SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ – Autoportret s torbom

Kao svoju svojevrsnu povratničku recenziju odlučila sam pisati o jednoj posebnoj knjizi.

Autoportret s torbom autora Semezdina Mehmedinovića zaista je drugačija od svih knjiga koje sam do sada pročitala. Nadam se da ću vam uspjeti prikazati zašto.

20181204_154508Moja ustaljena praksa je malo istraživati ostale prikaze i kritike same knjige o kojoj pišem kako bih uvjerila samu sebe da dobro zapažam, ali i dokazala samoj sebi da uvijek uočim nešto što nitko drugi nije.

Čitajući  tako o Mehmedinoviću, naišla sam na tekst Miljenka Jergovića (koji ujedno piše i pogovor ove knjige) o samom autoru i djelu. Napominje da je autor oduvijek bio putnik promatrač. Evo i zašto.

“U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (…) on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe. (…) “*

* Preuzeto sa: https://www.jergovic.com/preporuke/semezdin-mehmeinovic-autoportret-s-torbom/ (pristup 4.12.2018.)

S time se mogu složiti u potpunosti. Čitajući saznajemo da je Mehmedinović koji živi u Americi od 1996. putujući metroom svakog dana na posao zapisivao sve što  bi mu zapelo za oko. On tako piše o svojim svakodnevnim ritualima, filmovima koje je gledao, prijateljima s kojima se družio te još mnoštvo svojih razmišljanja. Pisati je započeo nakon srčanog udara i želio je svaku pričicu dopuniti vlastitim crtežom ili skicom. Na taj način on nikada ne postaje direktan sudionik nekog događaja, već uvijek promatrač koji samo bilježi i skicira. Upravo kroz te, mogli bismo reći, jednostavne prostoručne crteže u svaku priču možemo dublje proniknuti i kao da to pričama daje na autentičnosti. Zbog toga mi čitatelji povjerujemo u njih.

Pričice nisu dugačke i komplicirane. One predstavljaju nekada samo 2-3 odlomka i nikada više od tri stranice, ali svaka od njih je, kako napominje Jergović –  mikroesej, jedan mali mikrokozmos Mehmedinovićeva života. Spajanjem tih mikrokozmosa dolazimo do njegova punog autoportreta. Spajanjem tih malih isječaka njegova života možemo dobiti kompletnu sliku o njemu – gdje radi, što radi, sa kime se druži, kako provodi slobodno vrijeme, koja sjećanja ga muče, koje bolesti itd.

Meni se posebno sviđala činjenica da iako pričicu pročitate u nekoliko minuta možete kod svakog ponovog čitanja uočavati nove detalje u njoj. Radi se o tome da zapravo svaka priča ima temu koja, iako djeluje potpuno banalnom, zapravo skriva iza sebe neku bitniju poantu.

U razgovoru sa mojom dragom” bookprijateljicom” s bloga O priči i pričanju koja mi je ovu knjigu i poklonila zanimalo nas je obje koja će nam se to priča najviše sviđati i hoće li to biti jednake priče. Bilo je teško izdvojiti samo jednu, ali evo izdvajam pričicu Miris laka za nokte.

20181204_154558

Priča je to iz koje izvire toliko ljubavi i poštovanja prema osobi sa kojom provodi trideset godina života, iako Mehmdinović te dvije riječ nijednom nije spomenuo. Slažem se sa ostalim kritičarima da autor o ljubavi piše na jedan posve novi način, ali ta ljubav izvire iz svakog retka.

Na fotografiji možete vidjeti koliko je njegov stil pisanja jednostavan, čitljiv i bez previše riječi. Svaka crtica napisana je na takav način da s malo riječi  kaže jako puno toga. Također  vidite i kakve su te njegove ilustracije. Sastoje se od tek nekoliko poteza olovkom i vrlo rijetko su obojane. Neke ilustacije čak ni nisu dovršene. Ovu pričicu izabrala sam kao najdražu jer se nje sjetim svakog puta kada uzimam aceton i lak za nokte i živcira me njegov miris. 🙂

Semezdin Mehmedinović sebe je autoportretirao na vrlo jednostavan način. Možemo reći da je cijeli njegov život “satkan” od niza kratkih crtica – pričica koje ikako govore o pomalo banalnim i jednostavnim životnim situacijama čine skladnu cjelinu.

Do sada nisam imala prilike čitati nešto slično ovome, ali moram priznati da mi se jako sviđa. Ovo nije dnevnik u punom smislu te riječi, ali opet možemo reći da je svojevrsni dnevnik autorova života, samo što su u fokusu male životne situacije i događaji koje zaboravljamo nakon što se dogode. Vidimo da ih Mehmedinović jako dobro pamti i još bolje ih zapisuje i prenosi nama čitateljima. Njegovo pisanje me zaintrigiralo i krećem u nabavku ostatka njegovih djela.

Jeste li čitali nešto od ovog autora?

 

Interliber 2018.

U zadnjih nekoliko mjeseci dogodilo se svašta što je rezultiralo time da nisam nikako mogla uloviti malo vremena kako  bih napisala neki post. Nadam se da mi ne zamjerate.

Vraćam se redovitom pisanju (barem se nadam) i imam hrpu zanimljivih ideja za naredne postove.

Kao povratnički post odlučila sam vam predstaviti svoj ulov za ovogodišnjeg Interlibera. Interliber ili volite ili mrzite. Svi mi knjigoljupci ga obožavamo i jedva čekamo taj tjedan da ulovimo sve knjige sa naših wish lista po povoljnijim cijenama. Moram napomenuti da mi se nikako ne sviđa u što se on pretvorio u posljednjih nekoliko godina. Jako me ljuti što je postao “izletničko mjesto” svih osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji nisu niti zainteresirani za knjige, već dolaze samo zato što moraju i svima nama koji žele pogledati nešto pobliže samo stvaraju gužve. Ali eto, i unatoč tome doma sam dovukla hrpu novih knjiga koje ne znam kada će stići na red za čitanje. 🙂

naslovna za post.jpg

Pa da počnemo. Predstaviti ću vam ih grupirane po nakladnicima.

Napomene radi, svi opisi knjiga nisu moji, nego ih kopiram sa zadnjih korica.

Ljevak

Štand izvadačke kuće Ljevak redovito posjećujem svakog Interlibera. Ne radi beletristike (iako uvijek kupim i nešto takvo), već uvijek imaju dobre publicističke naslove objavljene prije nekoliko godina i po povoljnim cijenama.

Tako sam i ove godine izabrala sljedeće:

Letizia Wierzchowski – Kuća sedam žena

“Brazilski bestseler Kuća sedam žena autorice Letizie Wierzchowski zbiva se za vrijeme Revolucije odrpanaca, poznatog povijesnog događaja iz 19. stoljeća u kojem se borilo za nezavisnost južnog Brazila, ukidanje ropstva i uvođenjem republikanstva. Na početku rata revolucionarni vođa Bento Gonçalves odvodi sve žene iz obitelji na sigurnu hacijendu, gdje one sa zebnjom iščekuju kraj revolucije. U ovoj pripovijesti pojavljuju se i mnogobrojne stvarne historijske ličnosti: među njima je i talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi, u kojeg je nesretno zaljubljena jedna od glavnih junakinja, Manuela, čije osobne zabilješke vode čitatelja kroz zbivanja u romanu.”

Gaile Parkin – Magične torte iz Kigalija

” Rijetko se događa da nas debitantski roman uspije zabljesnuti mudrošću i humanošću kao što je to uspio prvi roman Gaile Parkin, koji se događa u suvremenoj Ruandi, a čija glavna junakinja Angel Tungaraza spada među najdojmljivije likove novije književnosti. Angel u ruandskom Kigaliju vodi uspješan slastičarski posao, ponosna na svoje kolače raskošna izgleda i čarobnog okusa koje ljudi od nje naručuju za najrazličitije prigode i proslave. No osim magije koju kreira svojim kolačima ona transformira živote ljudi s kojima dolazi u dodir donoseći nadu u njihove živote.

Usred kaosa i kakofonije različitih jezika, ljubavnih afera, tragičnih životnih priča, Angelina je kuhinja oaza u kojoj joj ljudi povjeravaju svoje tajne i iz koje odlaze ispunjeni nadom i osnaženi mudrošću žene koja je svakome spremna nesebično ponuditi svoju pomoć.”

