Elizabeth Macneal: Tvornica lutaka

Izvadač : Stilus 2019.
Broj stranica: 370
Cijena: 129 kn
Knjižnica srca Ingrid Divković

London 1850. godine. Ulice su veliko gradilište i sve je u pripremi Kraljevske izložbe. Grade se današnje poznate vizure grada. Mjesto je prepuno radnika, stranaca. Vide se ogromne razlike između pripadnika visokog građanskog društva i elite te onih malo manje sretnih, na marginama društva.

U ovakve društveno povijesne okolnosti Elizabeth Macneal smješta nekoliko priča.

  • Jedna priča svakako su prilike života u gradu, po tadašnjim pojmovima velegradu i svim mogućim načinima snalaženja kako biste preživjeli. Priča je to malog dječaka Albija koji sa svojom sestrom preživljava radeći svakakve posle. Rekli bismo na tamna strana svakog društva.
  • Druga priča donosi nam prikaz napretka londonskog društva i svih novih tehnologija koje će se prikazati na velikoj kraljevskoj izložbi. Svrha takvih izložbi, koje su predstavljale sve od igle do lokomotive, bila je upravo izazivati divljenje posjetitelja prema tehnološkom napretku i inovacijama.
  • Još jedna svrha velikih izložbi bila je prezentirati napredak u kulturi i umjetnosti. Ovdje nam Macneal uvodi priču afirmacije novih i nepoznatih umjetničkih imena kao što je Luis Frost koji slikaju samo kako bi im sliku pogledao velik broj posjetitelja izložbe.
  • U sve to Macneal uklapa i priču jedne hrabre žene Iris koja također traži svoju afirmaciju i bori se da postane umjetnica.

20190625_102203.jpg

Iris zajedno sa svojom sestrom blizankom Rose živi i radi u Carstvu lutaka gospođe Salter. Gospođa Salter ima svoj dućan u kojem izrađuju lutke po narudžbi, a sestre oslikavaju njihova lica i kroje odjeću. Iris je talentirana umjetnica koja svoj talent skriva od svih.

Jednog dana odluči promijeniti svoj nepovoljni položaj i osloboditi se svih okova – onih roditeljskih, gospođe Salter, Rose, ali i svih onih društveno nametnutih normi toga vremena. Postaje model slikaru Louisu Frostu.

Louis joj daje slikarske poduke i vrlo brzo se između njih pojave neki osjećaji.

Iris ni ne sluti kakva opasnost je pred njom u liku Silasa, “čudaka” onog vremena koji se bavi prepariranjem životinja i prodavanje njihovih kostura. Silas je prati i opsjednuto je želi za sebe. Ovdje ćemo sati s prepričavanjem radnje, kako ne bi otkrila previše.

20190614_102120.jpg

Tvornicu lutaka sam sasvim slučajno čitala paralaleno uz Kradljivce labudova Elizabeth Kostove. Oba naslova imaju zajedničko to da u sebi sadrže priču o afirmaciji žena u slikarstvu. Iris to želi u Londonu sredinom 19. stoljeća, a Beatrice de Clerval u Francuskoj krajem 18. stoljeća zajednom s impresionistima. Zgodno je da obje žele svoju sliku izloženu na velikim kraljevskim izložbama, obje imaju muškog učitelja te obje slikaju iz nekog bunta. Iako su stilovi pisanja Kostove i Macneal zaista potpuno različiti, priče koje donose su upečatljive i potiču na promišljanje.

Danas nam je potpuno normalno i postoje stotine i tisuće ženskih slikarica, ali kada gledamo preglede povijesti umjetnosti vidimo koliko je malo stranica posvećeno ženama. To nam je najbolji dokaz da  je slikarstvo bilo grana umjetnosti rezervirana za muškarce.

Ovdje Elizabeth Macneal vrlo dobro bira temu i postavljam problem svojeg djela. Meni, zaljubljeniku u povijest, sviđalo se što je priču obogatila i što nas je uvukla u London sredinom 19. stoljeća. Imamo dojam da smo upoznali sve njegove slojeve društva, sve ulice i mračne kutke. Također nam  taj London približila kroz osebujne likove i pokazala nam je koliko se i danas nosimo sa istim problemima.

 

 

Tko o čemu? Knjigoljubac o lektiri, naravno!

IMG_2425

Ovih su dana naše portale preplavila govorenja i pisanja o lektiri i mijenjanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog kurikuluma za hrvatski jezik. Dio tih izmjena donio je sa sobom smanjen broj obaveznih lektira koje se čitaju i koje su propisane na razini MZOS-a. Popis ostalih dijela koja su preporučena za čitanje u cijelosti ili kao određeni odlomci nije mijenjan. Samo je stvar prepuštena u ruke profesora hrvatskog jezika koji sam bira što će učenici čitati tokom školske godine, uz ono što je obavezno propisano.

Obzirom da već godinama radim u toj „medijskoj branši“ ne sjećam se kada je neka tema iz onog nepopularnog područja kulture dospjela na naslovnice svih medija i zadržala se tamo čak nekoliko dana. Imam dojam da se u zadnjih nekoliko dana više piše po društvenim mrežama ili priča o lektiri nego li se ona zapravo i čita. Komentara, mišljenja i argumenata ima svakakvih. Pobunili su se svi – profesori, književnici, ini stručnjaci, pa čak i mi blogeri. Bune se čak i osobe koje pratim na društvenim mrežama, a pouzdano znam da knjigu za lektiru nikad nisu ni otvorili. Postaje nemoguće sve pratiti, čak ako vas kao mene i zanima ta tema.

Sve vrvi od senzacionalističkih naslova kao što su „Ježevu kučiću, Pipi Dugu Čarapu i Dnevnik Ane Frank izbacili iz lektire“, „Ministrica Divjak zakinula djecu za popularne lektire“ itd. I onda se ja zamislim.

IMG_2436

Jesam li ja bila toliko nemaran učenik pa nisam čitala nijednu od tih knjiga koje su spomenute u naslovima?! Pa naravno da nisam, ja sam od malih nogu knjiški moljac i nemoguće da ja nisam pročitala nešto što je bilo obavezna lektira. I tu kreće moje istraživanje. Otvaram službenu stranicu Narodnih novina i tražim te nove kurikulume, propise i popise. Čitam ih dva sata, ispisujem neke termine i određene pasuse. Posebno mi se svidio ovaj koji vam prenosim u cijelosti.

Učenici upoznaju književnost kao stvaralačku jezičnu djelatnost koja omogućuje osobitu vrstu spoznaje i zadovoljstva. Čitanje i upoznavanje književnosti hrvatskoga naroda, kulturnoga i civilizacijskoga kruga, učenicima omogućuje stjecanje književnoga znanja, književne kulture i kulturnoga identiteta, a čitanje književnih tekstova svjetske književnosti razvijanje kulturne kompetencije i međukulturnoga razumijevanja. Učenike se također potiče na literarno i estetsko čitanje književnih testova da bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi. Osobita je vrijednost učenja i poučavanja književnosti i stvaralaštva razvijanje mašte i estetskih mjerila vrednovanja te doživljavanje književnosti kao izvora znanja, iskustva i vrijednosti čovječanstva.

(preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_214.html?fbclid=IwAR227-apKDT7gD7_4CLdl1mWoxodsyZDD4PgyhIyC_UhXKY25v2KmUNkWws pristup 16.2. 2019.)

Priča jednog knjigoljupca.

Evo mojeg iskustva s lektirama.

Ja sam osnovnu školu završila prije puno godina, ali još uvijek se sjećam većine lektirnih naslova. Deklarirala sam se knjiškim moljcem koji je s nepunih 6 godina čitao Opću enciklopediju u nedostatku slikovnica. Srećom, moja mama je prepoznala tu strast za čitanjem i početkom školske godine kada su se nabavljali udžbenici za školu, nabavljala u knjižari i obaveznu lektira za cijelu školsku godinu. Ukoliko nečega nije bilo u prodaji zvali su se rođaci u „velegradu“ Za(b)regu, kako sam ga tada zvala, i stigle su knjige iz antikvarijata. Ako ni tamo nije bilo nekog naslova, knjige su se posudile u velikoj čakovečkoj gradskoj knjižnici i kopirale što nije bila mala stvar obzirom da početkom 2000-tih kopiraona nije bilo na svakom uglu i nisu bile tako jeftine (sjećam se da je tako bilo sa knjigama Poštarska bajka Karela Čapeka, Eko, Eko Hrvoje Hitreca, Šestinskog kišobrana Sunčane Škrinjarić).  Razlog tome je bio taj da, eto, živim u malom mjestu i knjižnica nije imala dovoljno knjiga, a meni je najveći strah bio da neću stići nabaviti i pročitati lektiru. Sve knjige su i dan danas dio moje osobne biblioteke na koju sam jako ponosna. Ja sam bila najstarije dijete u obitelji i nakon mene te iste lektire čitala je moja sestra, sestrična, susjedi, rođaci, pa čak neke posuđujem i današnjim školarcima. Neke kao što su Čudnovate zgode Šegrta Hlapića ili Plesna haljina žutog maslačka sebično čuvam za sebe, obzirom da su u stanju raspadanja.

