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar (s nekoliko reportažica o seljačkim radnim zadrugama i par prosvjetiteljski pisanih napora za uzdizanje masa, tipa Kako je čovjek postao od majmuna, u svom nevelikom opusu) i obratio sam se jednom dnevniku da mi dade neznatnu akontaciju i odgovarajuću „šaru“, a ja da ću napisati nekoliko reportaža o istarskim freskama, o novoj tvornici ribljih konzervi, a usput, naravno, i o istarskim seljačkim zadrugama. Dobio sam akontaciju i šaru. Za novine je bilo dovoljno da sam mlad, a za sve ostalo je , osim malo novca, bila dovoljna šara.

Šara – kakav bilo komadić zgužvanog papira s kakvim pečatom i nečitljivim potpisom – otvarala je onda sva vrata. Važno je bilo da bude službena. Što službenija, to djelotvornija. S šarom su mogao dobiti smještaj u prenatrpanim hotelima, hranu u posebnim restoranima, besplatan put na željeznici, razne usluge lokalnih vlastodržaca. Uglavnom, tek si sa šarom bio netko i nešto, osobito, kako se onda govorilo, „ na terenu“. Dovoljno je bilo da iza tebe stoji kakva institucija pa da svi vjeruju da iza tebe stoji cijela država.” (Šoljan 2004:12-13)

20180623_134908

Roman o odustajanju

Prosperov Novak donosi zanimljivu konstataciju da je ovaj roman upravo takav, da se u njemu, iako svi streme doći do tog nekog možda i imaginarnog cilja, u biti cijelo vrijeme sve vrti oko odustajanje. Sudionici izleta odustaju iz raznih razloga – iscrpljenosti, nepovjerenja, neki se zaljube u krajolik pa žele ostati u nekom malom selu koje je usput i sl. Roko ih ne bodri previše i ne motivira, pripovjedač u tome ima bitniju ulogu.

” Ne vraćamo se – viknuo sam iznenada, nepotrebno glasno i gnjevno. – nije se moguće vraćati. Previše skupo smo platili da stignemo … dokle smo stigli – nema vraćanja! Nikad ga nije bilo. Uvijek idemo dalje, razumijete li. Ostavimo neki znak, kamen, stećak, putokaz, pa dalje. Stvar je samo u tomu: kamo dalje? Katkad se treba samo osvrnuti da se orijentiraš, da znaš kojim si putem krenuo. To ne znači da se vraćamo. Samo tražimo. Tražimo te … znakove. Ostatke. Spomenike. Prošlost. Trenutno tražimo freske.” (Šoljan 2004:83)

Nakon ovog odlomka iz romana možda vam je jasnije što sam mislila kada sam rekla da je djelo simbolično. Kroz cijeli svoj životni vijek mi ostavljamo neki trag. Čak i kada odustanemo, nešto ostaje od našeg životnog puta.

Šoljan odustajanje ili ne odustajanje prikazuje i kroz lik redovnika koji desetljećima ostaje sam na Gradini i čuva samostan i desetljećima nitko nije zašao do te napuštene lokacije. Pitate se zašto on nije odustao do toga?!

“Čuvao sam ih za onoga koji će jednom doći i poželjeti da ih vidi. Ne znam zašto sam to činio. Možda samo zato što netko mora. Činilo mi se da je zbog nečega jako važno da to netko čuva. Mislio sam, doći će netko i vidite, više nema što da se čuva … i sad kada ste došli, mogu mirno umrijeti … bi ćete bar reći nekom drugom da ovo postoji, da je ovdje nešto bilo, pa i ako ne ostanete vi sami, ljudi će se sjetiti, doći će netko drugi, vratit će se, i možda sve opet jednom oživi, možda sve bude … pa nije valjda cijeli svijet samo propadanje, rušenje, mrtvačnica kao ovdje, valjda se negdje nešto obnavlja, gradi, čuva, valjda još uvijek … Nije sve ovako?” (Šoljan 2004:96)

Do samostana dolaze na kraju Roko i pripovjedač. To se više i ne može nazvati samostanom, već ruševinama i ostacima ostataka. Također nepovratno su oštećene i freske koje su toliko tražili od samog početka. Evo što redovnik misli o tim ruševinama.