Mark Slouka – Vidljivi svijet

” Majka protagonista romana Vidljivi svijet za vrijeme drugoga svjetskog rata u Srednjoj Europi upoznaje tajanstvenog muškarca, i to postaje ljubavnom pričom, koja, kao i svaka ozbiljna ljubav, za sobom ostavlja krv i olupinu emocija. Za dječaka koji odrasta u New Yorku roditeljska sjećanja na domovinu pripadaju nekom drugom svijetu, udaljenom i nestvarnom poput bajki koje mu pripovijeda otac, no tek kad kao odrasla osoba krene na putovanje u Prag, uspjet će složiti komadiće istine o roditeljskoj prošlosti: što su zapravo radili za vrijeme okupacije, koga je majka voljela i zašto ga nikada nisu mogli zaboraviti, te o njihovoj ulozi u atentatu na Reinharda Heydricha, tvorca tzv. “konačnog rješenja“.”

Dean Duda – Kultura putovanja

” Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, odvija se jedan mogući život književnosti, i to u nekoliko smjerova kao u epizodi kad se Ana Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije putovanja nije uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda putnički kapital: vidi se ono što se ranije nije vidjelo.

Ova je knjiga pokušaj pregleda načina sudjelovanja književnosti u kulturi putovanja, području koje okuplja sve tekstove i prakse vezane uz putovanje – od turističkih vodiča, putopisa, romana, putničkih dnevnika, razglednica, fotografija i privatnih videosnimki do svih oblika mobilnosti, organizacije prometa, socijalnih vrijednosti koje oblikuju izbor odredišta i ponašanje na putovanju. Pobliže obrađuje primjere starogrčkoga ljubavnog romana, fantastičnih pripovijesti o putovanju, kasnoantičkih itinerarija i hodočašća, srednjovjekovnih putničkih figura i novovjekovnog nauka o putničkom umijeću, zatim praksu grand toura, demokratizaciju putovanja u XIX. stoljeću, nastanak modernog turizma i modernističko putovanje. Usto, putovanje se razmatra i s obzirom na rodnu podjelu, kolonijalnu praksu, potrošnju karakterističnu za kapitalističku proizvodnju slobodnog vremena i ideologiju koja, na primjer, oblikuje Krležinu gestu da, nakon što mu se zgadila matična sredina, jednog dana 1925. pljune na sve, uzme bočicu kolonjske vode, zbirku Vidrićevih pjesama i sljedeći dan otputuje u Rusiju.”

Nicholas Farrell – Mussolini, Novi život

“Knjiga Mussolini: Novi život donosi nam priču o jednoj od najkontroverznijih osoba dvadesetog stoljeća. Fašistički diktator Benito Mussolini bio je jedna od ličnosti o kojima se najviše govorilo u njegovo vrijeme.

Farrell u ovoj knjizi pokušava vidjeti kako to da je Mussolini mogao
osvojiti vlast i zadržati je – u cjelini bez prolijevanja krvi – dva desetljeća, sve do svojeg katastrofalnog saveza s Hitlerom, ili zašto mu tako dugo u Italiji nije pružen nikakav otpor.

U svakom slučaju, povijest Mussolinija na koncu pamti kao grotesknog klauna i jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća.”

Profil

Ove godine sam kod Profila išla samo po neke knjige koje sam morala uzeti mami za čitanje, i neke koje su mi se činile zgodnima kako bih ih mogla pokloniti nekome uoči ovih nadolazećih praznika. Oni također uvijek imaju starije naslove po vrlo povoljnim cijenama.

 

 

Tako se tu našlo:

Toni Parsons – Novi početak

“Policijski službenik George Bailey dobio je dar o kojem ponekad svi sanjamo – priliku da ponovo bude mlad. Nakon što u četrdeset i sedmoj godini doživi srčani udar, presađuju mu srce poginulog devetnaestogodišnjaka – i njegov se život odjednom mijenja. On nije više samo dobar suprug već i najbolji ljubavnik svoje žene, postaje dobar prijatelj svojoj maloljetnoj djeci, a ne strog otac koji kontrolira svaki njihov pokret.
George Bailey sada želi promijeniti svijet, ali nakon nekog vremena otkriva da biti ponovo mlad i nije toliko zabavno-supruga Lara ne želi u kući još jednog tinejdžera, a ni djeca ne trebaju još jednog prijatelja, već svoga oca – i sada George više od svega na svijetu želi svoj stari život natrag.

Ovo je priča o tome kako odrastamo i starimo, kako s vremenom odustajemo od svojih mladenačkih snova zbog nečeg vrednijeg i o tome koliko nam zapravo treba da napokon shvatimo neke stvari.”

Marine Lewycka – Berači jagoda

“Polje jagoda u Kentu…

A u njemu dvije prikolice – jedna za muškarce, druga za žene. Nastanjuju ih ljudi odasvuda: rudarev sin iz stare Ukrajine, dok je seksi mlada Irina iz nove: oprezno se mjerkaju. Tu su Poljaci, Tomasz i Yola; dvije Kineskinje i Emanuel iz Malavija. Svi su tu da bi brali jagode u ugodnoj i zelenoj Engleskoj.

No Engleska nije baš ugodna useljenicima. Ne s nadobudnim gangsterima poput Vulka, kojem se svidjela Irina i misli daje otmica udvaračka tehnika. Tako Andrij – kojem Irina uistinu ništa ne znači, časna riječ – mora krenuti u potragu za tom djevojkom u koju nije zaljubljen…
Urnebesni, odvažni, dirljivi i burleskni Berači jagoda nose u sebi podjednaku osebujnost, domišljatost i ljudsku toplinu zbog kojih je i Kratka povijest traktora na ukrajinskom doživjela izuzetan uspjeh.”

Kathleen MacMahon – Ovako priča završava

“Kao i svaka dobra ljubavna priča i ova se događa u trenutku kada bismo je najmanje očekivali, u trenutku kada je sve oko protagonista nekako dovedeno do ruba. Ovako priča završava događa se zimi 2008. godine. Dvoje se ljudi sreće u vrijeme kada se čini da je svijet uhvaćen u drami izbora za američkog predsjednika i katastrofalnog pada globalne ekonomije.
Bruno je Amerikanac srednjih godina, bankar, koji nakon što je izgubio posao dolazi u Irsku tražiti svoje korijene. Tamo sreće Addie, arhitekticu bez posla koja se upravo oporavlja od propale veze. Njihovi se svjetovi sudaraju, zaljubljuju se, ali vrlo će brzo njihova veza biti stavljena na kušnju na način za koji nisu mislili da je moguć…
Ovo je priča o identitetu, snazi optimizma, neumoljivom tijeku vremena, ali i priča o dvoje ljudi koji su pronašli radost jedno u drugome kada su to najmanje očekivali. Ovo je priča o obitelji, psima i plivanju u moru, priča o prošlosti, budućnosti i neuhvatljivoj vještini uživanja u sadašnjem trenutku.”

Sarah Perry – Eseška zmija

“London, 1893.
Nakon suprugove smrti Cora Seaborne – inteligentna žena nezasitne znatiželje – odluči napustiti London te u pratnji sina Francisa odlazi u Essex. Nakon što stignu, Cora od mještana čuje priču o povratku mitskog stvorenja – eseške zmije. Kao prirodoslovka amaterka, mlada udovica uvjerena je da se iza priče o čudovištu krije samo dosad neotkrivena vrsta. Potraga za odgovorima nanese je na put lokalnom vikaru Williamu. Neće trebati dugo da se između dvoje naizgled potpuno različitih ljudi razvije intenzivna veza koja će izmijeniti njihove živote.

Roman “Eseška zmija” priča je o znanosti i religiji, skepticizmu i vjeri, no prije svega pohvala ljubavi u svim njezinim oblicima.

Britanska spisateljica Sarah Perry svojim iznimno hvaljenim romanom osvojila je British Book Awards te nagradu Waterstones 2016., obje u kategoriji knjige godine.”

Ruth Ozeki – Priča za vremensko biće

“Nekoliko mjeseci nakon razornog cunamija u Japanu 2011., Ruth na obali otoka u Britanskoj Kolumbiji pronalazi naplavljenu vrećicu. Unutra je starinski ručni sat, izblijedjela pisma i primjerak romana U potrazi za izgubljenim vremenom. No umjesto Proustovih riječi, korice skrivaju dnevnik šesnaestogodišnje Sade Yasutani koja, suočena s obiteljskim i osobnim slomom, zaključuje da njezin život nema smisla. No prije konačnog kraja, odlučuje dokumentirati život svoje 104-godišnje prabake budističke svećenice. Bilježi svoje misli u nadi da će naći čitatelja i prijatelja, nekoga tko će je napokon poslušati i razumjeti.”