IMG_2433

Vratimo se mi sada na izmijenjeni kurikulum i moje pretraživanje pravilnika. Prošla sam po mojim policama i potražila lektire koje sam ja čitala. Uočila sam da dosta njih ni nije na tim preporučenim popisima u kurikulumu. Pretpostavimo da su one za vrijeme mojeg osnovnoškolskog obrazovanja bile, pa su se u nekom trenutku „maknule“. Možda je ironično, ali dosta tih knjiga koje sada ne nalazim u kurikulumu su stranih autora kao što su A.S.Puškin, Erich Kastner, Ferenc Molnar, Jules Verne itd. Možda je moja profesorica manje voljela domaću prozu pa je zato birala strane autore? Možda današnja povjerenstva koja odlučuju unutar Ministarstva žele da djeca čitaju pretežno domaće autore?! Uočila sam da mi nismo čitali ni toliko poezije. Današnji osnovnoškolci čitat će i  Antuna Gustava Matoša i Dragutina Tadijanovića i Zvonimira Baloga i Grigora Viteza. Možda opet moja profesorica hrvatskog jezika nije voljela poeziju, osim Tadijanovićeve koju smo čitali. Poezija je čak i meni knjiškom moljcu bila najdosadniji dio lektire. Nisam je mogla razumjeti, nisam znala ništa o lirskim i stilskim sredstvima, nisam se mogla uživjeti u nju, a ne mogu to ni dan danas. Većina mojih školskih prijatelja ju je doživljavala na isti način pa opet postavljam retoričko pitanje zašto se toliko inzistira na njoj?! Još nešto što nisam našla na novim popisima su igrokazi. Sjećam se da smo mi u prvom i drugom razredu, kada smo još bili čitatelji početnici, čitali jako puno igrokaza. Možda su moje učiteljice voljele igrokaze, a ljudi iz Ministarstva ih ne vole?!

Kada ostavimo po strani senzacionalističke naslove kojima nas bombardiraju mediji i počnemo u glavi „vrtiti“ film o lektirama koje smo čitali možemo vidjeti da svaki popis lektire nekog razreda osnovne škole ovisi o jako puno čimbenika. Imamo neki „kostur“ koji je zadan i onda se on nadograđuje zavisno o afinitetima učitelja, opremljenosti školske knjižnice, samoj zainteresiranosti učenika i sigurno tu ima još mnogo drugih faktora. Je li moja generacija bila loša jer recimo nismo čitali ni Ježevu kućicu, ni Pipi Dugu Čarapu, ni Dnevnik Ane Frank? Naravno da nismo. Hoće li nove generacije kojima su ti naslovi izbačeni biti lošije? Naravno da neće. Jesam li ja zakinuta jer u moje  vrijeme na popisu nije bilo recimo Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića ili djela Mire Gavrana, Pavla Pavličića, Sanje Pilić? Možda jesam, a možda i nisam obzirom da sada mogu posegnuti za njima i čitati ih. Jednako kao što neki mali knjigoljubac u osnovnoj školi može sam izabrati djela koja su prema medijskim napisima izbačena.

Kurikulum jasno navodi da je lektira bitna u procesu obrazovanje svakog djeteta da „bi se razvili u cjeloživotne čitatelje i ljubitelje umjetnosti riječi.“ E pa očito smo s godinama i godinama čitanja lektirnih naslova negdje zakazali, uzmemo li u obzir činjenicu da gotovo polovica stanovnika Republike Hrvatske godišnje ne pročita nijednu knjigu. Mi nismo narod koji je ljubitelj umjetnosti riječi i opet ne vidim razlog zašto bi se takav narod toliko osjetio „izdanim“ zbog Ježeve kućice ili Dnevnika Ane Frank. Tim više ne razumijemo zašto su mediji te naslove predstavilo kao da su vjekovima dio obavezne lektire, a oni su oduvijek bili slobodan izbor učitelja koji su prepoznali njihov značaj i zato su ih djeca čitala. Lektira kao takva mora postojati, pogotovo u vrijeme kada današnji prvašići više koriste tablete, mobitele i računala nego li listaju slikovnice. Danas u rijetko kojoj osnovnoj školi postoji obaveza pisanja lektire u posebnu bilježnicu i vođenje dnevnika čitanja. Sve je to palo u zaborav, postalo je dio nekog zastarjelog modela učenja u eri kada se škole opremaju pametnom pločama, tabletima i interaktivnim pomagalima. Nekada smo kod pisanja lektire koristili one popularne Vodiče za lektiru, a danas je dovoljno da učenik otvori Google i upiše u tražilicu naslov djela. Lako pročita kratki sadržaj prije sata lektire i smatra da je tako ispunio svoju obavezu čitanja. I onda će nekoliko godina kasnije potpisivati peticiju za vraćanje Dnevnika Ane Frank u popis lektire iz kojeg on nije niti izašao. Pomalo žalosno, zar ne?!

Ja sam najbolji dokaz da se knjigoljubac postaje od malih nogu, a naravno sve je započelo upravo lektirama. Imam sreću pa sam vrlo brzo dobila neku svoju “biblioteku” lektirnih naslove. Nakon osnovne škole u nju su dodane knjige srednjoškolske lektire, pa zatim literature za faks. E upravo tada moji čitateljski afiniteti neizmjerno rasto, stalno otkrivan nešto novo i uvijek otkrivam upravo neke nove autore koje eto nisam čitala u lektiri.

Za kraj, uzela sam sa polica sve osnovnoškolske lektire koje imam. Izgledaju baš lijepo ovako na polici, zar ne?!

IMG_2446

The best of 2018.!

Što reći o ovoj 2018. godini koja nam je izmaku? Meni je ona donijela puno novih početaka, divnih projekata kojima sam se bavila, ali i mnoštvo iznenađenja s kojima sam se morala nositi.

U čitateljskom smislu ovo je za mene zaista bila godina prekretnica. Nakon nekoliko godina razmišljanja odlučila sam konačno pokrenuti svoj blog i  bookstagram. Znam da The book rumors nije neko veliko ime u ovoj našoj bookstagram zajednici, ali je moje i to mi prestavlja najveće zadovoljstvo. Ma mogu reći da sam čak i ponosna dok vidim kako napreduje. Postajem puno opuštenija u pisanju, više se trudim oko fotografiranja pa se nadam da i zbog toga raste broj vas pratitelja.

Ono što mi je najdraže otkako pišem i bavim se knjigama je upravo činjenica da sam postala bolji čitatelj. Pažljivije biram knjige koje ću čitati, “iskačem” iz neke svoje omiljene teme o kojoj volim čitati, ali i omiljenih žanrova. Također volim otkrivati neke nove naslove i predstavljati ih vama. Jer nema zabave da svi čitamo jednake stvari, zar ne? Najviše me veseli kada dobijem neki komentar ili poruku u kojoj vidim da i vi čitate autore koje ja volim i koje hvalim.

Ovaj rezime 2018. ne bi bio potpun, kada ne bih spomenula nova knjiška prijateljstva. Blog i autorica koji su mi bili najveći uzor i inspiracija su svakako O priči i pričanju .

Blog je to iza kojega stoji jedna predivna osoba koja se svim silama trudi da čitamo i podržimo domaće autora. Upravo njezin utjecaj moći ćete vidjeti i kada vam predstavim moj popis najboljih knjiga 2018. godine. Mogu reći da je ona moja knjiška srodna duša i jednostavno znam da će mi se uvijek svidjeti naslov koji ona predloži.

Moram ovdje spomenuti i sve moje drage cure iz Book cluba Hoću knjigu knjižare iz Varaždina i naše najbolje voditeljice Sandre Čarobni svijet knjiga.

Book club je najbolje pokazao kako knjige mogu povezati i udružiti 10-tak cura skroz različitih profila i interesa. Ne moram reći da nam je vrijeme uvijek prekratko na svakom sastanku i da se baš lijepo raspričamo, tračamo i jadamo, kako već žene to najbolje znaju. Također, zaslužan je upravo i za moje šaranje između različitih autora i nekih meni ne toliko bliskih žanrova!

 

Top 10 knjiga!

Evo sada i ono što vjerujem nestrpljivo čekate.

U ovoj godini moja “naškrabana” statistika govori da sam od početka bloganja u travnju pa do danas pročitala 56 knjiga. Bilo je svačega, mnoštvo različitih autora, tema, žanrova. Neke mi se nisu sviđale pa nisam za njih pisala recenzije, dok su me druge oduševile i hvalila sam ih ovdje i na Instagramu “na sva zvona”. Neke trenutno nemam kod sebe jer sam ih posudila iz knjižnice pa nisu na fotografiji, ali svakako su vrijedne spomena.

20181231_134902

Započinjem sa romanom Doba mjedi Slobodana Šnajdera koji je pokupio nekoliko književnih nagrada. Mestralan roman koji se proteže kroz nekoliko stoljeća, generacija, režima i najbolje prikazuje koliko je složena naša povijest. Nije nešto u čemu će svi uživati, ali ja volim te teške obiteljske priče i potresna svjedočanstva.

Roman Eva spava talijanske autorice Francesce Melandri je također jedna obiteljska saga u kojoj se isprepliće ljubav s borbom za nacionalni identitet u sjevernoj Italiji sredinom 19. stoljeće. RECENZIJA

Još jedan roman koji nemam kod sebe je Nesanica Borislava Vujčića. Vrlo opsežno štivo, pisano u presenom smislu o životu jednog velikog pisca koji na svojem zalasku stvara remek-djelo. Također Vujčić jako dobro ocrtava životne situacije i događaje prošlog stoljeća na ovom našem prostoru. Ono što me posebno oduševilo u ovom romanu je način pisanja te stilska i jezična dorađenost koja pokazuje pravo bogatstvo našeg hrvatskog jezika. BORISLAV VUJČIĆ – Nesanica

Povijest pornografije Gorana Tribusona je još jedan odličan generacijski roman, vrlo često zanemarivan na mojim policama upravo radi svojeg naslova. Draga O priči i pričanju je zaslužna da sam ga odlučila uzeti u ruke i pročitati. Preporučujem ga svima, Tribuson piše na dobar i zabavan  način i neka vas ne brine broj stranica. Roman će vas toliko okupirati, nasmijati do suza da nećete niti primijetiti kako brzo listate stranice.  Link na recenziju. #9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Žabe kineskog nobelovca Mo Yana su na žalost bile pročitate ove jeseni i nikako da nađem vremena da napišem recenziju, a zaslužile su. Potresan je to roman o životu kineske opstretičarke koja se svim silama borila za provođenje kineske politike jednog djeteta. Roman je to koji nas navodi o promišljanje o tome koliko režimi mogu biti okrutni.