“Vama sigurno sve ovo izgleda kao bezoblična ruševina, je l’da? Začudili biste se kad biste znali koliko ruševine dugo zadržavaju stalan oblik? Kao građevina, i ruševina ima neku svoju arhitekturu. I to traje opet vrlo dugo. Godinama. Onda jednoga dana vidite da se promijenila, odjednom dođe kao nova.” (Šoljan 2004:85)

20180623_134736

Generacijski roman

Čitajući razne prikaze ovog romana, nisam mogla ne zamjetiti kako je on karakteriziran kao primjer najboljeg generacijskog romana na ovim prostorima. Sada nakon čitanja mogu se složiti sa tom tezom. Kroz cijeli “izlet” dolazi do sukoba između dvije generacije i jasna je opozicija stari-mladi. Vidimo to kroz nekoliko likova koje autor uvodi u roman i koje izletnici sreću putem – starije žene, vlasnik konobe i sam redovnik. Kao da cijelim tim putem traženja freski nailaze na ljude koji su toliko drugačiji od njih, koji su pripadnici nekog starijeg, prošlog sustava. Izletnici su tako onaj novi kolektiv koji tek dolazi i koji bi trebao stvarati svoj život i doprinijeti svijetu. Ironično je pomalo, da sav taj mladi kolektiv na kraju odustane prije svojeg cilja, dok ovi stariji, čini se kao da su bemrtni i nikada neće odustati. Evo kako pripovjedač to doživljava.

“Tražio sam, ali ih nisam našao. Tražio sam kao što čovjek, za kojega se dugo misli da je izgubljen pa se vrati iz nekog zarobljeništva ili emigracije, traži svoje prijatelje. Ali moji prijatelji su nestali, rasuli se, iščezli u ratovima, u pogromima, ili naprosto u životu: u mekoj magličastoj udobnosti koja guta ljude poput života blata. Ili su, neki od njih, jednoga dana – kako pričaju očevici – naprosto odšetali nekamo dvoredom, ili kakvom slijepom ulicom, ili obalom mora, i nise se više vratili. Sada se više nemam komu obratiti. Možda su svi sudionici toga izleta već pomrli. Možda je zatim tim kratkim izletom završio njihov svijet.” (Šoljan 2004:115).

Pripovjedač na kraju ostaje sam. Ne bih vam htjela otkriti što se događa sa Rokom i redovnikom i samostanom i tim čuvenim freskama jer vas ipak želim motivirati za čitanje knjige (ali moram priznati da su uključeni tajni samostanski prolazi i malo mističnosti 🙂 ).

Sada da se vratimo na ono  simbolično u romanu. Možemo li na izlet gledati samo kao na puko traženje freski ili Šoljan kroz njega opisuje cijeli životni put i traženje samoga sebe? Možemo li na Roka gledati kao na vođu u pravom smislu riječi, ili možda kao na vođu kojemu svi sami bezuvjetno dajemo svoju podršku i slijedimo ga unatoč krivom smjeru, kao što je primjer sa mnogim političkim vođama? Postoji li granica do koje vjerujemo nekome da će nas negdje dovesti ili to zanemarujemo ukoliko je on karizmatičan kao Roko? Ne znam odgovore na ova pitanja, već se samo mogu Šoljanu diviti na hrabrosti kojom je u doba striktnog režima progovorio o toliko problematičnih stvari. I to sve kroz jedan bezbrižan “izlet”. Evo što pripovjedač o tome kaže:

“Vjerovali smo u tebe, zvijezdo, slijedili smo te u znoju lica svoga, nadali smo se. I što? Ako je ovo mjesto po komu sve što smo bili i sve što smo učinili treba mjeriti, ako ovime bivamo opravdani, iskupljeni, ako se ovdje veže naš život, čime se onda možeš pohvaliti, zvijezdo? Po kojem pravu onda očekuješ našu zahvalnost, poniznost, posluh? Ako je sve ovo bilo uzalud, ova patnja, ova poniženja, ovo puzanje po prašini i ako od svega toga, na kraju, ostaje samo nekoliko okrhanih komada kamena i nekoliko razjedenih pljesnivih slikarija, onda ti se ništa više ne može prepustiti, zvijezdo. Jer si ravnodušna, nemilosrdna i neljudska. Zar je ovaj starac ovdje bio potreban kao zavjetna žrtva u tvoju diku i slavu? Zar smo ti mi, ovako sitni, nevažni pohod, bili potrebni kao žrtve paljenice? Nisi se nasitila stoljećima? O, kako mrzim tvoje pohlepno oko.” (Šoljan 2004:100)

Tko je ta “zvijezda” kojoj kritiku upućuje pripovjedač prosudite sami. 🙂

 

Za kraj, moram reći da mi je drago da ovaj roman nisam čitala kao srednjoškolka. Mislim da ga nitko u toj dobi ne bi mogao dobro interpretirati i shvatiti. Drago mi je što sada kada imam desetak godina više nego onda roman u meni izaziva ono nešto što me tjera na razmišljanje. Ujedno vidim i zašto je roman toliko značajan za hrvatsku književnost.

Jeste li ga vi čitali? Kakvi su vaši dojmovi o njemu?

 

 

#2 IVAN KUŠAN – Toranj

Vrijeme je da vam predstavim drugu knjigu koju sam izvukla iz svoje kutijice. Radi se o romanu za odrasle slavnog dječjeg pisca Ivana Kušana – svima nama poznatijeg kao tvorca Koka iz serije dječjih romana koje smo svi čitali u osnovnoj školi.

20180623_134718

Toranj je prema književnim kritičarima “analiza balkanskog primitivizma” i Kušanov najbolji roman. Roman u kojemu Kušan alegorički prikazuje svoja shvaćanja i odustajanje od borbe sa komunističkim vlastima na način na koji su to činili njegovi kolege suvremenjaci. On kroz pisanje o  političkom primitivizmu i ruralizmu kojim karakterizira svoje likove donosi upečatljivu kritiku vlasti.

 

Surkovac, i to onaj Donji

Priča je to koja nam donosi pregled cijele društvene mikrostrukture jednog malog panonskog mjesta Surkovca, i to onog Donjeg koji se ne može uspoređivati sa onim Gornjim, iako je manje razvijeni i zaostaje sa infrastrukturom.

„Kroz prljavi prozor gledao sam cestu koja kroz Donji Surkovac krivuda prema Gornjem Surkovcu (prema Gornjem smo svi mi iz Donjeg imali svoje opravdane rezerve, uvijek tako oni donji). Nedaleko sive stanične zgrade, slijeva, mlin Pište Kenteša u čijim se prozorima, opet, nazrijevali obrisi pilane koja je tu, ali više ne radi, nerentabilna je. Na početku obronka koji iz Donjeg vodi u Gornji propinjao se mjesni ponos, skromni ali vrijedni kamičak u palači buduće industrijalizirane Panonije što je nekoć poznavala samo plug i drljaču: naš gigant, nova – novcata tvornica soda-vode koja se službeno znala Kombinat soda-vode ili, skraćeno (i od milja), Kosovo, Ko-so-vo. (…) Istina, bez drugog mlina, žito smo za rodnih godina vozili sve do Đakova, ali je općinski starješina s punim pravom tvrdio da odnekud treba početi jelda. Kroz ovaj isti prozorčić ću za godinu-dvije gledati trafostanicu, novu asfaltnu cestu i osnovnu školu ( neće se više Gornjosurkovčani pinčiti svojom Višom pedagoškom,  čiji žuti zidovi strše nad potokom Bubanom kao Anđeoska tvrđava nad Tibetom). Sve je to u planu znači kao da je već tu, i dobro što se nije slušalo neke moje ideje, jer kod mene sve ispadne neplanski izvitopereno, više na horuk. (Kušan 2004:13)

 

Surkovčani, odnosno Donjosurkovčani

Imamo pripovjedača – seoskog činovnika Mišu S. koji je inače politički kažnjenik koji za kaznu mora biti blagajnikom u Surkovcu. Mišo je inače arhitekt i vrlo je kritički nastrojen.