Jeanne Kalogridis – Nevjesta obitelji Borgia

“Na dvoru Borgia ništa nije onakvim kakvim se čini: svaki nepažljivi korak može biti smrtonosan. Uhvaćena u mreži intriga obitelji Borgia, Sancha od Aragona, udana za najmlađeg sina Aleksandra VI. Borgie, morat će skupiti svu svoju hrabrost i lukavstvo da ih pobijedi u igri u kojoj su najvještiji. Ovaj je roman bogata freska jednog od najuzbudljivijih i najsenzualnijih razdoblja europske povijesti.”

Fraktura

Ja Frankturu naprosto obožavam i na Interliberu je bilo zaista teško suzdržati se i na pokupovati sve izloženo. Zaista sam bila disciplinirala i kupila one knjige koje stvarno želim imati.

Robert M. Edsel – Odred za baštinu

“Većina nas svjesna je da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti. Znamo za goleme ljudske žrtve, vidjeli smo slike razrušenih europskih gradova. No ipak, dok šetamo veličanstvenim muzejima poput Louvrea, uživamo u samoći dostojanstvenih građevina poput katedrale u Chartresu ili se divimo uzvišenoj ljepoti slika poput Posljednje večere Leonarda da Vincija, zapitamo li se kako to da je toliko spomenika i velikih umjetničkih djela uspjelo preživjeti taj rat? Tko su bili ljudi koji su ih spasili?” Ti neopjevani junaci bili su poznati pod imenom Odred za baštinu.
Tijekom okupacije Europe Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za sebe i Treći Reich prikupili i sakrili više od pet milijuna umjetnina. Od iskrcavanja na Siciliju do pada Reicha Odred za baštinu izveo je, utrkujući se s vremenom, najveću potragu za blagom u povijesti, a umjetnine su bile smještene na najnevjerojatnijim mjestima, od bajkovitih dvoraca do dubokih rudnika. Odred za baštinu Roberta M. Edsela napeta je i uzbudljiva priča o ljudima koji su pronašli, spasili i sačuvali neprocjenjivo umjetničko blago i baštinu čovječanstva.

Robert M. Edsel – Spas Italije

Proslavivši se Odredom za baštinu, Robert M. Edsel u Spasu Italije na jednako uzbudljiv način iznosi povijest spašavanja talijanskoga umjetničkog blaga, koje je nakon kapitulacije Italije 1943. bilo ugroženo ne samo od ratnih razaranja već i od neviđene nacističke pljačke. Gdje su završili Hitleru omiljeni Adam i Eva, kako je Leonardova Posljednja večera jedina ostala na zidu nakon izravnog pogotka, je li Michelangelova Davida spasila grobnica od cigle te što je Göring trebao dobiti za rođendanski poklon, samo su neke od napetih Edselovih istinitih priča o Italiji pod njemačkom okupacijom i savezničkom napredovanju prema sjeveru nakon toga. Prateći svoje junake od Sjeverne Afrike do Firence i Pise, Spas Italije niže dosad nepoznate ratne epizode u kojima se glavni junaci bore da iz ruševina i ratnoga kaosa spase neka od najvažnijih umjetničkih djela u povijesti čovječanstva.

Mo Yan – Promjena

Promjena, kratki roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2012. Mo Yana, na najbolji nas način uvodi u djelo toga velikoga kineskog pisca. Pripovjedač nepouzdana sjećanja opisuje svoje odrastanje u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, svoje školovanje, službovanje u vojsci i postajanje slavnim piscem. Kroz život glavnoga junaka prelamaju se i sve promjene koje se događaju posljednjih pedesetak godina u Kini, koja od ruralne zemlje postaje svjetska velesila.

Mo Yan u Promjenipokazuje život i njegove promjene iz perspektive običnog čovjeka te čitatelju oslikava punokrvni, pulsirajući život Kine, koju upoznajemo onakvu kakva uistinu jest.

Tim Press i OceanMore

Kod njih sam išla ciljano po neke knjige koje su na popisu otkako sam ih pročitala i jednostavno ih želim imat na svojim policama.

 

Radi se o romanu Slobodana Šnajdera Doba mjedi u izdanju Tim Pressa  i dva romana Kristiana Novaka – Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. To su knjige koje su me oduševile ove čitateljske godine i zaista sve što nakon njih pročitam teško im parira. Mislim da nema potrebe da vam stavljam bilo kakav opis sa korica jer teško da bi nekoliko rečenica pojasnilo što je toliko dobro u njima. Črna mati zemla je jedna od prvih knjiga za koju sam pisala osvrt ovdje na blogu. Planiram recenzije preostalih dviju uskoro.

Laguna i Vulkan

Na nekom imaginarnom popisu za obilazak Interlibera bilo je malo pogledati što se kod njih nudi. Bila sam jako sretna jer sam našla sve što sam htjela i što sam vidjela kod naših susjednih kolegica blogerica, a također su i povoljniji od naših izdavača!

Kupila sam dugo željenu knjigu priča Ive Andrića te Žudnju za životom Irvinga Stona koja je o slikaru Vincentu van Goghu. Također sam uzela i roman Osam planina koji je kod nas izašao u izdanju Frakture, ali je ovako bio povoljniji.

VBZ i Mozaik knjiga

Nisam imala nikakav popis što želim kod njih, već sam birala ono što mi se učinilo zanimljivim.

20181119_083554

Konačno sam uzela nešto od Marine Vujčić čije romane jako dugo želim čitati. Odabir je pao na roman Susjed.

Marina Vujčić uspjela je u ležernoj priči iz susjedstva preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente koristi i iznevjeruje – od chicklita bridgetjonesovskog tipa u kojem treba donijeti ženske novogodišnje odluke, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora, u onom trenutku kad se učini da je sve prešlo granicu normalnog i susjedskog.

U svakom slučaju, taj napet i vrlo čitak roman, u svojoj pozadini sadrži onu težinu koja ga odvaja od lakih književnih nota, a to je težina naših privatnih i kolektivnih ludila zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču, svoj život. Makar u njega upleli i nekoga koji o tome nema pojma.

Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri ove nagrade s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo Marini Vujčić i njezinom “Susjedu”.

Također sam uzela uzela i neke knjige na preporuku moje drage kolegice s bloga O priči i pričanju,

Rebecca Skloof – Besmrtni život Henriette Lacks

Početkom 1951. godine, Henrietta Lacks, majka petoro djece iz Baltimorea, neko je vrijeme pobolijevala od onog što je nazivala “čvor u mojoj maternici”. Zatražila je pomoć u bolnici “John Hopkins”, koja je u to vrijeme jedina liječila crno stanovištvo u SAD-u. Dijagnoza: rak vrata maternice. Dežurni liječnik odrezao je dva komadića tkiva veličine današnje kovanice od jedne kune s Henriettine maternice. Nitko od nje nije zatražio dozvolu, niti je obavijestio o tom postupku. Liječnik je tkivo predao Georgeu Geyju, znanstveniku koji je u to vrijeme nastojao laboratorijskim putem proizvesti liniju stanica koje bi se kontinuirano reproducirale; besmrtnu, liniju ljudskih stanica za korištenje u znanstvenim istraživanjima. Prema protokolu, laboratorijski pomoćnik je na uzorke epruveta našvrljao kraticu Lacksina imena i prezimena: HeLa. S stanicama HeLa dogodilo se ono što s dotadašnjim ljudskim uzorcima nije uspijevalo. Gey je podjelio tako uzgojene stanice zainteresiranim kolegama. Znanstvenici su ih koristili i uzgajali u laboratorijima u velikim količinama kako bi testirali novo cjepivo za dječju paralizu – polio. Uskoro je jedno poduzeće počelo proizvoditi serijske doze tih stanica za široku upotrebu. Redala su se otkrića. HeLa stanice dovele su do razumijevanja da normalne ljudske stanice imaju 46 kromosoma. NASA je lansirala stanice HeLa u orbitu da bi testirala kako se ljudske stanice ponašaju u nultoj gravitaciji. U 60 godina, tkivo Henriette Lacks dalo je oko 50 milijuna tona stanica HeLa. Znanstvena i liječnička istraživanja broje oko 300 novih studija mjesečno u knjižnici od oko 60.000 radova. Preživjeli članovi obitelji Henriette Lacks usprkos tome toliko su siromašni da nemaju niti zdravstveno osiguranje.