Zaboravljeni sin je priča našeg autora Mire Gavrana koja također govori o jednom obliku marginalizacije. Ovdje je u središtu mladić kojeg njegova obitelj skriva jer je dijete sa posebnim potrebama. Priča je to o njegovu odrastanju, zaljubljivanju, ali i upoznavanju s okrutnom zajednicom u kojoj živi. Također priča koja nas navodi na promišljanje o našim postupcima kada su u pitanju takve marginalizirane osobe. Recenzija vrlo uskoro!

Dolazimo do mojeg najvećeg književnog otkrića 2018. – veliki Kristian Novak i njegov maestralni Ciganin. Roman je to koji gotovo nikoga tko ga uzme u ruke ne ostavi ravnodušnim. Složena je to priča u kojoj Novak nekako u cjelinu stavlja sve probleme našeg današnjeg društva i to sve smješta u moje Međimurje. Jel moram još nešto dodati? Vjerujem da ne postoji osoba koja barem malo voli književnost i prati aktualnosti, a da ne zna za Novaka. To dokazuje u činjenica da je u svim knjižnicama poduža lista čekanja za ovaj roman pa sam morala posustati i kupiti ga. Prošlo je dva mjeseca kako sam ga pročitala, a još uvijek sastavljam sve dojmove kako bi vam ih uobličila u neki smislen tekst kakav Ciganin i zaslužuje.

Semezdin Mehmedinović je autor za kojeg vjerojatno nikada ne bih čula da opet nije bilo bloga O priči i pričanju i njezine nagradne igre u kojom sam osvojila upravo njegovu knjigu. Autoportret s torbom je mala zbirka autobiografski priča i crteža koja na najbolji način pokazuje kako su u životu upravo male stvari one koje se pamte. Zbirka je to koja me uvjerila da nekada nije složenost, opsežnost i dorađenost teksta ono što neko djelo činim dobrim. Ponekad je dovoljno samo nekoliko smislenih redaka da se zaljubimo u nečije pisanje. Recenzija – SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Prosinac su obilježile dvije dobre knjige. Prva je Lise Vingate – Dok još nismo bile vaše. Kada sam u najavi vidjela je pisana po istinitom događaju i da je izuzetno potresna, ja, ljubiteljica tužnih životnih priča, odmah sam je kupila. Vodi nas u Ameriku u doba velike ekonomske krize 30-tih i prikazuje kako se postupalo sa nezbrinutom djecom u domovima i to se zbog čovjekove pohlepe za novcem.  Najviše mi se sviđa jer nas vodi u svijet prisilno udomljenih sestara koje nikada ne zaboravljaju svoje podrijetlo i trude se pronaći jedna drugu. Recenziju također planiram objaviti.

I za kraj prosinca sam si ostavila mestralnu Marinu Vujčić i njezin nagrađivani roman Susjed. Roman je to o protagonistici Katarini koja nam pokazuje kako život u jednoj zagrebačkog zgradi može biti sve samo ne dosadan. Katarina živi cijeli svoj život u svojim mislima i jednostavno je nemoguće da se u nekom trenutku ne poistovjetite sa njom. Ljudska znatiželja i kreiranje nekih vlastitih imaginarnih svjetova može biti itekako opasna stvar. Dovoljno je samo da se “spustimo” na zemlju i sreća nas čeka iza ugla, barem je tako Marina Vujčić napisala u svojem Susjedu. Također uskoro slijedi moj osvrt.

 

Bilo je još puno pročitanih stranica i dobrih knjiga koje ovdje nisam izdvojila. Za mene je dobra knjiga ona koja potakne nešto u nama, neda nam mira, uvlači se u naše misli i tamo je i mjesecima nakon što pročitamo posljednju stranicu. E pa ovih 10 će još dugo biti sa mnom u mojim mislima.

Moja poruka vama za početak sljedeće godine je da kao čitatelji budete svoji. Ovdje sam vam dala popis knjiga koje biste morali čitati, ali nemojte me slušati! Ovaj popis ionako služi samo kao moj rezime. Oslanjajte se na svoje instinkte i čitajte ono što vama odgovara, a ne nešto što vam netko predlaže da je “dobro”. Ili pronađite svoju srodnu knjišku dušu kojoj bezuvjetno vjerujete i čiji je ukus gotovo pa sličan vašem. Ja već znam čije recenzije ću pažljivo čitati i čije prijedloge za čitanje “ukrasti” i u 2019.

 

 

 

EVA STACHNIAK – Zimski dvorac

The Winter Palace

Izdavač: Mozaik knjiga

Godina izdanja: 2013.

Nagrada – Globe and Mail Best Book of the Year in 2012

Bliži se kraj ovog prosinca što za mene uvijek znači da se moram pripremiti za novi sastanak čitateljskog kluba čiji sam član. U prosincu smo čitali čak dvije knjige, jednu prema dogovoru i još jednu koju nam je naša draga voditeljica podijelila.  Kako smo svi u prosincu pod dojmom božićno – novogodišnjih blagdana, mislim da smo odabrale idelno zimsko štivo .

20181225_115028

Zimski dvorac autorice Eve Stachniak objavljen je u prijevodu Mozaik knjige  2013. godine i iznenadila sam se što prije nisam čula za njega. Stachniak, Poljakinja s kanadskom adresom, je nagrađivana autorica povijesnih romana.   Zimski dvorac je njezin prvi roman o životu ruske carice Katarine Velike. Možemo reći  da u njemu priča o životu mlade princeze, koja se tada zvala Sofija i pripremala se na dolazak na vlast u kojem ne staje ni pred čime pa čak i svrgava svog supruga Petra.  Malo sam istraživala i saznala da je objavljen i drugi roman u tom serijalu Empress of the Night  pa se nadam da ću ga uskoro moći pročitati.

Jako volim knjige s povijesnom tematikom. Nemam neki omiljeni povijesni period o kojem volim čitati, bitno da je donekle utemeljen na povijesnim činjenicama te da su likovi uvjerljivi. Volim kada se autori potrude te dobro i temeljito istraže određene povijesne događaje, lokacije i osobe. Stachniak i sama u intervjuima priča kako je temeljito provodila istraživanja.

Svoje likove smješta u razdoblje vladavine carice Elizabete. Upoznajemo nju kao vladaricu koja živi u raskošnom Zimskom dvorcu, ima uza sebe cijeli niz posluge, dvorjana, dvorskih dama  i suradnika. Sviđa mi se kako autorica s jedne strane detaljno opisuje život na dvoru, od caričine krojačke radionice pa sve do njezinih privatnih odaja. S druge strane Stachnik temeljito potretira i razne ličnosti koje okružuju kraljicu i ujedno obuhvaća sve slojeve društva – sluškinje, krojačice, kancelara, dvorske dame i gospodu. Zbog mnogo likova se vrlo lako dogodi da zaboravite tko je tko.

20181225_114932

Iako je roman o carici Elizabeti, protagonistica je Barbara – knjigovežina kći koju carica uzima pod svoje okrilje. Njezina obitelj dolazi iz Poljske te se njezin otac brinuo o Carskoj biblioteci. Mnogim caričinim knjigama on je dao novo ruho, istodobno podučavajući Varvaru lekcijama iz povijesti i književnosti.

“Barbara, ili Basienka, kako me je majka najčešće zvala. Na poljskom, kao i na ruskom, moje ime može se preinačiti na više različitih načina. Može se izgovarati u duljem  ili kraćem obliku, tako da zvuči oštro I službeno ili blisko I umiljato. Ime poput tog dopušta pretvorbu u bespomoćno dijete ili odlučnu ženu. U ljubavnicu ili u damu. Prijateljicu ili suparnicu.

U Rusiji, postala sam Varvara.” (Stachniak 2013:21)

I Barbara/Varvara je upravo takva. Njezin karakter vrlo je složeno i detaljno razrađen. Na dvoru ona  vrlo brzo napreduje od krojačice do caričine pratilje koju kancelar podučava kako biti uhodom. Carica vrlo brzo nju dodjeljuje poljskoj princezi Sofiji koja dolazi u Zimski dvorac kako bi se udala za caričina nasljenika Petra. Sofija je upravo buduća carica Katarina Velika i Varvara stiče njezino povjerenje koje će trajati do njezina dolaska na vlast.

Na koricama knjige, a i u raznim recenzijama koje sam čitala svi naglašavaju da ćemo saznati mnoštvo o tajnama Zimskog dvorca, tajnim prolazima, hodnicima, uhođenju i da će nam se razotkriti Elizabetine i Katarinine tajne.

