IVANA PERUŠKO VINDAKIJEVIĆ – Od oktobra do otpora

Podnaslov ove knjige je : Mit o sovjetsko-jugoslavenskome bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.-1991.)

20180707_092911.jpg

Možda se to tako ne čini iz dosadašnjeg sadržaja na blogu, ali ja jako volim čitati znanstvene knjige. Ta ljubav ostala mi je još od mojega studija antropologije i etnologije kroz koji sam naučila da treba samo čitati i čitati i da nikada ne znaš kako koristan podatak za svoj znanstveni rad možeš saznati i u nekoj skroz čudnoj i bezveznoj knjizi. Vođena time često posuđujem u knjižnici neke novoizašle znanstvene knjige, a puno ih kupujem i sama, posebno ako su tematikom vezane uz kulturu, društvo ili umjetnost.

Ja sama nisam navikla čitati neke prikaze i recenzije publicističkih i znanstvenih knjiga pa ne znam ni sama kako da počnem pisati ovu recenziju. Odlučila sam vam izdvojiti neke meni najzanimljivije činjenice kojima se autorica bavi. Knjiga je opsežna, detaljno pisana, sa puno navoda. Ne mogu reći da je dosadna, ali nije tipično štivo za čitanje prije spavanja.

Naziv Od oktobra do otpora predstavlja vremensku okosnicu u kojoj autorica analizira odnose sovjetske Rusije i bivše Jugoslavije. Ti odnosi su nekada bili burni, nekada iznimno prijateljski, ali jedno možemo pouzdano utvrditi, oni nikako nisu bili jednosmjerni, koliko god SSSR imao veću važnost na geopolitičkom planu svijeta. Peruško Vindakijević je ovo sročila ovako:

“Prirodna je pojava da su primarne i sekundarne kulture kroz povijest znale mijenjati uloge, i to gotovo u pravilnim cikličnim mijenama. Isto se dogodilo jugoslavenskoj i sovjetskoj kulturi; upravo kao što je poslije Drugog svjetskog rata sekundarna jugoslavenska kultura usvajala i prevodila sve što je stizalo iz primarne sovjetske matrice, uključujući prostorno planiranje i arhitektonsko planiranje, tako su 1970-ih godina primarna i sekundarna kultura zamijenila mjesta.”

 

Moskva kao novi “trendovski” europski grad

Ukratko, primarna sovjetska kultura nakon završetka 1. svjetskog rata i Oktobarske revolucije u 1920-tim godina bila je europska “top destinacija”. Tamo se događalo nešto novo, neki novi ideološki pokret.

No Moskva, ta država u državi – kako je vole opisivati Moskovljani – odavno je prestala biti predmet fascinacije isključivo ruskih intelektualaca, umjetnika i zanesenjaka. Rijetko je koji grad izazivao toliko zanimanje kao što je to učinila Moskva 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća. Mnogi su u njoj prepoznali (il su se nadali prepoznati) Platonovu utopiju, Campanellin Grad Sunca, novi Jeruzalem, Treći Rim, odnosno (…) novu ideološku Meku (…). ” Peruško Vindakijević 2018:48

Ta fascinacija nije zaobišla niti hrvatske književnike koji tako bilo radi znatiženje, bilo poslovno putuju u Moskvu i tako nastaju značajna djela koja nam svjedoče o sovjetizaciji i režimu, ali i odnosu SSSR-a i Jugoslavije.

U Rusiju putuje Miroslav Krleža i nastaje djelo Izlet u Rusiju 1926. godine. Mnogi kritičari govore da je to djelo iznimne vrijednosti, jer Krleža ne piše pusti putopis, nego djelo ima i iznimnu estetsku i lirsku vrijednost, ali i političku dubinu. Utoliko je važnije kada znamo koliki je utjecaj Krleža ima u hrvatskoj javnosti.

krleza2-635x300

“Ima istine u Riječima Miljenka Jergovića da bi popularizacija i prijevod Krležina Izleta u Rusiju (1926.) u Europi bila značajnija i vrednija za samu Europu nego što bi bila za popularizaciju lika i djela Miroslava Krleže. Razlog je vrlo jednostavan – nijedan od proslavljenih europskih intelektualaca na sovjetsku temu nije napisao djelo slične estetske virtuoznosti, lirske (nad)moći i političke dubine, koji i dalje pobuđuje interes hrvatske znanstveno-intelektualne misli.” Peruško Vindakijević 2018:54

Osim Krleže u Rusiju se nešto kasnije uputio i August Cesarec i piše djelo Današnja Rusija 1937.godine. Njegovo djelo je čisti putopis koji reprezentatira zanos sovjetskim modelom. Cesarec piše o opisima ruskih gradova, svakodnevnog života, prilika sa kojima se građani susreću, o radnicima, tvornicama. Mogli bismo reći pravi putopis koji je iznimno ideološki obojan.

Motor-mijene-Cesarec.jpg

„Drugi je posjet Rusiji Cesarca dodatno uvjerio da je Rusija obećana zemlja, u kojoj se ostvaruju snovi, da je to nova civilizacija koja se uspješno spravlja sa socijalnim, nacionalnim i kulturnim problemima“ – tvrdi Kasareva. I na neki je način u pravu. Jer je Cesarec 1930-ih godina vidio samo ono što je htio vidjeti – zemlju čuda. Cesarec je u njemu prepoznao samo ono što je odgovaralo njegovim ideološkim očekivanjima.” Peruško Vindakijević 2018:69

Sljedeći književnik, možda malo manje poznat u Hrvatskoj koji je putovao u Rusiju bio je Ante Ciliga koji puno godina kasnije piše djelo U zemlji velike laži koje je ironično u Hrvatskoj izdano sa velikim odmakom godina. Po naslovu možete uočiti da on socijalizam ne idealizira, već ga predstavlja onakvim kakav je. Ciliga je primjer pravog čovjeka 20. stoljeća koji je bio žrtva svih mogućih režima, često se selio, predavao na uglednom sveučilištima, bio u raznim logorima, zatvorima i prema autorici tek se treba ukazati na značaj njegove književne ostavštine. Svakako sam dobila poticaj da malo bolje istražim o kome se to zapravo radi, jer mi je samo ime nepoznato.