Danilo Kiš – Enciklopedija mrtvih i Semezdin Mehmedinović – Sarajevo Blues je također njezina preporuka i jedva čekam da nađem vremena kako bih ih pročitala.

 

Sada kad sam još jednom zabilježila sve što je kupljeno mogu reći da je ovo bio odlična Interliber. Sada još samo treba pronaći vremena i baciti se na čitanje. I naravno, moje čitanje pratiti će i recenzije jer zaista mi je jako nedostajalo pisanje.

Imate li neki savjet za mene otkuda početi sa čitanjem? Koja recenzija bi vas najviše zanimala?

 

 

 

 

 

 

Zdravko Zima – Dnevnik jednog mitomana

Volite li čitati dnevnike kao književnu formu? Ja moram priznati da se do sada nisam susretala sa ovakvim oblikom pisanja i znatiželja mi nije dala mira pa sam morala uzeti u ruke hvaljeni Dnevnik jednog mitomana koji je napisao Zdravko Zima. Neću vam lagati i priznajem da me privukao opis na zadnjoj korici knjige.

20180913_134222.jpg

Zdravko Zima je svima nama koji pratimo medije dobro poznato ime i znamo ga kao kolumnista Novog lista i autora mnoštva tekstova i knjiga, predavača na puno raznih radionica i tribina. Neću duljiti sa njegovom biografijom, već ću vam ostaviti ulomak u kojem je opisao samog sebe.

” Da imam kuću s podrumom krcatim probranim vinima, bio bih dipsoman. Da živim u bordelu, bio bih erotman. Da spavam među slikama, starim lukijernama i sekreterima, bio bih možda bonvivan. (…) ali nisam ni dipsoman, ni erotman. Nisam ni bonvivan. Još uvijek sam samo skriboman, a to ću valjda ostati i do kraja.” Zima 2017:91

Moram priznati da nisam čitala njegovu prethodnu knjigu Dnevnik jednog skribomana koja je pregled 2014. Dnevnik jednog mitomana je Zimin pregled 2016. godine. Ulazi u sve sfere društvenog, kulturnog, političkog, javnog života.

Zima je svoj dnevnik pisao tijekom 2016. gotovo svakog dana imajući na umu da će ga čitatelji čitati godinu kasnije. Zbog toga piše jasno, bez previše nebitnih detalja i mislim da je izabrao dobre događaje kojih sam se čak i ja u ovoj 2018. sjećala. Zanimljivo je da iako piše u formi dnevničkih zapisa koji su izuzetno subjektivan autobiografski žanr, on nikako ne unosi previše osobnih događanja i događaja iz njegove intime, osim ako oni nisu nužno potrebni kako bi bolje prikazao radnju.

Čisto da vas podsjetim što se dogodilo u 2016. – Trumpova izborna kampanja i pobjeda na izborima u Americi, izlazak Velike Britanije koji su nazvali Brexit iz Europske unije, u Hrvatskoj počinje politički jačati čvrsta desnica pa tako Zima često spominje Zlatka Hasanbegovića kao primjer. Evo kako povezuje nogometnu euforiju i politiku.

” Nakon što smo se posvađali sa svijetom, s elementarnom pameću i sa sobom samima, nakon što smo uvjerljivo zasjeli na dno ljestvice europskih država, nakon što smo u saborske klupe pripustili sve moguće kleptomane i buzdovane i nakon što je u večernjem dnevniku državne televizije arbitrirala baba vračara, slamku spasa otkrili smo u nogometašima. Pa najbolje da mediteranski dio Hrvatske pretvorimo u pansione, a kontinentalni u stadione i problemi će nestati. Kao metlom pometeni. A u kombinaciji s premijerom Čačićem, Mamić bi mogao biti idealan predsjedniku, tim više što se na Pantovčaku osjeća kao doma. Naprijed naši!”

Od ostalih tema ima tu mnogo događaja koji su ga potresli – primjerice umrli su  David Bowie, Umberto Eco i Leonard Cohen.

20180927_134129

Sviđa mi se što sam nakon čitanja cijelog djela stekla dojam da je Zdravko Zima baš primjer jednog intelektualca i književnika kakvim ga ja zamišljam. Odlazi na promocije mnoštva knjiga koje izlaze, odlazi na otvorenja raznih izložba, posjećuje koncerte klasične glazbe, matineje i kazališne predstave, druži se sa uglednim članovima društva, te ljetuje sa njima i slično. Potpuno različit profil književnika od današnjih “modernih” koji većinu vremena provode na društvenim mrežama. Evo što kaže o internetu.

“Ali čemu se čuditi? Ono što je nekoć bila Aleksandrijska biblioteka, onda Encyclopedia Britannica, Klaićev Rječnik stranih riječi i tako redom, danas je Internet. Anoniman, nerijetko netočan i smandrljan, ali svemoćan.” Zima 2017:32

U tom svijetu interneta i kaosa društvenih mreža po meni Zima jako dobro uspije izdvojiti najbitnije događaja i prikazati nam da još uvijek sve nije otišlo nizbrdo, da se u Hrvatskoj još uvijek nešto dobro događa na kulturnom i društvenom polju. Posebno mi se sviđa kako upečatljivo komentira događaje koji mu se naizgled ne sviđaju te kako iz svega napisano izvire njegova duhovitost.

Ja sam osoba koja svakodnevno  radi svojeg posla prati medije i jako dobro se sjećam svih događaja iz 2016. o kojima je pisao, posebno onih političkih. Dobro mi je došlo čitanje ove knjige da se prisjetim svega i zaključim kako i u ove dvije godine koliko je prošlo nismo kao društvo niti malo napredovali. Još uvijek nas kaotično politički vode isti ljudi, Europa i svijet se sukobljavaju sa jednakim problemima, a da ne govorim da se mi mentalno nismo pomaknuli sa mrtve točke. I dalje se o onom  najbitnije u medijima ne piše te ukoliko se i piše te teme su marginalizirane. Iskreno se nadam da Zdravko Zima piše dnevnik i za ovu 2018.!

 

 

 

#11 SARA POOLE – TROVAČICA

Prva knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih u trećoj turi izvlačenja je ovaj zanimljivi povijesni triler Sare Poole – Trovačica.

On nas vraća u mračna vremena srednjeg vijeka, borbe za vlast i status i razne spletke i intrige. Osobno volim djela sa povijesnom tematikom, a ovo mi je bilo posebno zanimljivo radi samog glavnog lika.

20180913_134637.jpg

Knjiga kao i svaki triler počinje nečijom smrti. Ovdje se radi o smrti španjolskog dvorskog liječnika obitelji Borgia. Postaje skandalozno da je njega otrovala Francesca Giordano. Francesca je kćer tragično preminulog trovača obitelji Borgia. Da bi dobila priliku naslijediti svojeg oca na tom položaja i osvetiti njegovu smrt ona se mora dokazati i svima dati do znanja da je sposobna ubiti nekoga. Trovači su bili dvorske osobe koje su bile zadužene i za liječenje, ali i za spremanje raznih napitaka i smišljanje načina kako usmrtiti neprijatelje svojih vladara.

Rodrigo Borgia je značajno ime za srednjovjekovnu Italiju. Jedan je od bogatih bankara, crkveni uglednik, mecena raznih umjetnika, ali i vrlo opasan čovjek kojemu se nikada ne smije stati na put. Francesca to sve zna pa se zato i odlučuje na takav odlučan čin trovanja liječnika.

Meni se ona kao protagonistica zaista dopala, upravo iz razloga što prema povijesnim izvorima nije poznato da bi neka žena imala toliki ugled u srednjevjekovnom dvoru. Žene su tada bile predodređene ili da budu majke i kućanice, ili sluškinje ili pak “prijateljice noći”. Francesca nasuprot tome živi na dvoru, vrlo je ugledna dvorkinja, prijateljuje sa Borgijinom obitelji, odlazi sa njime svugdje, a uz sve to biva plaćena za posao – pravi prototip moderne žene.

“Naravno, znala sam da ću biti plaćena, samo što nisam stigla razmišljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom zaradom, bila sam rijetkost svoga vremena – neovisna žena. ” Polle 2012:14

Biti neovisna za Francescu znači i puno zadaća koje nosi njezin posao. Ona prati sve što se događa u kućanstvu, provjerava hranu da ne bi bila otrovana, a i osobno mora boraviti uvijek gdje i njezin gospodar u slučaju da mu zatreba. Tako dobiva i opasnu zadaću smisliti otrov kojim bi ubila papu, ali taj otrov ne smije biti zamjećen. Smrt pape treba izgledati potpuno prirodno. To joj naredi sam gospodin Borgia radi svojih pretenzija na papinsko mjesto.