“Razmišljala sam o sebi kakva sam bila, o djevojci izgubljenoj u mraku, željnoj pozornosti I izlaska na svjetlo. I kako sam, zavedena pomišlju o vlastitoj važnosti pristala biti doušnicom. Uhodom koja promatra tuđi život, umjesto da živi vlastiti. “ (Stachniak 2013:357)

Pomalo sam ostala razočarana što onog najavljenog na koricama nema u nekoj velikoj mjeri. Varvara tu i tamo prisluškuje neki razgovor iz nekog skrovišta i to prenosi carici, ili ukrade nečije pismo kako bi vidjela tajne informacije. Meni, kao velikoj zaljubljenici u pisanje Marije Jurić Zagorke nedostaje pomalo mističnosti jer nitko to ne dočara poput Zagorke . Mislim da  bi toga trebalo biti više u jednom povijesnom romanu čija je protagonistica kraljičina uhoda. Čitajući Varvarine dogodovštine stalno su mi negdje u mislima bili upravo Zagorkini romani i likovi. Možda je u tome problem zašto mi se Varvara kao lik nije sviđala. Prema mojem skromnom mišljenju nije baš slična uhodama iz Gričke vještice. Također nije ni slična Zagorkinoj Gordani koja je bolje okarakterizirana. Mi kao čitatelji suosjećamo sa njom, ljuti smo kada joj se dogodi neka nepravda, ali i sretni kada je ona sretna. Gordana je Zagorkin povijesni roman u dvanaest tomova i ni u jednom trenutku nam ona kao protagonistica ne dosadi. S Varvarom sam cijelo vrijeme imala problem da je nisam mogla doživjeti. Iako je cijeli roman pisan kao njezin svojevrsni dnevnik upravo u njezinom prvom licu  i ima mnogo monologa nije mi baš autentično. Ponekada sam se zatekla kako jedva čekam kraj nekog monologa da konačno dođe neka nova radnja. Kao primjer mogu istaknuti to kada je prisiljena udati se za časnika Egora Dmitrijeviča Malikina. Iako se ona ne slaže s tim odabirom meni kao čitatelju je svejedno. Ostala sam ravnodušna čak i kada ona izgubi svoje prvo dijete, pa čak i kada je Katarina odbaci i otpusti iz službe nakon što joj više nije potrebna.

Što se tiče ostalih likova osim same Varvare, mislim da dovoljno govori  činjenica da mi nisu dobro karakterizirani i razrađeni pa čak nemam ni potrebu sve pobrojati ih ovdje. Iskreno nekih imena se ni ne sjećam. Kod svakog lika autorica dobro zadire u neku problematiku toga perioda. Recimo Varvarin suprug Egor nas uvodi u ratna zbivanja, zatim razni diplomati na dvoru služe kako bi se prikazala vanjska politica carice ili kraljičine krojačice najviše govore o raskoši u kojoj je živjela.  Jedino se mogu složiti da oni doprinose stvaranju generalne slike toga perioda carske Rusije, ali nisu iskorišteni u potpunosti.

20181225_115107(1)

Stvar koju moram pohvaliti i zbog koje se divim autorici je upravo njezino istraživanje koje je provela prije pisanja romana. Čitajući roman možemo se upoznati sa dvorskim životom  i rasporedom na dvoru carice Elizabete. Detaljno se opisuju njezine haljine, nakit, svečane večere, prijemi. Posebno mi se dopalo kako ubacuje i priču  o periodu u kojem se radi obnova Zimskog dvorca te priču u ratnim zbivanjima u kojima stradava Varvarin suprug.  Možda bi nekome upravo radi previše takvih detalje roman bio dosadan, ali s druge strane i vrlo zanimljiv i poučan.

U konačnici mogu reći da mi se roman sviđao, ali ne u tolikoj mjeri da me oduševi. Sviđa mi se kako nas autorica vraća u dobar carske velesile Rusije. Mogu zaključiti da me čak i potakla da čitam o samoj carici Elizabeti, Katarini, raskošu dvora. Mogu se složiti da je roman pisan da bude oda određenom povijesnom periode te se svakako ističe u sličnom polju povijesnih romana o ostalim ličnostima (Habsburgovci, Tudori, dinastija Romanovih, viktorijansko doba itd.) Kod mene je ostavio dojam nedorečenosti. Povijesni materijel koji je autorica koristila te njezino poznavanje toga perioda je impresivno, ali je toliko previše korišteno u romanu da on postaje dosadan. Likovi su također dobro zamišljeni kako bi se obuhvatio čitav društveni dijapozon toga perioda. Zamjerka opet što nisu dobro stavljeni u određeni kontekst i iskorišteni tako da čitajući imamo dojam da su stvarni, da suosjećamo i proživljavamo njihove patnje i probleme.

Još jedna zamjerka je naslov. Zimski dvorac u naslovu ni u kojem pogledu ne reflektira ono o čemu se radi. Autorica nudi opis same palače, ali ja nikada tokom čitanja nisam sebi mogla predočiti da se radnja zbiva u Rusiji. Mogla je biti u bilo kojem drugom europskom dvoru.

Jučer sam dobila komentar na ovaj osvrt da bi bilo dobro kako bih roman osim s Zagorkom uspoređivala s djelima Umberta Eca i Tolstoja. Sugestija je bila u  smislu da bih tek onda uvidjela zašto su opravdane zamjerke koje imam. Mislim da se sada neću upuštati u takve usporedbe. Tada bi se ova recenzija tek pretvorila u nešto negativno i bila bih previše kritična.

Jeste li čitali ovaj roman? Volite li povijesne romane?

 

BENEDICT WELLS – Kraj samoće

Izdavač: Hena.com
Godina izdanja: 2018.
Nagrada Europske unije za književnost 2016.godine

Sigurno ste se do sada bezbroj puta našli u situacijama u kojima vam se činilo da je vaš život napravedan prema vama, da ste loše karme, da se sudbina poigrava vama i da su vaši problemi najveći na svijetu i neriješivi. Ja priznajem da jesam. Svi mi volimo sebe stavljati u prvi plan i svoje situacije predstavljati često i gorima nego one zapravo jesu. Da, mi ljudi smo upravo takvi i to ne možemo promijeniti.

Ja priznajem da sam zahtjevan čitatelj. Ne volim sretne priče i idilične završetke. Kod mene nećete naći recenzije nekih ljubavnih romana. Nije da ih ne čitam, ali nekada smatram da su toliko “uobičajeni” i da ne zaslužuju svoju recenziju. Priznajem da volim čitati o tome kako je nekome teško i kako se se suočava sa svojim problemima.  Nije stvar u tome da sam vječiti pesimist, ali volim se poistovjetiti s likovima u takvim pričama i zajedno sa njima iznalaziti rješenja za probleme s kojima se bore. Zašto? Ne znam ni sama. Možda je do toga da sam često puta i sama morala pronalaziti izlaze iz nekih situacija koje su mi se činine neriješivima.

Upravo tako sam se poistovjetila sa Julesom iz ove priče. Kraj samoće već po samom nazivu ne može biti sretna pričica na što prvo pomislite kada shvatite da je njezin autor rođen 1984. i tek je nekoliko godina stariji od vas.  Ta činjenica vas ponovo šokira kada pročitate ovo djelo, ali idemo redom.

20181103_154051

Teško mi je bilo donijeti odluku kako da vam predstavim ovo djelo, a da ne spoilam samu priču. Odlučila sam se ovdje osvrnuti na dva motiva koji su po meni osnovni. Radi se o samoći i ljubavi. Dva motiva čvrsto veže ona spomenuta sudbina iz uvodnog pasusa – ona koju volimo često kriviti za sve.

Julesa, protagonista ove priče život nije mazio. Živio je idiličnim životom s roditeljima, sestrom Liz i bratom Martyjem. Sve to mijenja se nakon što njegovi roditelji stradaju u prometnoj nesreći. On seli u internat i tu počinje njegova borba sa samoćom.

Dođem do svoje sobe, sjednem na krevet i iz kose istresem snijeg. Jednostavno, tu sam, kao duh, sićušno biše od jedanaest godina. Ukočen i prazan sjedim u sobi, a svi su na večeri. Poslije ću zbog izostanka dobiti kaznu. Kroz prozor zurim u mrak. (Wells 2018: 45)

Jules se otuđuje od sestre koja se odaje narkoticima i burnim ljubavima te od brata koji vrlo brzo nakon tragedije staje na noge i postaje uspješan poslovni čovjek. Ubrzo upoznaje Alvu. Nju bismo mogli nazvati Julesovom strodnom dušom. Poput obiteljske sreće i ljubav sa Alvom mu izmiče iz ruku. Ono što mi se sviđa kod ove ljubavne priče je upravo to koliko je ona surova i realna. Nije idealizirana kao mnoge priče opisane do sada i o kojima čitam u većini knjiga. Mogu zaključiti da je po meni ovo pravi primjer one “prave ljubavi” kakvu bi svi mi htjeli doživjeti.

„ Hm… Kierkegaard o tome kaže: Osobnost se mora slomiti da bi postala osobnost.“

„A to znači?“

Namrštila se. „ Pa čovjek dođe na svijet i njegova ga okolina oblikuje; njegovi roditelji, sudbinski događaji, obrazovanje i slučajna iskustva. (…) Da bismo pronašli svoje pravo ja, trebamo dovesti u p itanje sve što smo zatekli rodivši se. A nešto od toga trebamo i izgubiti jer često tek u boli naučimo što nam pripada… To su lomovi u kojima čovjek spoznaje samoga sebe”.  (Vells 2018:248)

Spletom okolnosti oni ne ostanu u konkatu. Jules gubi Alvu i tek u tom gubitku i samoći spoznaje da mu ona pripada i uvijek će mu pripadati, iako je daleko od njega.  Jednog trenutka odluči promjeniti tu činjenicu nakon punih 15 godina razdvojenosti,  ali Alva je tada već udana žena. Kako to već biva, prava ljubav ne poznaje “zauzetost” onog drugog i na kraju Jules uspjeva pridobiti nju za sebe.  Čini se da je se došlo na svoje. Ima Alvu i stvorili su svoju malu obitelj. No tada se događa još jedan lom koji pogađa Julesa. Alva je bolesna i u pitanju je zloćudna bolest koja nema sretan kraj.

E ovo je trenutak u kojem čak i meni koja volim tužne priče postaje jednostavno previše. Pitate se koliko nesreće i koliko takvih stvari čovjek može preživjeti i suočiti se. Pomišljate, pa zašto baš Julesu sada kada je sve konačno došlo na svoje mjesto?