U svojem dnevničkom zapisu piše o Milanu Gabonji – poznatijem kao Cuci. Cuco je lokalni moćnik koji uz sebe ima ljude koji ga podržavaju bezuvjetno. Cuco kao načelnik iznosi ideju o gradnji tornja. Tornja kojim bi se mjesto identificiralo – imalo neku svoju posebnost. Neki članovi općinske skupštine, uključujući i Mišu skeptički su prema ideji gradnje tornja, kada su im prioritetnije neke druge infrastrukturne građevine – škola, trafostanica.

„Ispostavilo se da su neki vijećnici posumnjali u potrebu da se gradi takav toranj kad nemamo još ni osnovnu školu, ni cestu, ni trafo-stanicu (jedna budala pitala molm vas ljepo štoše ko bit od ote nove travike to njemu sve svejedno jel travika jel trafostanica pas čovjek prosto pita ko njizi bira). Ali Cuco je sve sumnje raspršio veličanstvenim dvosatnim govorom (da mi ga je bilo čuti) u kojem je jasno ko pekmez dokazao da neprijatelji tornja mogu biti samo oni koji su i inače neprijatelji Surkovca, općine, Panonije  i cijele, i tako dalje. Rekao je kako će nam druge općine pomoći i kako će u Skupštini biti govora o tome da se uvede porez na bestoranjske općine, kao što je u Engleskoj, majku mu šašavu, neki maršal uveo porez na zrak (to ja Cuci spomenuo kako je engleski ekonomist Alfred Marshall pod kraj prošloga stoljeća predložio da se uvede porez na svježi zrak kako bi se namakla sredstva za izgradnju zelenih pojaseva u industrijskim gradovima!). napokon je Ronjac izvukao iz lisnice fotografiju palače u kojom sam poznao djelo arhitekta Niemeyera, predsjedničku palaču u Brasiliji, izrezak iz moga leksikona na kome je Cuco svojeručno napisao Nermajor Oskar, odmah naški, prvo prezime, onda ime. Rekao je da ćemo poslije tornja sagraditi sličnu ovakvu općini u da ćemo pozvati u Surkovce velike svjetske stručnjake, maršale, majore i oskare.”  (Kušan 2004:26)

Primjer koji Mišo spominje je i novinar Tomo Robić. Meni je bilo zanimljivo Kušanovo viđenje novinarskog posla u lokalnoj sredini pa vam donosim neke odlomke. Novinar je ovdje ugledni pripadnik društva sa velikom reputacijom u listu za koji piše i bezuvjetno podržava sve ideje političkih moćnika, pa tako i Cucinu ideju o gradnji tornja.

„ Jer Tomo Robić je zbilja naljepnica i pol na novom surkovačkom i Cucinom pothvatu. Tomo Robić je bio netko i nešto. Tomo Robić bio je novinar. I to ne bilo kakav. Nepogrešiv, svugdje prisutan, angažiran, priznat i još Gornjosurkovčanin. (…)  Jer, ruku na jalno srce, Robić je bio stilist i pol, upravo bez mane. A njuh kakav je imao, bome, to je za priču! Ako ima ljudi koji su uvijek u pravu, Tomo je zacijelo bio jedan od njih. Nevjerojatno kako se njegovo mišljenje brzo mijenjalo, elastičnog mu je, uz profinjeni stil, glavna odluka. Za razliku od zlonamjernih sumnjičavaca (čitaj: mene) on je shvaćao da na važnim sastancima svi imaju pravo i, kako su i ondje svi bili istomišljenici, tako je i on bio njihova mišljenja, štoviše ga i komentirao, tumačio neupućenima, čak objašnjavao zašto je ono suprotno jučerašnjem i prošlogodišnjem. (…) Čitaocima novina, koji pamte, moglo se učiniti da je tekuća povijest veliki krabuljni ples i da se novinar, oboružan ubojitim perom, šeta kroz gomilu zakrabuljenih plesača, skida krinke čas ovome, čas onome, i šiba li, šiba; poneki put brže-bolje natrag ustakne krinku kada ugleda poznato lice ispod njeg, kaže ha-ha, šalio sam se, pređimo preko toga, i odlučnim korakom krene u susret drugoj krabulji, sve dok ne nađe krivca. U toj dinamičnoj maskerati krivci se mijenjaju, a ličnosti mijenjaju krinke (napokon, valja reći da je Robić i te kako znao pohvatati prave ljude i prava djela u najpraviji čas, pa je tako i našem Milanu Gabonji-Cuci pružao podršku kad je god osjetio da mu je potrebna i da je od općeg interesa), ali je Robić uvijek lebdio iznad efemernih zabluda i ostajao nepogrešiv.