“Nemojte reći da ste zapanjeni. Živimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zaštitila, ili kada je to nužno, kako bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je život. Ni prijestolje sv. Petra nije na to otporno, jer ono je samo najveća nagrada za koju se obitelji bore poput pasa poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, više ne spava mirno. I ne jede prije nego što su mu kušali hranu, ali to je samo moje stručno mišljenje.” Polle 2012:10

Domišljata Francesca baca se na posao kako bi obavila zadatak koji joj je dao I’l Cardinale Borgia tu počinje priča. Ona vas vodi u skrivene tajne Vatikana, Rima i njegovih uličica i palača, dotiče se priče o židovskom pitanju, donosi vam prikaz jedne konklave na kojoj se izabire papa. Meni su se posebno sviđali opisi dvorskog života u palači obitelji Borgia.

Neću vam otkriti jel Francesca obavila zadatak, već ću vas prepustiti čitanju kako biste saznali. Mogu samo spomenuti da je nakon Trovačice autorica napisala još dvije knjige kao svojevrsne nastavke – Borgijina izdaja i Borgijina ljubavnica. Mislim da ću ih morati uskoro nabaviti da saznam što se događa dalje sa našom trovačicom.

Sve u svemu knjiga mi se sviđala i baš je onako lagano štivo za opuštanje. Nema neke prevelike napetosti koja bi otežala praćenje radnje i samo čitanje, a kao zaljubljenica u povijest uživala sam u opisima srednjovjekovnog života Italije.

Jeste li je čitali?

 

 

Gail Honeyman – S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu

Ovu knjigu sam jako dugo htjela pročitati i nisam joj mogla odoljeti kada sam je uočila na policama knjižnice. Knjiga koja je osvojila srca čitatelja diljem svijeta, svako malo iskače na nečijem profilu na Instagramu. Ne bih ja bila ja da to nisam morala provjeriti, čemu toliko oduševljenje.

Na prvu je čudna naslovnica, nije mi bilo jasno sve do polovice knjige čemu šibice i kuća. Osim naslovnice, i naslov je onako zvučan. I samo čekate da otkrijete tko je Eleanor i koje probleme ima. Knjiga se doslovno guta u jednoj večeri.

20180913_134554.jpg

Ovo je prije svega priča o usamljenosti, nošenju sa društvenom izoliranošću. Kako to već biva izoliranost je oduvijek popraćena nekim traumatičnim događajima iz djetinjstva ili prošlosti.

Takve probleme ima Eleanor. Evo kako samu sebe opisuje.

” Bila sam tridesetogodišnjakinja koja se poput šiparice zaljubila u muškarca kojeg ne poznaje i kojeg nikada neće upoznati. Uvjerila sam samu sebe da je on onaj pravi, da će mi on pomoći da postanem normalna, popraviti ono što ne valja s kojim životom. Da je on netko tko će mi pomoći nositi se s mamicom, utrnuti njezin glas kad mi šapuće u uho da sam zla, da nešto nije u redu sa mnom,  da nisam dovoljno dobra. Zašto sam to mislila? “ Honeyman 2018:236-237

Eleanor je osoba koja misli da ima sve pod kontrolom. Ima uredan posao, ima krov nad glavom, ima rutinu oblačenja, spremanja hrane, provođenja vikenda… Moglo bi se reći da je jedna sasvim obična žena.

Ono što Eleanor nema je društvo, nema prijatelje s kojima bi mogla provoditi slobodno vrijeme. Ona ne poznaje kakav je to osjećaj biti sa nekime pristan i u prijateljskim odnosima i kako je provoditi vrijeme sa nekim.

Kao djevojčicu odvajaju je od problematične majke koja je nju i sestru zlostavljala, Eleanor provodi svoje djetinjstvo kod udomiteljskih obitelji, zatim upisuje fakultet i pronalazi posao na kojem je i danas. Sa svojom majkom održava kontakt, ona je zove iz zatvora jednom tjedno, iako se nisu vidjelo 20-tak godina. Eleanor želi pronaći muškarca kako bi ispunila neku želju njezine Mamice. Počne maštati kako da osvoji pjevača u usponu iz jednog benda. To kod nje izaziva neke promjene – kupuje računalo, odlazi u shopping, čak i promjeni frizuru i šminku. Usporedno sa time upoznaje Raymonda, kolegu sa posla sa kojim pomaže jednom starijem čovjeku koji doživi nezgodu na cesti u gradu.

Izgleda da se stvari počinju polako mijenjati, ali Eleanor shvaća da pjevač nju neće nikada zamjetiti i pada u još težu depresiju. Pokušava se otrovati alkoholom i tabletama te bi uspjela u tome da je u tom stanju nije pronašao Raymond.

” Poslije. Ponovo budna. Sklopljenih očiju. Zanima me nešto. Koja je moja svrha? Ničim, ali apsolutno ničim nisam doprinijela svijetu, baš kao što ništa od njega nisam niti uzela. Kad prestanem postojati, nikome to neće značiti previše.

Odsutnost većine ljudi s ovoga svijeta osjeća na osobnoj razini barem šačica drugih osoba. Ja međutim, nemam nikoga.

Ja ne osvijetlim prostoriju kad uđem u nju. Nitko ne čezne da me vidi il ili da mi čuje glas. (…)

Cijeli život čekam smrt. Time ne mislim reći da je aktivno priželjkujem, već samo da zapravo ne želim živjeti.  (…).” Honeyman 2018:241

Kroz prijateljstvo sa njime Eleanor uspjeva polako pobijediti depresiju, vraća se na posao, čak dobiva i maleno promaknuće i ljubimca.

Eleanor uviđa da može vjerovati nekim ljudima, da povremeno druženje i odlazak na ručak i nisu toliko neugodna stvar. Može se reći da će s njom biti sve u redu.

“Osjetila sam ovo: toplu težinu njegovih ruku na mojima; iskrenost u njegovu osmijehu, nježnu toplinu koja  se u meni otvarala onako kako se cvijeće otvara ujutro prema suncu. Znala sam što se događa. To je bio neoštećeni dio moga srca. Bio je upravo toliko velik da u sebe pusti tračak nečije ljubavi. Još uvijek je tu bilo malo mjesta.” Honeyman 2018:326

Ja imam nekakav dojam da ovaj roman uskoro dobiva nastavak, jer vjerujem da bi mi svi htjeli znati što će biti dalje sa Eleanor.

Priča je jako dirljiva, opisi su nekada šokantni i povremeno se i možete poistovjeriti sa Eleanorinim razmišljanjima pošto vjerujem da smo svi mi nekada imali loše dane u kojima se pitamo da li uopće nekome nešto značimo. Također uviđamo kako možda i neke osobe koje rade s nama na poslu, studiraju s nama, ili koje srećemo na ulicu su možda isto “Eleanor Oliphant” samo to vješto skrivaju. U današnje doba u kojem svi imamo sve manje vremena, svi negdje žurimo i imamo pretrpane rasporede morali bi se ponekada zapitati kako se osjećaju ljudi oko nas i na koji im način možemo pomoći.

Ne znam koliko je ova moja sljedeća teza osnovana, ali čitajući o Eleanor cijelo vrijeme sam u glavi imala Lisbet Salander iz Millenium trilogije Stiega Larsona. Nemoguće je ne uočiti poveznice – teška obiteljska prošlost, vatra, sestra koja nestaje, društvena izoliranost, problem sa depresijom i anksioznosti, teško sklapanje prijateljstva – iako je Lisbet meni milijun puta bolje razrađeni karakter. Upravo radi toga mi ova knjiga nema čistu peticu.  Jel još koga od vas ona podsjetila na nju?

#10 LEWIS CAROLL – Alisa u zemlji čudesa

Deseta knjiga izvučena iz moje kutijice nepročitanih je jedna dječja knjiga. Dvoumila sam se da li da je čitam i pišem o njoj, ali zašto ne. Ponekad svima dobro dođe da se vratimo u te bezbrižne dane i možda čak i naučimo nešto iz svijeta bajki, čarobnih likova i fantazije.

Radi se o jednoj od najpoznatijih knjiga za djecu koju također volimo i mi odrasli – Alisa u zemlji čudesa. Mislim da ne postoji osoba koja nije za nju čula, ili se varam?