“Život nije igra nultog zbroja jer život čovjeku ništa ne duguje, pa se stvari događaju onako kako se događaju. Ponekada pravedno, da sve ima nekog smisla, ponekada toliko nepravedno da čovjek u sve posumnja. Sudbini sam strgnuo krinku s lica i ispod nje otkrio puki slučaj.” (Wells 2018:270-271)

Jules u ponovom slomu koju mu je priresila sudbina pronalazi samoga sebe. Spoznaje da mora nastaviti dalje, ne može si dopustiti predaju, upravo radi djece. To je trenutak u kojem sam znala da će mi se ova knjiga naći na listi mojih omiljenih. I trenutak u kojem sam znala da ću i nakon  jedne, dvije, tri, pet, deset, pa i više godina pamtiti ovu knjigu. Možda je upravo to i odgovor onog početnog pitanja jesam li čudna što volim potresne priče. Potresne priče su one koje pamtim i kojih se prisjećam.

20181212_164123

Iako Wells priče priču o samoći i ljubavi i njihovoj isprepletenosti, mogla bih reći da je ovo upravo priča o odrastanju. I to ne bilo kakvom. Mnogi će reći kako je ona jako tužna i potresna, ali ja u njoj vidim jako puno pozitivnog. Po meni ovo je priča o odrastanju sa kojom se svi možemo poistovjetiti. Priča je to upravo o onim “lomovima” kako ih Wells naziva koji vas lome na komadiće, ali znate da ste borac i da im se ne smijete prepustiti. Jer lomovi će proći i vaš će se život nastaviti. Priča je ovo koja nas uči da stvari ne moraju biti savršene u tom novonastalom životu da bi sve na kraju ispalo dobro. Najvažnije je vlastiti život prihvatiti takvim kakav jest i ne očajavati, već se nositi sa izazovima.

Kako da zaključim sada ovu recenziju? Je li dovoljna još samo informacija da je Wells za ovo djelo dobio mnoštvo književnih nagrada i stekao ogromnu popularnost u cijeloj Europi. E pa slažem se da to i zaslužuje. Ne mogu reći ništa više osim toga da je Wells napisao jedan moderan klasik. Klasik koji je toliko realan da ćete poželjeti da se ne dogodi i vama, a ujedno je i toliko dobar da će biti aktualna i potresati će svoje čitatelje još dugo u budućnosti.

 

 

Interliber 2018.

U zadnjih nekoliko mjeseci dogodilo se svašta što je rezultiralo time da nisam nikako mogla uloviti malo vremena kako  bih napisala neki post. Nadam se da mi ne zamjerate.

Vraćam se redovitom pisanju (barem se nadam) i imam hrpu zanimljivih ideja za naredne postove.

Kao povratnički post odlučila sam vam predstaviti svoj ulov za ovogodišnjeg Interlibera. Interliber ili volite ili mrzite. Svi mi knjigoljupci ga obožavamo i jedva čekamo taj tjedan da ulovimo sve knjige sa naših wish lista po povoljnijim cijenama. Moram napomenuti da mi se nikako ne sviđa u što se on pretvorio u posljednjih nekoliko godina. Jako me ljuti što je postao “izletničko mjesto” svih osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji nisu niti zainteresirani za knjige, već dolaze samo zato što moraju i svima nama koji žele pogledati nešto pobliže samo stvaraju gužve. Ali eto, i unatoč tome doma sam dovukla hrpu novih knjiga koje ne znam kada će stići na red za čitanje. 🙂

naslovna za post.jpg

Pa da počnemo. Predstaviti ću vam ih grupirane po nakladnicima.

Napomene radi, svi opisi knjiga nisu moji, nego ih kopiram sa zadnjih korica.

Ljevak

Štand izvadačke kuće Ljevak redovito posjećujem svakog Interlibera. Ne radi beletristike (iako uvijek kupim i nešto takvo), već uvijek imaju dobre publicističke naslove objavljene prije nekoliko godina i po povoljnim cijenama.

Tako sam i ove godine izabrala sljedeće:

Letizia Wierzchowski – Kuća sedam žena

“Brazilski bestseler Kuća sedam žena autorice Letizie Wierzchowski zbiva se za vrijeme Revolucije odrpanaca, poznatog povijesnog događaja iz 19. stoljeća u kojem se borilo za nezavisnost južnog Brazila, ukidanje ropstva i uvođenjem republikanstva. Na početku rata revolucionarni vođa Bento Gonçalves odvodi sve žene iz obitelji na sigurnu hacijendu, gdje one sa zebnjom iščekuju kraj revolucije. U ovoj pripovijesti pojavljuju se i mnogobrojne stvarne historijske ličnosti: među njima je i talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi, u kojeg je nesretno zaljubljena jedna od glavnih junakinja, Manuela, čije osobne zabilješke vode čitatelja kroz zbivanja u romanu.”

Gaile Parkin – Magične torte iz Kigalija

” Rijetko se događa da nas debitantski roman uspije zabljesnuti mudrošću i humanošću kao što je to uspio prvi roman Gaile Parkin, koji se događa u suvremenoj Ruandi, a čija glavna junakinja Angel Tungaraza spada među najdojmljivije likove novije književnosti. Angel u ruandskom Kigaliju vodi uspješan slastičarski posao, ponosna na svoje kolače raskošna izgleda i čarobnog okusa koje ljudi od nje naručuju za najrazličitije prigode i proslave. No osim magije koju kreira svojim kolačima ona transformira živote ljudi s kojima dolazi u dodir donoseći nadu u njihove živote.

Usred kaosa i kakofonije različitih jezika, ljubavnih afera, tragičnih životnih priča, Angelina je kuhinja oaza u kojoj joj ljudi povjeravaju svoje tajne i iz koje odlaze ispunjeni nadom i osnaženi mudrošću žene koja je svakome spremna nesebično ponuditi svoju pomoć.”

Mark Slouka – Vidljivi svijet

” Majka protagonista romana Vidljivi svijet za vrijeme drugoga svjetskog rata u Srednjoj Europi upoznaje tajanstvenog muškarca, i to postaje ljubavnom pričom, koja, kao i svaka ozbiljna ljubav, za sobom ostavlja krv i olupinu emocija. Za dječaka koji odrasta u New Yorku roditeljska sjećanja na domovinu pripadaju nekom drugom svijetu, udaljenom i nestvarnom poput bajki koje mu pripovijeda otac, no tek kad kao odrasla osoba krene na putovanje u Prag, uspjet će složiti komadiće istine o roditeljskoj prošlosti: što su zapravo radili za vrijeme okupacije, koga je majka voljela i zašto ga nikada nisu mogli zaboraviti, te o njihovoj ulozi u atentatu na Reinharda Heydricha, tvorca tzv. “konačnog rješenja“.”

Dean Duda – Kultura putovanja

” Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, odvija se jedan mogući život književnosti, i to u nekoliko smjerova kao u epizodi kad se Ana Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije putovanja nije uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda putnički kapital: vidi se ono što se ranije nije vidjelo.

Ova je knjiga pokušaj pregleda načina sudjelovanja književnosti u kulturi putovanja, području koje okuplja sve tekstove i prakse vezane uz putovanje – od turističkih vodiča, putopisa, romana, putničkih dnevnika, razglednica, fotografija i privatnih videosnimki do svih oblika mobilnosti, organizacije prometa, socijalnih vrijednosti koje oblikuju izbor odredišta i ponašanje na putovanju. Pobliže obrađuje primjere starogrčkoga ljubavnog romana, fantastičnih pripovijesti o putovanju, kasnoantičkih itinerarija i hodočašća, srednjovjekovnih putničkih figura i novovjekovnog nauka o putničkom umijeću, zatim praksu grand toura, demokratizaciju putovanja u XIX. stoljeću, nastanak modernog turizma i modernističko putovanje. Usto, putovanje se razmatra i s obzirom na rodnu podjelu, kolonijalnu praksu, potrošnju karakterističnu za kapitalističku proizvodnju slobodnog vremena i ideologiju koja, na primjer, oblikuje Krležinu gestu da, nakon što mu se zgadila matična sredina, jednog dana 1925. pljune na sve, uzme bočicu kolonjske vode, zbirku Vidrićevih pjesama i sljedeći dan otputuje u Rusiju.”

Nicholas Farrell – Mussolini, Novi život

“Knjiga Mussolini: Novi život donosi nam priču o jednoj od najkontroverznijih osoba dvadesetog stoljeća. Fašistički diktator Benito Mussolini bio je jedna od ličnosti o kojima se najviše govorilo u njegovo vrijeme.

Farrell u ovoj knjizi pokušava vidjeti kako to da je Mussolini mogao
osvojiti vlast i zadržati je – u cjelini bez prolijevanja krvi – dva desetljeća, sve do svojeg katastrofalnog saveza s Hitlerom, ili zašto mu tako dugo u Italiji nije pružen nikakav otpor.

U svakom slučaju, povijest Mussolinija na koncu pamti kao grotesknog klauna i jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća.”

Profil

Ove godine sam kod Profila išla samo po neke knjige koje sam morala uzeti mami za čitanje, i neke koje su mi se činile zgodnima kako bih ih mogla pokloniti nekome uoči ovih nadolazećih praznika. Oni također uvijek imaju starije naslove po vrlo povoljnim cijenama.

 

 

Tako se tu našlo:

Toni Parsons – Novi početak

“Policijski službenik George Bailey dobio je dar o kojem ponekad svi sanjamo – priliku da ponovo bude mlad. Nakon što u četrdeset i sedmoj godini doživi srčani udar, presađuju mu srce poginulog devetnaestogodišnjaka – i njegov se život odjednom mijenja. On nije više samo dobar suprug već i najbolji ljubavnik svoje žene, postaje dobar prijatelj svojoj maloljetnoj djeci, a ne strog otac koji kontrolira svaki njihov pokret.
George Bailey sada želi promijeniti svijet, ali nakon nekog vremena otkriva da biti ponovo mlad i nije toliko zabavno-supruga Lara ne želi u kući još jednog tinejdžera, a ni djeca ne trebaju još jednog prijatelja, već svoga oca – i sada George više od svega na svijetu želi svoj stari život natrag.