(…)

Ako je Tomo Robić doputovao da uveliča i podrži novu Cucinu akciju, onda je zbilja vrag uzeo šalu, a ja još jednu rakiju.” (Kušan 2004:17-18)

Tomo Robić tako u Panonskom listu piše članak o gradnji tornja koji postaje ujedno i hvalospjev tako sposobnom načelniku kao što je Cuco. Ovdje ponovo vidimo našeg kritički nastojenog Mišu.

„Ali, premda ti se divim, baš zato imam pravo da ti nešto kažem i otvoreno, kao prijatelju. Eto, uzmimo ovaj tvoj prvi divni članak u povodu Cucina tornja. Izvrsno, stil i sve, jezik, jasnoća. (…) Famozan je. Samo, još bi bio bolje da toranj uopće nisi ni spominjao. Toranj ti je jedina stilska omaška, zvuči apstraktno među onim samim konkretnim pojmovima. Nosioci stvaralačkih tendencija (ne, dakle samo aktivni stvaraoci, to ti je nijansa za bogove) u konkretnoj akciji izgradnje prvog panonskog tornja. Čuješ li kako toranj tu ružno zvuči! Da ga bar nisu spominjao. Da, da, najiskrenije. Usto, Tomo, brate, nije prvi panonski toranj. Još su ih Rimljani, prvi okupatori. Dakle, vidiš, čim si se dotakao tog prokletog tornja, odmah su i greške tu. Inače si odista nepogrešiv. Uostalom lako je vama novinarima, a i piscima, časna riječ. Opet moja zavist, što ćeš. Svejedno mi je. Vi imate lektore, brate. Ma ne, ne mislim na cenzuru, znam da toga više nema. Mislim na prave lektore. Pa ti znaš valjda otkud toliki prosjek pismenosti, stil oj-hoj, u našem novinstvu, u našoj književnosti! Mi smo valjda jedina nacija na svijetu gdje ljudi od pera ne treba da se brinu za jezik, stil, pravopis, gramatiku. Jer gdje bi onda stigli sve svoje fine ideje, misli, analize, kada bi se bavili jezičnim smicalicama? (Kušan 2004:68)

 

Toranj se ipak gradi

Nakon što je Cucin prijedlog prihvaćen, toranj se ipak počinje graditi. Čak i sumnjičav Mišo počinje promišljati kako to možda i nije toliko loša ideja. Zanimljivo je vidjeti kako Kušan opisuje prilagođavanje marginaliziranog pojedinca, u ovom slučaju intelektualca, idejama primitivnog političkog vodstva. Toranj se počinje uzimati kao simbol identiteta pripadnika zajednice.

„Na ruševinama trulog mlina kao postojana hrid i vječni spomenik našem kraju, ne onaj sumnjivi sa sabljom i brkovima. Možda u talogu svoje mračne duše ipak osjetih da sam i ja dio pothvata, da toranj ne može biti djelo jednog čovjeka, nego, bome, i mene kao takvog, eto me gdje stojim i gledam, već ga vidim prije tolikih (osim Cuce, njemu se u dvogledu vidi da ga pita pred sobom, toliko mu je sve jasno, kako će i što će, od temelja), pa me možda i zgrabilo neko ganuće, neka slatka mučnina da i ja tu pripadam, da će to biti moj toranj i da nije važno, kao što sam jutros gnjavio samoga sebe, što počinju bez nacrta i proračuna. (Kušan 2004:37)