20180810_072950.jpg

Ja imam ovo staro izdanje iz davne 2001. godine i pokazat ću vam na instagramu kako divne ilustracije se nalaze u njoj. Knjigu sam dobila na poklon u prvom razredu osnovne kada sam naučila čitati i otkrivati sve čari književnosti pa upravo radi toga ona ima posebno mjesto na mojim policama.

Vjerujem da ste svi upoznati sa kratkim sadržajem djela. Djevojčica Alisa pada kroz zečju rupu i otkriva jedan potpuno novi fantastičan svijet prepun raznih i osebujnih likova, magičnih napitaka, kolačića, gljiva. Na svakom kutku je čeka novo iznenađenje i novi izazov. Završava tako da se ona budi i shvaća da je to sve bilo samo san.

Umjesto radnje i sadržaja ovdje bih vam htjela predstaviti neke zanimljivosti.

Djelo je prvi puta izdano u Velikoj Britaniji 1865.godine. Zanimljivo je da se 2015. održavala 150. obljetnica od postanka pa se u cijelom svijetu prikazivale razne kazališne predstave, filmovi i radila nova izdanja ove priče.  Alisa i nakon svih tih godina nije prestala biti inspirativna za razne adaptacije, pa čak i one modernije.

Presence-Lewis-Carroll-Charles-Dodgson-631.jpg

Lewis Caroll je pseudonim autora koji je priču prvotno izmislio iz glave kako bi zabavio djevojčicu Alisu na jednom izletu, a nakon toga je odlučio i zapisati. Ona je izazvala mnogi pozornosti u njegovom krugu prijatelja pa dolazi i do pravog izdavanja. I tada je čarolija počela. Od prvog izdanja postala je izdavačka fantazija, možemo reći onodobni Harry Potter (ja osobno ne znam sa čije bih je usporedila u današnjici). Pokušala sam pronaći podatke i naišla na to da je do sada izdana u 7600 raznih izdanja kod raznih nakladnika u čak 176 svjetskih jezika! Taj broj nije konačan ako dodamo niz crtanih filmova, igranih filmova, kazališnih predstava i skraćenih izdanja.

Kritičari i povjesničari se slažu da do takvog uspjeha ne bi došlo da na prvom izdanju nije radio viktorijanski katikaturist John Tenniel čije su se ilustracija životinja jako sviđale autoru, a i malim čitateljima. Možete vidjeti ispod jednu ilustraciju tog prvog izdanja.

alice-in-wonderland-tea-quote-tea-time-alice-in-wonderland-quotes-3397497-quote-addicts.jpg

Drugi razlog popularnosti je upravo i taj što je takav način pričanja bio novina u dječjoj književnosti. Lewis Caroll s pravom je začetnik jednog književnog žanra priča koje donose fantastičan i osebujan svijet, i to na vrlo zanimljiv način.

Neki napominju da se u Alicinim zgodama i likovima može vidjeti metaforično autorovo tumačenje aktualne tadašnje kulture i društva.

U Hrvatskoj je ona prvi puta prevedena i objavljena 1944. i od tada svako malo izađe neko novo izdanje. Donosim vam ovdje samo neka koja sam pronašla.

Jeste li čitali ovu fantastičnu priču? Kako vam se sviđala?

 

 

Miljenko Jergović – Buick Rivera

Miljenko Jergović – što reći o njemu i kako ga na prikladan način predstaviti?! Mogu samo reći da je prema mnogim nakladnicima dobio titulu najprevođenijeg autora sa ovih naših prostora, da objavljuje jako puno, a piše još i više (kolumne i osvrti gotovo pa svakodnevno). Također još nečega čega ne manjka u njegovoj karijeri su mnoge književne nagrade, i domaće, ali i one one inozemne. Mnogi kritičari (kojima vjerujem na riječ) smatraju da je potencijalni kandidat čak i za Nobela. Naravno mi knjigoljupci smo oduševljeni radi toga.

Ovo je moj prvi susret sa njime i moram priznati da sam sasvim nasumično odabrala koje njegovo djelo želim pročitati prvo. Sviđala mi se u online knjižari naslovnica i vidjela sam njegovo ime pa se nekako spontano našla u košarici.

 

20180917_185830.jpg

Za sve one koji ne znaju, Buick Rivera je naziv automobila. Pravog američkog oldtimera iz 1963. Ali ne, knjiga nije o automobilu. U njoj je automobil samo krinka iza koje se skriva mnoštvo problema i pitanja.

4344e.jpg

Protagonisti Hasan Hujdur i Vuko Šalipur iseljenici su iz Bosne i Hercegovine koji se igrom slučaja pronađu u gradu Toledu, državi Oregon u SAD-u, upravo radi Rivere. Kakve li slučajnosti, za ne?

Obojica su američki državljani, oželjeni i pokušavaju se asimilirati u američko društvo, iako im to ne ide tako lako od ruke. Hasan utjehu pronalazi u brizi za Riveru, održava je dan i noć, i po najvećim minusima i snijegu i često je upravo auto predmet svađe između njega i njegove supruge.

“Samo stranac je tako ravnodušan prema zimi, i to stranac koji je došao iz neke daleke okrutne zemlje u kojoj se tijela ne mrznu lako, a ljudi ne znaju za  bolest.” Jergović 2001:7

Vuko je prošao puno bolje, oženio se bogatom Amerikankom, i u trenu kada na cesti susreće Hasana bježi od nje u želji da se rastane.

U njihovom susretu uviđamo da knjiga zapravo nije o automobilu, već je to kako kritičari kažu “knjiga o Bosni, Bosni koja se nalazi čak i u Toledu”. Već kod prvog susreta uviđaju da se mogu sporazumijeti po “naški” i Vuko ponudi Hasanu prijevoz. Naime Hasan je bosanski musliman koji je odselio prije početka rata, a Vuko je bošnjački Srbin i ratni zločinac koji je bježeći od svojih počinjenih zlodjela nad muslimanima stigao do Amerike.

” Čovjek shvati da su ga iste niti vezivale za ljude i za stvari i da je između život i neživog razlika što živo govori i osjeća, a neživo šuti. Ali kada jednom počnu nestajati, gubiti se, umirati i gorjeti u podmetnutim požarima, razlike više nema.” Jergović 2001:27

Jergović kroz cijeli roman ispisuje tragične sudbine protagonista, njihova bolna iskustva i sjećanja na svoju zemlju iz koje su emigrirali. Uviđa se koliko je stanje u Bosni 90-tih godina prošlog stoljeća bilo konfuzno i kakve je u stvari posljedice imalo na njezine stanovnike sve do smirivanje ratnih sukoba. I Hasan i Vuko prisjećaju se svoje zemlje i svatko na drugačiji način izražava nostalgiju prema njoj.

Ujedno je ovo i knjiga o srazu raznih kultura i mentaliteta u Americi – multikulturalnoj zemlji u kojoj se zaista nalaze pripadnici svih mogućih nacionalnosti. Vidimo kako se naši protagonisti teško uklapaju u svoje životne sredine, kako ih puno toga smeta kod Amerikanaca i mada tamo žive godinama, teško da će se ikada asimilirati.

” Znate, čudno je to. Ovdje nitko nije stranac, Amerikanac ste nakon mjesec dana u Sjedinjenim Američkim Državama, al teško je prijeći barijere koje su u ljudima.” Jergović 2001:183

Te barijere među ljudima, kako ih Jergović naziva, još je teže prijeći kada su one bile razlog izbijanja velikog ratnog sukoba. Iako Hasan i Vuko ne znaju sve detalje svojih života i razloge zašto su obojica emigrirali i kakvu su ulogu imali u ratu, oni su tih barijera itekako svjesni i nakon desetak godina i one dolaze do izražaja i na neutralnom američkom terenu.

Zašto obojica ostaju u braku koji im nema smisla i sa partnericama koje ih ne razumiju? Odgovor možda leži u sljedećim Jergovićevim riječima.

“Ali ako s nekim poželiš dijeliti život, taj će prihvatiti sve tvoje, i ono što ne razumije i što je očigledno glupo i neće misliti da lažeš o sebi ili da si mentalno retardiran. U tome, vjerojatno, i leži smisao spajanja dvoje ljudi. Ne događa se to ni zbog seksa, ni zbog  djece, ni zato što je teško biti sam, nego zato što čovjek naprosto treba nekoga da s njime podijeli teret, ne pitajući se previše je li u teretu samo olovo, kamenje, nešto bezvrijedno što bi naprosto trebalo istresti.” Jergović 2001:127

Možda zato i Hasanova supruga njega ne pita što ga muči i zašto po temperaturi koja je dobrano ispod nule on čisti svoju Riveru i zašto je izbjegava i samo šuti. Jednako tako Vukova supruga počinje brinuti za nezbrinute pse, što njega dovodi to takvog ludila da jednog usmrti i odluči otići od nje.