Ovo je priča o tome kako odrastamo i starimo, kako s vremenom odustajemo od svojih mladenačkih snova zbog nečeg vrednijeg i o tome koliko nam zapravo treba da napokon shvatimo neke stvari.”

Marine Lewycka – Berači jagoda

“Polje jagoda u Kentu…

A u njemu dvije prikolice – jedna za muškarce, druga za žene. Nastanjuju ih ljudi odasvuda: rudarev sin iz stare Ukrajine, dok je seksi mlada Irina iz nove: oprezno se mjerkaju. Tu su Poljaci, Tomasz i Yola; dvije Kineskinje i Emanuel iz Malavija. Svi su tu da bi brali jagode u ugodnoj i zelenoj Engleskoj.

No Engleska nije baš ugodna useljenicima. Ne s nadobudnim gangsterima poput Vulka, kojem se svidjela Irina i misli daje otmica udvaračka tehnika. Tako Andrij – kojem Irina uistinu ništa ne znači, časna riječ – mora krenuti u potragu za tom djevojkom u koju nije zaljubljen…
Urnebesni, odvažni, dirljivi i burleskni Berači jagoda nose u sebi podjednaku osebujnost, domišljatost i ljudsku toplinu zbog kojih je i Kratka povijest traktora na ukrajinskom doživjela izuzetan uspjeh.”

Kathleen MacMahon – Ovako priča završava

“Kao i svaka dobra ljubavna priča i ova se događa u trenutku kada bismo je najmanje očekivali, u trenutku kada je sve oko protagonista nekako dovedeno do ruba. Ovako priča završava događa se zimi 2008. godine. Dvoje se ljudi sreće u vrijeme kada se čini da je svijet uhvaćen u drami izbora za američkog predsjednika i katastrofalnog pada globalne ekonomije.
Bruno je Amerikanac srednjih godina, bankar, koji nakon što je izgubio posao dolazi u Irsku tražiti svoje korijene. Tamo sreće Addie, arhitekticu bez posla koja se upravo oporavlja od propale veze. Njihovi se svjetovi sudaraju, zaljubljuju se, ali vrlo će brzo njihova veza biti stavljena na kušnju na način za koji nisu mislili da je moguć…
Ovo je priča o identitetu, snazi optimizma, neumoljivom tijeku vremena, ali i priča o dvoje ljudi koji su pronašli radost jedno u drugome kada su to najmanje očekivali. Ovo je priča o obitelji, psima i plivanju u moru, priča o prošlosti, budućnosti i neuhvatljivoj vještini uživanja u sadašnjem trenutku.”

Sarah Perry – Eseška zmija

“London, 1893.
Nakon suprugove smrti Cora Seaborne – inteligentna žena nezasitne znatiželje – odluči napustiti London te u pratnji sina Francisa odlazi u Essex. Nakon što stignu, Cora od mještana čuje priču o povratku mitskog stvorenja – eseške zmije. Kao prirodoslovka amaterka, mlada udovica uvjerena je da se iza priče o čudovištu krije samo dosad neotkrivena vrsta. Potraga za odgovorima nanese je na put lokalnom vikaru Williamu. Neće trebati dugo da se između dvoje naizgled potpuno različitih ljudi razvije intenzivna veza koja će izmijeniti njihove živote.

Roman “Eseška zmija” priča je o znanosti i religiji, skepticizmu i vjeri, no prije svega pohvala ljubavi u svim njezinim oblicima.

Britanska spisateljica Sarah Perry svojim iznimno hvaljenim romanom osvojila je British Book Awards te nagradu Waterstones 2016., obje u kategoriji knjige godine.”

Ruth Ozeki – Priča za vremensko biće

“Nekoliko mjeseci nakon razornog cunamija u Japanu 2011., Ruth na obali otoka u Britanskoj Kolumbiji pronalazi naplavljenu vrećicu. Unutra je starinski ručni sat, izblijedjela pisma i primjerak romana U potrazi za izgubljenim vremenom. No umjesto Proustovih riječi, korice skrivaju dnevnik šesnaestogodišnje Sade Yasutani koja, suočena s obiteljskim i osobnim slomom, zaključuje da njezin život nema smisla. No prije konačnog kraja, odlučuje dokumentirati život svoje 104-godišnje prabake budističke svećenice. Bilježi svoje misli u nadi da će naći čitatelja i prijatelja, nekoga tko će je napokon poslušati i razumjeti.”

Jeanne Kalogridis – Nevjesta obitelji Borgia

“Na dvoru Borgia ništa nije onakvim kakvim se čini: svaki nepažljivi korak može biti smrtonosan. Uhvaćena u mreži intriga obitelji Borgia, Sancha od Aragona, udana za najmlađeg sina Aleksandra VI. Borgie, morat će skupiti svu svoju hrabrost i lukavstvo da ih pobijedi u igri u kojoj su najvještiji. Ovaj je roman bogata freska jednog od najuzbudljivijih i najsenzualnijih razdoblja europske povijesti.”

Fraktura

Ja Frankturu naprosto obožavam i na Interliberu je bilo zaista teško suzdržati se i na pokupovati sve izloženo. Zaista sam bila disciplinirala i kupila one knjige koje stvarno želim imati.

Robert M. Edsel – Odred za baštinu

“Većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?” Ti neopjevani junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu.
Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za sebe i Treći Reich prikupili i sakrili više od pet milijuna umjetnina. Od iskrcavanja na Siciliju do pada Reicha Odred za baštinu izveo je, utrkujući se s vremenom, najveću potragu za blagom u povijesti, a umjetnine su bile smještene na najnevjerojatnijim mjestima, od bajkovitih dvoraca do dubokih rudnika. Odred za baštinu Roberta M. Edsela napeta je i uzbudljiva priča o ljudima koji su pronašli, spasili i sačuvali neprocjenjivo umjetničko blago i baštinu čovječanstva.

Robert M. Edsel – Spas Italije

Proslavivši se Odredom za baštinu, Robert M. Edsel u Spasu Italije na jednako uzbudljiv način iznosi povijest spašavanja talijanskoga umjetničkog blaga, koje je nakon kapitulacije Italije 1943. bilo ugroženo ne samo od ratnih razaranja već i od neviđene nacističke pljačke. Gdje su završili Hitleru omiljeni Adam i Eva, kako je Leonardova Posljednja večera jedina ostala na zidu nakon izravnog pogotka, je li Michelangelova Davida spasila grobnica od cigle te što je Göring trebao dobiti za rođendanski poklon, samo su neke od napetih Edselovih istinitih priča o Italiji pod njemačkom okupacijom i savezničkom napredovanju prema sjeveru nakon toga. Prateći svoje junake od Sjeverne Afrike do Firence i Pise, Spas Italije niže dosad nepoznate ratne epizode u kojima se glavni junaci bore da iz ruševina i ratnoga kaosa spase neka od najvažnijih umjetničkih djela u povijesti čovječanstva.

Mo Yan – Promjena

Promjena, kratki roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2012. Mo Yana, na najbolji nas način uvodi u djelo toga velikoga kineskog pisca. Pripovjedač nepouzdana sjećanja opisuje svoje odrastanje u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, svoje školovanje, službovanje u vojsci i postajanje slavnim piscem. Kroz život glavnoga junaka prelamaju se i sve promjene koje se događaju posljednjih pedesetak godina u Kini, koja od ruralne zemlje postaje svjetska velesila.

Mo Yan u Promjenipokazuje život i njegove promjene iz perspektive običnog čovjeka te čitatelju oslikava punokrvni, pulsirajući život Kine, koju upoznajemo onakvu kakva uistinu jest.

Tim Press i OceanMore

Kod njih sam išla ciljano po neke knjige koje su na popisu otkako sam ih pročitala i jednostavno ih želim imat na svojim policama.

 

Radi se o romanu Slobodana Šnajdera Doba mjedi u izdanju Tim Pressa  i dva romana Kristiana Novaka – Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. To su knjige koje su me oduševile ove čitateljske godine i zaista sve što nakon njih pročitam teško im parira. Mislim da nema potrebe da vam stavljam bilo kakav opis sa korica jer teško da bi nekoliko rečenica pojasnilo što je toliko dobro u njima. Črna mati zemla je jedna od prvih knjiga za koju sam pisala osvrt ovdje na blogu. Planiram recenzije preostalih dviju uskoro.

Laguna i Vulkan

Na nekom imaginarnom popisu za obilazak Interlibera bilo je malo pogledati što se kod njih nudi. Bila sam jako sretna jer sam našla sve što sam htjela i što sam vidjela kod naših susjednih kolegica blogerica, a također su i povoljniji od naših izdavača!

Kupila sam dugo željenu knjigu priča Ive Andrića te Žudnju za životom Irvinga Stona koja je o slikaru Vincentu van Goghu. Također sam uzela i roman Osam planina koji je kod nas izašao u izdanju Frakture, ali je ovako bio povoljniji.

VBZ i Mozaik knjiga

Nisam imala nikakav popis što želim kod njih, već sam birala ono što mi se učinilo zanimljivim.

20181119_083554

Konačno sam uzela nešto od Marine Vujčić čije romane jako dugo želim čitati. Odabir je pao na roman Susjed.

Marina Vujčić uspjela je u ležernoj priči iz susjedstva preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente koristi i iznevjeruje – od chicklita bridgetjonesovskog tipa u kojem treba donijeti ženske novogodišnje odluke, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora, u onom trenutku kad se učini da je sve prešlo granicu normalnog i susjedskog.

U svakom slučaju, taj napet i vrlo čitak roman, u svojoj pozadini sadrži onu težinu koja ga odvaja od lakih književnih nota, a to je težina naših privatnih i kolektivnih ludila zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču, svoj život. Makar u njega upleli i nekoga koji o tome nema pojma.

Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri ove nagrade s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo Marini Vujčić i njezinom “Susjedu”.

Također sam uzela uzela i neke knjige na preporuku moje drage kolegice s bloga O priči i pričanju,

Rebecca Skloof – Besmrtni život Henriette Lacks

Početkom 1951. godine, Henrietta Lacks, majka petoro djece iz Baltimorea, neko je vrijeme pobolijevala od onog što je nazivala “čvor u mojoj maternici”. Zatražila je pomoć u bolnici “John Hopkins”, koja je u to vrijeme jedina liječila crno stanovištvo u SAD-u. Dijagnoza: rak vrata maternice. Dežurni liječnik odrezao je dva komadića tkiva veličine današnje kovanice od jedne kune s Henriettine maternice. Nitko od nje nije zatražio dozvolu, niti je obavijestio o tom postupku. Liječnik je tkivo predao Georgeu Geyju, znanstveniku koji je u to vrijeme nastojao laboratorijskim putem proizvesti liniju stanica koje bi se kontinuirano reproducirale; besmrtnu, liniju ljudskih stanica za korištenje u znanstvenim istraživanjima. Prema protokolu, laboratorijski pomoćnik je na uzorke epruveta našvrljao kraticu Lacksina imena i prezimena: HeLa. S stanicama HeLa dogodilo se ono što s dotadašnjim ljudskim uzorcima nije uspijevalo. Gey je podjelio tako uzgojene stanice zainteresiranim kolegama. Znanstvenici su ih koristili i uzgajali u laboratorijima u velikim količinama kako bi testirali novo cjepivo za dječju paralizu – polio. Uskoro je jedno poduzeće počelo proizvoditi serijske doze tih stanica za široku upotrebu. Redala su se otkrića. HeLa stanice dovele su do razumijevanja da normalne ljudske stanice imaju 46 kromosoma. NASA je lansirala stanice HeLa u orbitu da bi testirala kako se ljudske stanice ponašaju u nultoj gravitaciji. U 60 godina, tkivo Henriette Lacks dalo je oko 50 milijuna tona stanica HeLa. Znanstvena i liječnička istraživanja broje oko 300 novih studija mjesečno u knjižnici od oko 60.000 radova. Preživjeli članovi obitelji Henriette Lacks usprkos tome toliko su siromašni da nemaju niti zdravstveno osiguranje.

Danilo Kiš – Enciklopedija mrtvih i Semezdin Mehmedinović – Sarajevo Blues je također njezina preporuka i jedva čekam da nađem vremena kako bih ih pročitala.

 

Sada kad sam još jednom zabilježila sve što je kupljeno mogu reći da je ovo bio odlična Interliber. Sada još samo treba pronaći vremena i baciti se na čitanje. I naravno, moje čitanje pratiti će i recenzije jer zaista mi je jako nedostajalo pisanje.

Imate li neki savjet za mene otkuda početi sa čitanjem? Koja recenzija bi vas najviše zanimala?

 

 

 

 

 

 

#11 SARA POOLE – TROVAČICA

Prva knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih u trećoj turi izvlačenja je ovaj zanimljivi povijesni triler Sare Poole – Trovačica.

On nas vraća u mračna vremena srednjeg vijeka, borbe za vlast i status i razne spletke i intrige. Osobno volim djela sa povijesnom tematikom, a ovo mi je bilo posebno zanimljivo radi samog glavnog lika.

20180913_134637.jpg

Knjiga kao i svaki triler počinje nečijom smrti. Ovdje se radi o smrti španjolskog dvorskog liječnika obitelji Borgia. Postaje skandalozno da je njega otrovala Francesca Giordano. Francesca je kćer tragično preminulog trovača obitelji Borgia. Da bi dobila priliku naslijediti svojeg oca na tom položaja i osvetiti njegovu smrt ona se mora dokazati i svima dati do znanja da je sposobna ubiti nekoga. Trovači su bili dvorske osobe koje su bile zadužene i za liječenje, ali i za spremanje raznih napitaka i smišljanje načina kako usmrtiti neprijatelje svojih vladara.

Rodrigo Borgia je značajno ime za srednjovjekovnu Italiju. Jedan je od bogatih bankara, crkveni uglednik, mecena raznih umjetnika, ali i vrlo opasan čovjek kojemu se nikada ne smije stati na put. Francesca to sve zna pa se zato i odlučuje na takav odlučan čin trovanja liječnika.

Meni se ona kao protagonistica zaista dopala, upravo iz razloga što prema povijesnim izvorima nije poznato da bi neka žena imala toliki ugled u srednjevjekovnom dvoru. Žene su tada bile predodređene ili da budu majke i kućanice, ili sluškinje ili pak “prijateljice noći”. Francesca nasuprot tome živi na dvoru, vrlo je ugledna dvorkinja, prijateljuje sa Borgijinom obitelji, odlazi sa njime svugdje, a uz sve to biva plaćena za posao – pravi prototip moderne žene.

“Naravno, znala sam da ću biti plaćena, samo što nisam stigla razmišljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom zaradom, bila sam rijetkost svoga vremena – neovisna žena. ” Polle 2012:14

Biti neovisna za Francescu znači i puno zadaća koje nosi njezin posao. Ona prati sve što se događa u kućanstvu, provjerava hranu da ne bi bila otrovana, a i osobno mora boraviti uvijek gdje i njezin gospodar u slučaju da mu zatreba. Tako dobiva i opasnu zadaću smisliti otrov kojim bi ubila papu, ali taj otrov ne smije biti zamjećen. Smrt pape treba izgledati potpuno prirodno. To joj naredi sam gospodin Borgia radi svojih pretenzija na papinsko mjesto.

“Nemojte reći da ste zapanjeni. Živimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zaštitila, ili kada je to nužno, kako bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je život. Ni prijestolje sv. Petra nije na to otporno, jer ono je samo najveća nagrada za koju se obitelji bore poput pasa poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, više ne spava mirno. I ne jede prije nego što su mu kušali hranu, ali to je samo moje stručno mišljenje.” Polle 2012:10

Domišljata Francesca baca se na posao kako bi obavila zadatak koji joj je dao I’l Cardinale Borgia tu počinje priča. Ona vas vodi u skrivene tajne Vatikana, Rima i njegovih uličica i palača, dotiče se priče o židovskom pitanju, donosi vam prikaz jedne konklave na kojoj se izabire papa. Meni su se posebno sviđali opisi dvorskog života u palači obitelji Borgia.

Neću vam otkriti jel Francesca obavila zadatak, već ću vas prepustiti čitanju kako biste saznali. Mogu samo spomenuti da je nakon Trovačice autorica napisala još dvije knjige kao svojevrsne nastavke – Borgijina izdaja i Borgijina ljubavnica. Mislim da ću ih morati uskoro nabaviti da saznam što se događa dalje sa našom trovačicom.

Sve u svemu knjiga mi se sviđala i baš je onako lagano štivo za opuštanje. Nema neke prevelike napetosti koja bi otežala praćenje radnje i samo čitanje, a kao zaljubljenica u povijest uživala sam u opisima srednjovjekovnog života Italije.

Jeste li je čitali?

 

 

Gail Honeyman – S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu

Ovu knjigu sam jako dugo htjela pročitati i nisam joj mogla odoljeti kada sam je uočila na policama knjižnice. Knjiga koja je osvojila srca čitatelja diljem svijeta, svako malo iskače na nečijem profilu na Instagramu. Ne bih ja bila ja da to nisam morala provjeriti, čemu toliko oduševljenje.

Na prvu je čudna naslovnica, nije mi bilo jasno sve do polovice knjige čemu šibice i kuća. Osim naslovnice, i naslov je onako zvučan. I samo čekate da otkrijete tko je Eleanor i koje probleme ima. Knjiga se doslovno guta u jednoj večeri.

20180913_134554.jpg

Ovo je prije svega priča o usamljenosti, nošenju sa društvenom izoliranošću. Kako to već biva izoliranost je oduvijek popraćena nekim traumatičnim događajima iz djetinjstva ili prošlosti.

Takve probleme ima Eleanor. Evo kako samu sebe opisuje.

” Bila sam tridesetogodišnjakinja koja se poput šiparice zaljubila u muškarca kojeg ne poznaje i kojeg nikada neće upoznati. Uvjerila sam samu sebe da je on onaj pravi, da će mi on pomoći da postanem normalna, popraviti ono što ne valja s kojim životom. Da je on netko tko će mi pomoći nositi se s mamicom, utrnuti njezin glas kad mi šapuće u uho da sam zla, da nešto nije u redu sa mnom,  da nisam dovoljno dobra. Zašto sam to mislila? “ Honeyman 2018:236-237

Eleanor je osoba koja misli da ima sve pod kontrolom. Ima uredan posao, ima krov nad glavom, ima rutinu oblačenja, spremanja hrane, provođenja vikenda… Moglo bi se reći da je jedna sasvim obična žena.

Ono što Eleanor nema je društvo, nema prijatelje s kojima bi mogla provoditi slobodno vrijeme. Ona ne poznaje kakav je to osjećaj biti sa nekime pristan i u prijateljskim odnosima i kako je provoditi vrijeme sa nekim.

Kao djevojčicu odvajaju je od problematične majke koja je nju i sestru zlostavljala, Eleanor provodi svoje djetinjstvo kod udomiteljskih obitelji, zatim upisuje fakultet i pronalazi posao na kojem je i danas. Sa svojom majkom održava kontakt, ona je zove iz zatvora jednom tjedno, iako se nisu vidjelo 20-tak godina. Eleanor želi pronaći muškarca kako bi ispunila neku želju njezine Mamice. Počne maštati kako da osvoji pjevača u usponu iz jednog benda. To kod nje izaziva neke promjene – kupuje računalo, odlazi u shopping, čak i promjeni frizuru i šminku. Usporedno sa time upoznaje Raymonda, kolegu sa posla sa kojim pomaže jednom starijem čovjeku koji doživi nezgodu na cesti u gradu.