“Ciligina je pisana ostavština velika no nedovoljno istražena. Njegov je ideološko-politički put bio strelovit te u najmanju ruku proturječan, a njegova biografija, o kojoj više pišu strani nego domaći publicisti i povjesničari, utjelovljenje tragične sudbine uzbudljivoga i okrutnoga 20.stoljeća – stoljeća velikih ideologija i još većih zabluda. Ciligina biografija podsjeća na špijunsku dramu, na napeti triler vrijedan holivudske ekranizacije. ” Peruško Vindakijević 2018:87

Rusija kao saveznik, ali i neprijatelj

Svima nam je poznata činjenica da se Jugoslavija sve do Titova NE 1949. godine razvijala po uzoru na Sovjetski savez. Tako se kopiralo sve što se moglo, zabranjivali su se utjecaji iz zapadnog svijeta. Tu je važna uloga Agitpropa kao institucionaliziranog oblika cenzura i kontrole svih u javnom, kulturnom, umjetničkom sektoru djelovanja.

Ovdje moram ukazati kako se u tom ideološkim svjetonazoru mijenja pojam i uloga umjetnosti.

„Umjetnost ima novu ulogu – služenje progresivnim snagama tj.radničkoj klasi, umjetnost je postala odlukom ideologije, a funkcija književnosti je odgojna i soc-pedagoška, popularizira aktualne ideje i političke parole, idealizirano prikazuje socijalnu zbilju“.  Peruško Vindakijević 2018:135

Tako socrealistička umjetnost ima sljedeće odrednice: jasnoća, optimizam, nada, svrhovitost i klasične vrijednosti uz tradicionalna stremljenja. Socrealizam preselio iz umjetnosti u svakodnevicu, postavši tako način života građana i tako u književnosti postaje nezamislivi tip suvišnog junaka kao napaćenost i socijalno izopćenog pa glavni lik postaje junak, graditelj, primjer koji treba slijediti, uvijek pozitivan i sva djela sa happy endom.

Socrealizam u hrvatskoj književnosti nije preživio, možda zbog “sukoba na književnoj ljevici” gdje je važnu ulogu imao i sam Miroslav Krleža koji i sam nije bio zagovaratelj toga pravca. Autorica nam ukazuje na tu važnost:

“Krleža je u kontekstu hrvatske i jugoslavenske kulture bio mnogo više od uspješnoga književnika; on je bio institucija koja je u svojim tekstovima i govorima diktirala ukus epohe. ” Peruško Vindakijević 2018:232

Godine sovjetizacije jugoslavenskog društva bile su kratke, već 1948./1949. sve se mijenja. Tito kaže svoje čuveno NE Stalinu i tako počinju: “(…) radikalno drugačije težnje, koje objedinjuje isti nazivnik – demistifikacija sovjetskog mita te sovjetsko-jugoslavenskog bratstva, paralelno s kojom je počelo stvaranje novoga mita – neprijateljskoga.”. Sovjetski savez više nije prijateljska zemlja, Jugoslavija se polako počinje otvarati zapadu. Sovjetski filmovi se zamjenjuju onima iz Hollywooda, počinju se čitati neki moderni romani.

Tada svoje djelovanje počinje i Zagrebačka škola animiranog filma koja je na vrhuncu početkom 60-tih kada njezin Dušan Vuković dobiva nagradu Oscar za animirani film Surogat. Mnogi njezini kreatori bili su iznimno cijenjeni u sovjetskoj Rusiji, pogotovo Borivoj Dovniković. Rusi su takoreći ostali oduševljeni kada su uvidjeli na kojoj su razini izvedbe jugoslavenski animirani filmovi.

8ccd9e972c5e1e4870a1a789b36fa875

Nakon smrti Stalina odnosi Jugoslavije i Rusije ponovo se normaliziraju, Jugoslavija u nekim područjima postaje ona primarna kultura na koju se ugleda SSSR kao što vidimo na primjeru animiranih filmova. Tako naši animatori odlaze u Rusiju i nastaju zajednički projekt. Također suradnja se pojavljuje i na snimanju zajedničkih igranih filmova, često ratne tematike.

Ovdje vam još nisam spomenula i kako su se sva ta previranja na ideološkoj fronti odrazila i na karikature koje autorica istražuje. Ona donosi primjere katikatura Tita i analizira kako se one mijenjaju, ovisno da li je Tito prijatelj ili neprijatelj SSSR-a. U knjizi ima stvarno puno primjera takvih karikatura, ukoliko vas to područje zanima.

Stanje ponovo rođenog prijateljstva traje sve do smrti samog Tita 1980. godine, a što se događa od onda do danas, tek preostaje nekome za istraživanje.

Iako mi je trebalo jako dugo da ovu knjigu pročitam i analiziram, mislim da je stvarno korisna. Saznala sam za nekoliko novih autora i djela koje bih voljela pročitati, saznala sam nešto više o režimu koji je bio na ovim našim prostorima i prije nego sam ja rođena.

Čitate li i vi neke znanstvene knjige ili je vama čitanje samo u službi razonode?