Započinje se s gradnjom tornja, opisuje se to veliko gradilište i kako načelnik sve nadzire. Kada on biva izgrađen upriliči se službeno ceremonijalno otvaranje. I oni mještani koji su bili skeptični više ne mogu ni pomisliti da im gradnja tornja nije bila potrebna. Kod samog arhitektonskog uređenja mislilo se na sve. Svaka  strana četverokutog tornja je posvećena simbolično jednog državi. Te zemlje su Francuska, Sovjetski Savez, Japan i Obala Bjelokosti. Te zemlje nadgleda jedan orao – “simbol Panonije” iako on u njoj niti ne obitava. Donosim vam odlomak u kojemu se opisuju pojedinosti.

“Toranj je četverouglast i ima četiri strane, četiri plohe (sve bi se to moglo jednostavnije, kada bih znao geometriju). Gore je krov, to smo već proslavili. Na krovu raskriljeni orao, simbol Panonije, što reče Cuco, mater mu kljunatu, naime orlu. I tu je bilo povuci-potegni s kolebljivcima koji su tvrdili da orao ne može biti panonski simbol, kad tu orlova ni korova nema, ali je Cuco rekao da baš zato, majku mu i orlu i tupavcima, kojima to još treba dokazivati. (…)  Sad o onom glavnome, četiri strane tornja sa četiri zemlje, o tome je Cuco nadmašio samoga sebe, četiri zemlje i četiri kontinenta, i ne samo to (dugo se rvao sa kolebljivcima oko toga koje će zemlje izabrati, ali ih je uvjerio da ovo nije, pobogu, prvi i zadnji toranj, braćo, to jest nije da nije prvi, ali bolje je bilo ni taj ne zidati ako tko misli da je zadnji, jer biti će ih još, pa će i drugi narodi doći na red, neka pričekaju, mater im  takvu i takvu). To su zasad Francuska, Sovjetski Savez, Japan i Obala Bjelokosti. Ha, što mu nije genijalno? Francuska  strana u bronci, kaže, veza sa Rodinom, i on je znao u bronci, a prizori iz revolucije, (…) opći krkljanac iz kojega se svečano iskoprca Marianne (…) sa zastavom, a noga joj na prsima palog tipa, za kojeg sam mislio da je Mendes-France, ali kažu nije, nego Napoleon, izraz mu je kiseo od loše probave i grižnje savjesti, a i Englezi su ga već načeli. Sovjetska je strana navodno od urana (presvučenog olovom, zbog radijacije, na sve se mislilo) i prikazuje veliko gradilište, Dnjeprostroj i mnoge druge strojeve između kojih klasa gigantsko žito kao i science-fictiona, i sve radnik do seljaka, razmahuju srpovima i čekićima, pa po čemu stignu, radi se naveliko dok se u pozadini uzdiže (ja mislio Ural s prozorima, možda je u planu tako nešto) sveučilište Lomonosova. Japanska je četvrtina lirika i pol, zna se što je Azija, rascvjetale trešnje, izlazeće sunce, kiša, snijeg na vrhu Fujiyame, gejše sa nožicama br.32, starčići piju čaj, milija jedna, a još ponegdje pozlaćeno ili posrebreno, pravi azijski ugođaj i mirna filozofija. Obali Bjelokosti pripao je najdinamičniji reljef, živahno sveučilište loma nosova, potkoljenica i mandibula u jednom ritmu prema kojem je francuska revolucija čisti Japan, a cijeli prizor prikazuje obračun s bijelim gospodarima koji glavačke završavaju u oceanu kojim su i doplovili da zakuhaju cijeli dar-mar, sve naravno od bjelokosti, samo (o svemu se zbilja vodilo računa) bijelci su od tamna kamena, prema afričkom vjerovanju da su anđeli crni, a đavoli bijeli.”  (Kušan 2004:101-102).