Izgleda da se stvari počinju polako mijenjati, ali Eleanor shvaća da pjevač nju neće nikada zamjetiti i pada u još težu depresiju. Pokušava se otrovati alkoholom i tabletama te bi uspjela u tome da je u tom stanju nije pronašao Raymond.

” Poslije. Ponovo budna. Sklopljenih očiju. Zanima me nešto. Koja je moja svrha? Ničim, ali apsolutno ničim nisam doprinijela svijetu, baš kao što ništa od njega nisam niti uzela. Kad prestanem postojati, nikome to neće značiti previše.

Odsutnost većine ljudi s ovoga svijeta osjeća na osobnoj razini barem šačica drugih osoba. Ja međutim, nemam nikoga.

Ja ne osvijetlim prostoriju kad uđem u nju. Nitko ne čezne da me vidi il ili da mi čuje glas. (…)

Cijeli život čekam smrt. Time ne mislim reći da je aktivno priželjkujem, već samo da zapravo ne želim živjeti.  (…).” Honeyman 2018:241

Kroz prijateljstvo sa njime Eleanor uspjeva polako pobijediti depresiju, vraća se na posao, čak dobiva i maleno promaknuće i ljubimca.

Eleanor uviđa da može vjerovati nekim ljudima, da povremeno druženje i odlazak na ručak i nisu toliko neugodna stvar. Može se reći da će s njom biti sve u redu.

“Osjetila sam ovo: toplu težinu njegovih ruku na mojima; iskrenost u njegovu osmijehu, nježnu toplinu koja  se u meni otvarala onako kako se cvijeće otvara ujutro prema suncu. Znala sam što se događa. To je bio neoštećeni dio moga srca. Bio je upravo toliko velik da u sebe pusti tračak nečije ljubavi. Još uvijek je tu bilo malo mjesta.” Honeyman 2018:326

Ja imam nekakav dojam da ovaj roman uskoro dobiva nastavak, jer vjerujem da bi mi svi htjeli znati što će biti dalje sa Eleanor.

Priča je jako dirljiva, opisi su nekada šokantni i povremeno se i možete poistovjeriti sa Eleanorinim razmišljanjima pošto vjerujem da smo svi mi nekada imali loše dane u kojima se pitamo da li uopće nekome nešto značimo. Također uviđamo kako možda i neke osobe koje rade s nama na poslu, studiraju s nama, ili koje srećemo na ulicu su možda isto “Eleanor Oliphant” samo to vješto skrivaju. U današnje doba u kojem svi imamo sve manje vremena, svi negdje žurimo i imamo pretrpane rasporede morali bi se ponekada zapitati kako se osjećaju ljudi oko nas i na koji im način možemo pomoći.

Ne znam koliko je ova moja sljedeća teza osnovana, ali čitajući o Eleanor cijelo vrijeme sam u glavi imala Lisbet Salander iz Millenium trilogije Stiega Larsona. Nemoguće je ne uočiti poveznice – teška obiteljska prošlost, vatra, sestra koja nestaje, društvena izoliranost, problem sa depresijom i anksioznosti, teško sklapanje prijateljstva – iako je Lisbet meni milijun puta bolje razrađeni karakter. Upravo radi toga mi ova knjiga nema čistu peticu.  Jel još koga od vas ona podsjetila na nju?

#10 LEWIS CAROLL – Alisa u zemlji čudesa

Deseta knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih je jedna dječja knjiga. Dvoumila sam se da li da je čitam i pišem o njoj, ali zašto ne. Ponekad svima dobro dođe da se vratimo u te bezbrižne dane i možda čak i naučimo nešto iz svijeta bajki, čarobnih likova i fantazije.

Radi se o jednoj od najpoznatijih knjiga za djecu koju također volimo i mi odrasli – Alisa u zemlji čudesa. Mislim da ne postoji osoba koja nije za nju čula, ili se varam?

20180810_072950.jpg

Ja imam ovo staro izdanje iz davne 2001. godine i pokazat ću vam na instagramu kako divne ilustracije se nalaze u njoj. Knjigu sam dobila na poklon u prvom razredu osnovne kada sam naučila čitati i otkrivati sve čari književnosti pa upravo radi toga ona ima posebno mjesto na mojim policama.

Vjerujem da ste svi upoznati sa kratkim sadržajem djela. Djevojčica Alisa pada kroz zečju rupu i otkriva jedan potpuno novi fantastičan svijet prepun raznih i osebujnih likova, magičnih napitaka, kolačića, gljiva. Na svakom kutku je čeka novo iznenađenje i novi izazov. Završava tako da se ona budi i shvaća da je to sve bilo samo san.

Umjesto radnje i sadržaja ovdje bih vam htjela predstaviti neke zanimljivosti.

Djelo je prvi puta izdano u Velikoj Britaniji 1865.godine. Zanimljivo je da se 2015. održavala 150. obljetnica od postanka pa se u cijelom svijetu prikazivale razne kazališne predstave, filmovi i radila nova izdanja ove priče.  Alisa i nakon svih tih godina nije prestala biti inspirativna za razne adaptacije, pa čak i one modernije.

Presence-Lewis-Carroll-Charles-Dodgson-631.jpg

Lewis Caroll je pseudonim autora koji je priču prvotno izmislio iz glave kako bi zabavio djevojčicu Alisu na jednom izletu, a nakon toga je odlučio i zapisati. Ona je izazvala mnogi pozornosti u njegovom krugu prijatelja pa dolazi i do pravog izdavanja. I tada je čarolija počela. Od prvog izdanja postala je izdavačka fantazija, možemo reći onodobni Harry Potter (ja osobno ne znam sa čije bih je usporedila u današnjici). Pokušala sam pronaći podatke i naišla na to da je do sada izdana u 7600 raznih izdanja kod raznih nakladnika u čak 176 svjetskih jezika! Taj broj nije konačan ako dodamo niz crtanih filmova, igranih filmova, kazališnih predstava i skraćenih izdanja.

Kritičari i povjesničari se slažu da do takvog uspjeha ne bi došlo da na prvom izdanju nije radio viktorijanski katikaturist John Tenniel čije su se ilustracija životinja jako sviđale autoru, a i malim čitateljima. Možete vidjeti ispod jednu ilustraciju tog prvog izdanja.

alice-in-wonderland-tea-quote-tea-time-alice-in-wonderland-quotes-3397497-quote-addicts.jpg

Drugi razlog popularnosti je upravo i taj što je takav način pričanja bio novina u dječjoj književnosti. Lewis Caroll s pravom je začetnik jednog književnog žanra priča koje donose fantastičan i osebujan svijet, i to na vrlo zanimljiv način.

Neki napominju da se u Alicinim zgodama i likovima može vidjeti metaforično autorovo tumačenje aktualne tadašnje kulture i društva.

U Hrvatskoj je ona prvi puta prevedena i objavljena 1944. i od tada svako malo izađe neko novo izdanje. Donosim vam ovdje samo neka koja sam pronašla.

Jeste li čitali ovu fantastičnu priču? Kako vam se sviđala?

 

 

Veronica Henry – Kako pronaći ljubav u knjižari

Učlanjenjem u Svijet knjige trebala sam ispuniti svoju obvezu kupnje nekog naslova iz njihove ponude i bez imalo dvojbe odluka je pala baš na ovaj. Tko bi mogao odoliti ovako dobrom i zvučnom naslovu, te još ljepšoj rozoj naslovnici?

20180810_135324.jpg

Zaplet se događa oko same knjižare Nightingale smještene u jednom od onih malih bajkovitih engleskih gradića gdje  svi svakog znaju i knjižara je mjero okupljanja i stvaranja novih poznanstava.

“Grad bez knjižare je grad bez duše, na kraju krajeva.

Knjižara je uvijek bila dobrodošla – popravila bi život svima. ” Henry 2018:12

Nakon smrti vlasnika Juliusa, njegova kćer Emilia dolazi do spoznaje da želi nastaviti obiteljski posao. Preuzima knjižaru i sve njezine probleme u kojima se nalazi. Ponovo otvara vrata knjižare koja je prirasla srcu svih stanovnika, te nam tako dopušta uvid u životne priče mnogih kupaca. Ima tu puno likova i ne bih htjela kvariti vam dojam kod čitanja. Otkrivaju se mnoge tajne svih poznatih lica koji su vrlo često znali dolaziti u knjižaru samo kako bi popričali sa vlasnikom. Ujedno otkrivaju se i tajni problemi same knjižare koji mogu ugroziti poslovanje – potreba preuređenja prostora, adaptacije, nedostatak prihoda, poslovne knjige koje nisu uređene, problem otkupa lokacije i sl.

Knjiga se vrlo lako čita, iako će vas možda zabrinuti broj likova. Neće vam biti dosadna, naporna, nema teških monologa, a ni opisa.  Želite li neko štivo prigodno baš za opuštanje u ovim hladnijim danima koji nam dolaze, svakako vam je preporučam. Također, u knjizi ima i nekoliko popisa omiljenih knjiga koje vole sami likovi.

Čudesno je kako je sve te ljude, knjigoljupce, spojilo upravo jedno mjesto za koje vjerujem da je i vama priraslo srcu (inače ne bi čitali ovaj post, ukoliko ne obožavate ambijente knjižara). 🙂

Ostavljam vas uz jedan prigodan citat. Možda će vašu dušu zarobiti upravo stranice te knjige.

“Zato se i bavim ovime. Siguran sam da postoji knjiga za svačiji ukus, čak i za one koji misle da ne vole knjige. Knjiga čije stranice zarobe dušu. ” Henry 2018:124