 

Moram priznati da knjigu nisam baš lako čitala. Nema podjele na poglavlja i neke strukture, ali zato Jergović to nadoknađuje svojom lakoćom pisanja i lijepog nizanja rečenica. Nadam se da sam vam uspjela to nekako dočarati u izdvojenim citatima.

Knjiga me se dojmila upravo zato jer iza naslova i percepcije da je knjiga o automobilu, uviđamo koliko ima skrivenih pitanja – rat, mentalitet, emigracija,  sukobi, sudbine ljudi sa Balkana na kojem uvijek neki sukobi, asimilacija u novo društvo…

Teme su teške, ali smatram da je ovo kultno djelo za sve one koji žele bolje razumijeti što se događalo na ovim našim prostorim, a možda se i još uvijek događa.

Ukoliko još niste znali, knjiga je prerađena u scenarij za istoimeni film snimljen 2008. godine koji je osvojio Srce Sarajeva pa vam svakako preporučam za gledanje. Ja sam ga kao i inače odgledala nakon čitanja knjige da upotpunim svoj dojam.

aad6-buick-riviera.jpg

Jeste li gledali ovaj film ili čitali knjigu?  Koji su vaši dojmovi?

 

#9 GORAN TRIBUSON – Povijest pornografije

Što misliti kada na polici ugledate knjigu ovakvog naslova i još k tome napisanu od strane domaćeg autora koje ionako možda i nepravedno zanemarujemo? Mišljenja su svakakva zasigurno, pogotovo jer smo svi pomalo rezervirani kada vidimo riječ pornografija i uz nju vežemo samo negativne konotacije. To je i razlog zašto ova knjiga stoji na mojim policama više od 10 godina nepročitana.

20180810_080952.jpg

Autor ove knjige Goran Tribuson po teoretičarima jedan je od najvažnijih autora žanrovske proze u Hrvatskoj. Objavio je jako puno djela i s razlogom je jedan od najčitanijih.

U knjizi Povijest pornografije koju objavljuje 1988.godine po meni je napravio jedno malo čudo. E sada da vam objasnim zašto je mene oduševio. Ja sam rođena u vrijeme kada se Jugoslavija već dobrano raspala, ali kroz cijelo svoje djetinjstvo pamtim pričanja mojih roditelja, baka i djedova o toj famoznoj Jugoslaviji, kako je onda sve bilo “bolje”, kako su svi imali posao i živjeli najbolje godine svoga života. To je mene uvijek fasciniralo i tek na studiju kulturne antopologije imala sam prilike nešto više učiti o tome. Kako sam ja osoba koja kada polaže neki ispit i ako me neka tema jako zainteresira kopam i kopam po literaturi i nemam mira, može se reći da postanem opsjednuta, čak i kada ispit prođe i položim ga. Tako je i sa pojmom “socijalističko društvo” i “bivša Jugoslavija”. Čitala sam o tome jako puno povijesne literature, razne članke i knjige. Da sam znala prije o čemu je ova knjiga, sigurno bi je pročitala.

Vjerojatno svi vi imate neku svoju “klapu”, kako je zovemo u žargonu. E pa ova knjiga prati upravo jednu takvu klapu koju čine – pripovjedač Stanislav Ivačić, Miki Grabar, Ljubo Brabec, Čedo Kralj Delon, Jaromir Kralnik Brambor. Na početku knjige oni su već u svojim poznijim godinama života i nalaze se na sprovodu, ironično.

“Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana.”  Tribuson 2004:7

Taj trenutak opraštanja s jednim članom klape dovodi pripovjedača Stanislava na retrospektivni pogled na svoj cjelokupni život. I tako počinje, vraćamo se na početak i Stanislav nam priča svoj život. Od ljubavi njegovih roditelja, rođenja, odrastanja, školovanja, fakultetskih dana, traženja posla, osnivanja obitelji…

Ta klapa prijatelja je divno prikazana u kulturno.povijesnom vremenu u toj famoznoj bivšoj Jugoslaviji koja se suočavala sa nizom društvenim promjena, reformi i procesa. Tako dobivamo vrlo širok i detaljan pregled cijele povijesti toga razdoblja. U knjizi se spominju prvi susreti sa radiom, televizorom, telefonom, kupovanjem prvih auta, otvaranjem kino-dvorana, evolucijom ploča-kazeta, pa sve do famoznog šopinga Levisisa u Trstu.

” Godine 1974. u našoj se kući dogodila velika stvar inovativne naradi. Rezimiravši svoje prve obtničke uspjehe otac je kupio naš prvi osobni automobil, češku limuzinu marke Škoda. Mami se auto silno dopao, jer je bio izuzetno ukusno dizajniran, pogotovo što se tiče rat-kapa i štosdemfera. Tata je rekao da ga na kupnju nije ponukao decentan dizajn, nego slava češke firme, kao i pogodnost cijene.” Tribuson 2004:250

Svi članovi te klape doživljavaju brojna prijateljstva, zaljubljuju se, udaju i žene, razvode, dobivaju poslove koje ne vole, dobivaju otkaze, neki su i “kriminalci”, ali uvelike su određeni i vezni uz svoje mjesto odrastanja. Iako ih život odvede u različitim smjerovima uvijek se vraćaju na svoje mjesto odrastanja.

” Pobjeći od rodnog grada, tvrdio je Miki Grabar, iluzorno je poput bježanja od vlastite sjene. Ubrzo sam i sam shvatio da sam tu dosadnu, učmalu provinciju nosio nepovratno zalijepljenu za pete, i da od nje nikada neću moći definitivno zbrisati. Pogotovo ne odlaskom u grad jedva stotinjak kilometara udaljen. Dabome, nostalgija me tjerala da se uvijek iznova vraćam, jer sam jedino u tom gradu svaku stvar doživljavao kao nešto uistinu moje, i jer sam jedino u krevetu, koji mi nije raspremala majka, mogao usnuti sa čvrstim uvjerenjem da sam kod kuće i da spavam kod kuće. Shvatio bih tako preko vikenda, uglavnom iznenada, nenajavljen, čudeći se i sam što sam došao. Majka bi redovito kukala što se nisam bar dan ranije najavio, kako bi mogla skuhati nešto što volim, a otac bi me obično odveo u sobu da popričamo o nekim aktualnim stvarima.” Tribuson 2004:300-301

“Svaka sredina u kojoj se čovjek zatekne, pa bio i dijete, na neki način posjeduje karakter biološke sredine u kojoj jedinka ima, između ostalog, i svoje prirodne neprijatelje, te s tim u vezi i razrađene modele obrane.” Tribuson 2004:32

Evo kako su pisanje Gorana Tribusona opisali na portalu Moderna vremena. Donosim vam odlomak, jer ja sama to ne bih mogla bolje sažeti.

“Tribuson je i ovdje, kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza i sugestivan u ocjenama. Čitatelj u rečenicama njegova pripovjedača čita vlastiti komentar. Svi ti nekoć drukčiji ljudi, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom sasvim suprotno od onoga što su smjerali učiniti.” *

Mogu reći da se slažem sa svakom rečenicom. Njegovo pisanje je toliko opušteno, opisi nisu dosadni, često vas začudi, a često i nasmije. Knjiga ima gotovo 500-tinjak stranica, ali nije uopće teška za čitanje, vrlo lako ćete zateći sebe kako ne znate kuda vam je odletjelo tih 4,5,6 sati i kako ste knjigu pročitali u komadu.

Pitate se sigurno kakve veze ima pornografija iz svega navedenoga?

Pa, pripovjedač Stanislav kroz cijelu knjigu analizira rukopis Povijest pornografije koji je napisao njegov prijatelj Miki Grabar . On ga recenzira i mora ga prema naputku prijatelja čuvati kao blago jer je u njemu sadržana bit cijele njihove generacije. Nekada se čudi opisanom u rukopisu, ponekada su mu zaključci smješni i nespojivi sa zdravim razumom, a nekada ga i prisjećaju određenih životnih trenutaka i tako razgranaju cijelu priču.

Na kraju što reći, osim da nekako pobijedite svoje predrasude i društvena ograničenja kojima smo svi izloženi čim se spomene tabu tema pornografije i unatoč svemu uzmete u ruke ovu knjigu.