20180621_225217

Paradoks tornja

Mišo nekoliko dana prije svečanog otvaranja uoči nešto čudno na tornju. Naime on nije ravan – kosi je, kosi kao onaj u Pisi. Muči ga što to nitko na otvorenju nije primjetio niti spomenuo. Cijela masa ljudi ostala je zatečena Cucinim govorom na otvorenju i njegovom pojavom pa nisu ni primjetili. Cuco se pobrinuo da čak i sve televizijske kamere budu ukoso kako bi toranj na snimkama bio ravan.

„A sada, popišani moj Mišo, pustimo suze i barokne opise, jer dolazi najodlučniji trenutak, ne u svom pišljivom zapisu, u životu. Stojiš toranj i ti, gledate se. (…) Čemu lažeš na panonski, kad se bojiš priznati da si samo kukavica i ništa drugo i da jedino sebi činih uslugu, ti i tvoja kap, sram vas bilo, bome. Ti dobro znaš onu bajku o carevu novom ruhu, ali nisi ti onaj balavac koji će uskliknuti, jer si ti Mišo, naš čovjek. Na svoj način, ali naš. Dane i dane već kriviš glavu pred tim tornjem, i danas već dva sata, i tobože misliš kako su ti vratni mišići oslabili, činovnički život, trebalo bi utege, a iz tebe samo viri tvoj rogati kukavičluk i ne usudiš se reći da je toranj NAKRIVO! Znaš li ti (uopće previše znaš) koliko je prigušene gužve bilo oko toga, jer kad su oko temelja prčkali, ali se mislilo neće se primijetiti, i imali su pravo, čuješ li hurrraaa, samo si ti nakrivio glavu da ga vidiš pravog, za sve ostale toranj jest uspravan, oni se ne pretvaraju kao ti, krivošijo. Ti su običan. Dosta.” (Kušan 2004:106-107)

Mišo više ne može šutjeti pa uzvikuje tu realnu činjenicu, otkriva kakvo je to “Cucino novo ruho”. Da stvar bude još gora, Cuco ima odgovor i za taj problem.

„Cuco je gutnuo  Kosova, ta je voda malne ljekovita, i, crven kao Diorove točkice, ipak smislio genijalnu ideju (…). Tako je, toranj je kriv, toranj je kos, hvala Bogu i vragu da je napokon netko primjetio, to je bio i plan, jer kojeg bi smisla imalo graditi prav toranj, takve imamo i u Đakovu, ali ovo je sad prvi planski krivi toranj u povijesti, još smo u temeljina uredili. ” (Kušan 2004:110)

Ovo nije jedini paradoks oko tornja. Kušan nam na kraju knjige otkriva pravi apsurd i besmislicu. Toranj postaji sam sebi svrhom, mještani nisu mogli imati nikakve koristi od njega.

„Možda bi, umjesto ovako osobno, trebalo ipak reći da nikada nitko nije zapitao kakva je prava namjena Cucina tornja (funkcionalnost, što se kaže), nitko, zavirivši u Enciklopediju između natuknica toraks i Josip Torbarina, da bi zapitao je li naš toranj bušilački, opservatorijski, bojni, televizijski, kontrolni, stražarski, rashladni, ili bar svetište boga Marduka, kad već na njemu nije bilo čak nikakva stepeništa, nikakva načina da se uspneš do orla, da pogledaš odozgor na nas.

Toranj je bio sam sebi svrhom i nitko nije pitao čemu služi.

U tome bi, naravno, i bila njegova izuzetna vrijednost (tornja), da je netko zapitao, ali nije nitko.” (Kušan 2004:114-115)

 

Kada ne bih znala da je ovo napisano davne 1970. godine vjerojatno bih čak mogla i povjerovati da je istinito i lako moguće i danas. I danas naši lokalni, ali i državni čelnici, grade ceste, mostove, tunele, zgrade, fontane i šta sve ne. Tu je i najveća tragedija našega društva. Izgleda da se i dan danas nismo pomaknuli  niti malo sa ideje gradnje imaginarnih “tornjeva” u zraku koji su samo populistička mjera,  umjesto onih pravih koji nama i drustvu trebaju?! 😥

 

Jeste li čitali ovo djelo? Što vi mislite o “imaginarnim tornjevima” ?