Ukoliko ste “jugonostalgičari” čitajte je jer će vas prisjetiti na neke dane vaše mladosti. Ukoliko ste naprosto znatiželjni kao ja, svakako je čitajte. Ukoliko volite Tribusona, čitajte je.

Nadam se da se moja kolegica sa bloga O priči i pričanju (https://opriciipricanju.blogspot.com/) neće ljutiti što sam posudila njezinu ideju sa Instagrama i prikazala vam ovdje za kraj sve naslovnice svih izdanja ove knjige.

 

 

*https://www.mvinfo.hr/knjiga/6147/povijest-pornografije

 

Veronica Henry – Kako pronaći ljubav u knjižari

Učlanjenjem u Svijet knjige trebala sam ispuniti svoju obvezu kupnje nekog naslova iz njihove ponude i bez imalo dvojbe odluka je pala baš na ovaj. Tko bi mogao odoliti ovako dobrom i zvučnom naslovu, te još ljepšoj rozoj naslovnici?

20180810_135324.jpg

Zaplet se događa oko same knjižare Nightingale smještene u jednom od onih malih bajkovitih engleskih gradića gdje  svi svakog znaju i knjižara je mjero okupljanja i stvaranja novih poznanstava.

“Grad bez knjižare je grad bez duše, na kraju krajeva.

Knjižara je uvijek bila dobrodošla – popravila bi život svima. ” Henry 2018:12

Nakon smrti vlasnika Juliusa, njegova kćer Emilia dolazi do spoznaje da želi nastaviti obiteljski posao. Preuzima knjižaru i sve njezine probleme u kojima se nalazi. Ponovo otvara vrata knjižare koja je prirasla srcu svih stanovnika, te nam tako dopušta uvid u životne priče mnogih kupaca. Ima tu puno likova i ne bih htjela kvariti vam dojam kod čitanja. Otkrivaju se mnoge tajne svih poznatih lica koji su vrlo često znali dolaziti u knjižaru samo kako bi popričali sa vlasnikom. Ujedno otkrivaju se i tajni problemi same knjižare koji mogu ugroziti poslovanje – potreba preuređenja prostora, adaptacije, nedostatak prihoda, poslovne knjige koje nisu uređene, problem otkupa lokacije i sl.

Knjiga se vrlo lako čita, iako će vas možda zabrinuti broj likova. Neće vam biti dosadna, naporna, nema teških monologa, a ni opisa.  Želite li neko štivo prigodno baš za opuštanje u ovim hladnijim danima koji nam dolaze, svakako vam je preporučam. Također, u knjizi ima i nekoliko popisa omiljenih knjiga koje vole sami likovi.

Čudesno je kako je sve te ljude, knjigoljupce, spojilo upravo jedno mjesto za koje vjerujem da je i vama priraslo srcu (inače ne bi čitali ovaj post, ukoliko ne obožavate ambijente knjižara). 🙂

Ostavljam vas uz jedan prigodan citat. Možda će vašu dušu zarobiti upravo stranice te knjige.

“Zato se i bavim ovime. Siguran sam da postoji knjiga za svačiji ukus, čak i za one koji misle da ne vole knjige. Knjiga čije stranice zarobe dušu. ” Henry 2018:124

 

#8 JURAJ NJAVRO – Glava dolje, ruke na leđa

U izvlačenju nepročitanih knjiga iz moje kutijice iznenadila sam se kada sam na papiriću ugledala ime ove knjige. Knjigu sam vjerojatno dobila s cijelom bakinom bibliotekom pa mi nije bila poznata.

Radi se o jednoj ratnog priči. Možda je pomalo i morbidno to što ću reći, ali ja volim čitati knjige ratne tematike, jednako kao i gledati dokumentarne filmove kojih ih problematiziraju. Ne znam zašto, iako se često šokiram, rastužim nekim prizorima, uvijek im se ponovo vraćam. Ovdje mislim prvenstveno na djela povezana sa Prvim i Drugim svjetskim ratom.

Ova knjiga nije o tome. U njoj je zapisana ratna priča koju nam priča Juraj Njavro, doktor iz Vukovarske ratne bolnice. Priča o svemu proživljenom tijekom ratne opsade Vukovara 1991.godine. Vjerojatno svi već znamo o zbivanjima koja su uslijedila u tim ratnim godinama i koja je bila uloga Vukovara te sa kakvim stradavanjima i razaranjima se povezuje.

Ovdje bih također istaknula ulogu medija koji su dobrano formirali mišljenja svih nas rođenih nakon pada Vukovara (ja sam rođena 1993.godine) o samom Vukovaru. Upravo iz toga razloga probat ću biti objektivna. Vukovar je dugo bila tema o kojoj nitko iz moje bližnje okoline nije htio pričati kada sam ja bila dijete, i u udžbenicima iz povijesti nalazio se na posljednjim stranicama koje nikada nismo stigli obraditi. Vukovar, tema toliko spominjana u našim medijima do mene je doprijela tek u srednjoj školi kada sam sama počela čitati o tome što se zapravo dogodilo. Možda me zato i sada i toliko fascinira kada čitam o njemu. Prije dvije godine imala sam prilike u sklopu jedne terenske nastave posjetiti Vukovar. Jako me dojmio film koji se prikazuje u obnovljenom dvorcu Eltz koji je ujedno i muzej. U samom njegovom potkrovlju muzejski je prezentiran dio vukovarske povijesni, one najnovije ratne. Film pokazuje glavne ulice Vukovara snimljene nakon pada grada, ali i recentne snimke tih istih obnovljenih ulica. Tada shvatite što je rat sve u stanju napraviti.

 

20180810_073016

Knjižica je mala, nema više od 200 stranica i ima kao dodatak čak i karte ratnog područja, autentične slike tih događaja i puno dodatnih priloga. Ono što je mene fasciniralo nije gotovo dnevnički način pisanja u kojem autor kronološki reda događaje, već oni dijelovi gdje se jasno vide sudbine ljudi, Vukovaraca i svih onih drugih.

“Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njim dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da su baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa jesu li to ljudi, doktore? Kako mogu činiti takvo zlo? ” Njavro 1992:56

Nakon ovakvog odlomka doista se osjećam ljuta na sam naš ljudski rod koji je toliko civiliziran, a onda svojim “susjedima” doslovno preko nekoliko dana napravi takve grozne stvari.

Osim surovih događaja koje autor opisuje i svih rana koje je trebalo sanirati, civila kojima je trebalo pružiti utočište u bolnici koja je i sama devastirana i granatirana, postojao je i mali tračak nade. Jedan od primjera koji me se posebno dojmio je bio taj kada je autorova supruga učiteljica preko radija održavala nastavu za sve školarce iz Vukovara koji nisu mogli polaziti školu u razrušenom gradu. Osim toga, puno nade i ljubavi i malo utočišta donosili su nesebični ljudi iz okolnih mjesta koji su raznim putevima (kroz kukuruz, avionima)  dostavljali potrebne higijenske  i sanitetske potrepštine za bolnicu i vrlo često i sami sebe izlagali pogibelji.

“Bili smo u tom gotovo zatvorenom oklopu iz kojeg se teško mogli i van i unutra, ali ipak kroz mali otvor koji je postojao dolazili su nam takvi pomagači i dobrovoljci, nesebični ljudi, pravi Hrvati. Donosili su i ljubav, prenosili nam pozdrav, davali nam informacije i ne samo o tome što se događa vani nego kakav odjek ima Vukovar prema vani. Bili smo ponosni na njih, a pomalo i na sebe i to nam je davalo snage da izdržimo.” Njavro 1992:70-71

20180810_080831

“Najviše su me šokirali upereni kažiprsti. Shvatila sam da je najjača stvar u jednom takvom bezumnom ratu kažiprst. Koga je taj kažiprst pokazao nema ga više među nama ni na popisu zarobljenika. Taj kažiprst je bio toliko moćan da to čovjek ne može povjerovati. I poslije toga kažiprsta vjerojatno je nastao neki ponos, neka praznina koja se ne može popuniti.” Njavro 1992:131

Sada bih trebala iznijeti neki zaključak, ali ne znam kako da ga uobličim. Rat je oduvijek problematično pitanje i još će proći puno, puno godina kada će se o ratu između Hrvatske i njoj susjedne Srbije moći otvoreno pričati. Ja ne zagovaram niti jednu sukobljenu stranu, ali ujedno na neki način i razumijem one koji u tom zagovaranju poduzimaju određene ekstremne mjere.